Za jednim je prozorom stizala jesen, za drugim još nije prošlo ljeto. Jesen nagla, a ljeto sporo.
Žena za jesenskim prozorom pogledala je kroz prozor. Pogledala je nehotice, češljajući se, prazna kao okvir bez slike. Breza za prozorom gubila je lišće u pregrštima. Nemoćna zadržati ga, nemoćna kriknuti, nemoćna upozoriti ženu da se i njoj događa nešto slično.
Žena je onda ugledala jedan žuti list, koji bi mogao biti i leptir. Zastala je s češljanjem i pozorno promatrala listov trepet.
“Ne, to je leptir”, reče sebi.
Istoga časa list se prometnu u žutoga leptira, pad se zaustavi, leptir poleti uvis, obasjan jutarnjim suncem. Ali nešto je u tomu žutom letu bilo vrlo drhtavo, vrlo bespomoćno. Žena pomisli da ipak ne može sa sigurnošću reći da se radi o leptiru.
“Kada bi mi život ovisio o procjeni...” naglo joj se zakovrča misao u glavi. “Da li bih se odlučila za leptira”?
Leptir-list je istovremeno i letio i padao, oslikavajući njezino kolebanje. Promatrala ga je kao da joj uistinu život ovisi o točnoj procjeni.
“To je ipak list”, reče i nastavi s češljanjem. “Ta jesen je...”
Istoga je časa list-leptir stao padati.
“Očito je bio ponesen vjetrom, pa sam zato pomislila da ima krila...”
Slijedila je očima njegov pad, prikovana za nj vlastitom željom i čuđenjem. List je padao na mahove, kao da se igra padanja. Breza u pozadini izblijedila je iz slike.
“Zašto tako pada, kao da pad o njemu ovisi”? pomisli žena opet.
List je nastavio sa svojom igrom još izrazitije. Ona pomisli da bi to ipak mogao biti leptir između dva vjetra. Netom je to pomislila, padanje se zaustavilo. Zapanjena, sad je gledala leptira, koji je naglo i veselo napuštao prizor.
Žena otvori prozor i pogleda lijevo i desno, gore i dolje. Shvatila je da o njoj ovisi što će vidjeti. Gledala je, opet prazna kao okvir bez slike. Susprezala se od znanja i imenovanja. Pogled koji je nehajno plovio, zapne tada na opet izroniloj brezi i njezinim bojama.
“Ta jesen je”, ponovi razumno.
Put prozora se tada zaleti žuti list, i padne na dasku, odahnuvši od svih mijena.
Pazi, dakle, da kamen na putu ne vidiš kao zmiju.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (neobjavljeno)