Bio jedan luđak, koji je znao da je lud. Možda je on zapravo bio mudar; jer živio je u zemlji luđaka, gdje nitko od ludih nije ni sanjao da je lud.
Luđak koji je to znao, izvodio je iste ludorije, i pričao iste besmislice kao i svi ostali; no on je cijelo vrijeme svojega bančenja s ludima bio svijestan da banči sa sebi nesličnima. Ludovanje je bilo način da bude prihvaćen, i da ostane neuhvaćen. Jer koliko se god potmulo plašio luđaka, toliko se plašio i samoće.
“Avaj, što bih tada sâm, jedini na svijetu pametan”?
Jer nije vjerovao da igdje ima zemlje u kojoj ne vlada ludilo.
Ipak, s vremenom su luđaci nanjušili da je među njima jedan Drukčiji. Išli su uokolo podignutih nosova, njušeći zrak, tražeći u njemu izdah onoga Drukčijega. Tako su, pustim njuškanjem okolice, stigli pred vrata onoga, koji je znao da je lud.
“Jesi li ti naš”? pitali su ga sumnjičavo.
Uvidio je da su ga nanjušili. I da skrati muke, odlučio je reći istinu na jasan, jezgrovit način trijeznih.
“Ja sam od trijezne loze. Ja nisam lud kao vi”.
No po dugogodišnjoj navici ludiranja, rekao je “koze” umjesto “loze”. I to ga je spasilo. Jer kad su čuli svečanu izjavu – “ja sam od trijezne koze” - luđaci su se sludili kao nikad prije. Najprije su gromko i s poštovanjem umuknuli. A onda su se zapjenili od smijeha, skinuli se do gola, pljeskali se po bedrima i potcikivali, dok su im suze bezumlja obilato curile niz obraze.
“Jeste li ga čuli?! Jeste li čuli cara?! Sve nas je nadigrao”!
Zaplesali su kolo uokolo ne-ludoga, oduševljeni što su tako odjednom dobili narodnoga vođu. A njemu se razum stade opasno meškoljiti. Učini mu se da je ova vatrometna provala ludila kako njihova, tako i njegova. I učini mu se da on strelovitom brzinom prihvaća sebe kao takvoga, njihovoga, i da se sama od sebe briše crta, koja ih je sve ove godine dijelila.
Poniješe ga na leđima. Pokušao je s nečijih leđa ponoviti svoju izjavu onako kako je trebalo, odnosno, izgovoriti riječ “loza” umjesto “koza”. Trudio se, nije uspio. Riječ se svaki puta sama izvrtala na ludu stranu. On je to promatrao i mislio:
“A ja sam smatrao da nisam lud...”
Kad su luđaci naposljetku donijeli krunu i okrunili ga za kralja, on je to dostojanstveno prihvatio.
Vladao je kao kralj-uzor. Do kraja života nije uspio saznati čije je ludilo pobijedilo zahvaljujući slovu nesporazuma.
Bolje ti je ne znati da nisi lud, nego ne znati da si lud.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)