Bilo jedno zrno riže, bila jedna nit svile, bila jedna nožica stonoge, bilo jedno maslačkovo sjeme... To bijaše sve što je preostalo poslije nedavnoga smaka svijeta.
Ogleda se zrno riže, uzleprša nit svile, zatopće nožica stonoge, poleti maslačkovo sjeme. I svi kliknuše:
"Na posao! Učas ćemo naseliti zemlju - da bude hrane i odjeće za careve, i da bude puta i plodnosti za malene".
Anđeli su odozgor gledali i jedni drugima govorili:
"Gledaj ti njih! Kako bi bilo da im se priključimo - pa da zaradimo još koje pero u krilima"?
I sišli su, pomagali su, i uređenje svijeta dobro je napredovalo.
Kad je svijet bio već sitno napučen i spreman za doček čovjeka, svi radnici izađoše pred Suca, još zaduhani od posla. Sudac reče:
"Maslačak i riža, stonogina nožica i svila dobivaju propusnicu za raj. A vi, anđeli, krenite u ljude, i živite neko vrijeme na novoj zemlji".
Nastade zaprepaštenje s obje strane. Čudili se maslačci takvoj nagradi, a anđeli su plakali što im se oduzimaju krila.
"Zašto tako"? promucao je netko od malenih, misleći na tugu velikih.
"Zato jer su anđeli krenuli raditi s mišlju da zadobiju od Mene još koju dobru ocjenu. Vi ste se dali na posao bez ikakve pomisli na nagradu".
Nikad ne znaš... i bolje da ne znaš.
DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)