Dođosmo sa slavlja prazni,
još vlažni,
mi, vrčevi razni.
Neka se zna da se iz nas pilo
blagdansko vino.
Neka se zna da je gozbe bilo,
da se točilo, da se slavilo,
zdravilo,
pilo i opilo
blagdanskim vinom.
Dokaz je to što smo prazni
blagdan-prazninom.
I što smo vlažni, mi, vrčevi razni,
mi, od gline do zlata što smo
pleme zanosno.
A glina i zlato istoga su kova,
kad se radi o žeđi bogova.
(26. 12.04. Bgd)
Bliži se doba
Bliži se doba što je u vama raslo,
u nadi da neće dorasti.
Vrijeme, koje se preplašeno molilo
da ga ne bude.
Sad sviće neobuzdano, po vama dozvano,
Mojom suzom donekle zadržano;
doba što je u vama vjerno čekalo
svoj nedolazak.
Oh ne, ne sviće – granulo je u vaš dan,
u svoje rođenje, u drevni blagdan,
u zadnju kap kojom ste kapnuli
u vlastiti bezdan.
A vi u padu pomno istražujete
Atlantidin uton, taj ponovljeni san,
kojemu ste, navodno, umaknuli.
(29. 12. 04. Bgd)
Uđi sva u oči
Uđi sva u oči, ne skreći pogleda,
ne trepni vjeđama,
iz zjene se vini i ostani sa Mnom
blaženo sama.
A kad se vratiš iz Naše samoće,
stih će ti biti božansko raspelo
i na njemu sasvim ljudski krik;
jer sjećanju ti ne seže do gležnja
nijedan jezik.
(29. 12. 04. Bgd)
Vesna Krmpotić − neobjavljene pjesme