Bila jedna mala djevojčica, s kojom se u kući nije dobro postupalo; i ona se najradije igrala s kornjačama.
Divni dječak joj je prilazio, željan igre.
“Odlazi. Ja više volim kornjače od tebe”, mrgodila se mala.
“Što ti kornjača može dati, a što ti ja ne bih mogao dati”? pitao je.
“Eto, kornjača ima tvrd oklop. Nitko ju ne može povrijediti”.
“Ali to je njezin oklop. Gdje je tvoj”?
“Dat će mi ga kornjača”.
“Neće. Ali ja ću ti ga dati, ako želiš. I boljega”.
“Što, zar si ti Bog”?
“Jesam”.
“Odlazi”.
Djevojčicu su i dalje u kući batinali, jer bila je neželjeno dijete neudate majke. Majčin prijatelj dolazio bi svake noći pijan, budio djevojčicu, i tražio da mu skuha kavu, ili da mu ne skuha kavu, ili nešto treće.
Kad je poslije nekoliko godina djevojčica zatrudnila, rodila je dječaka. Nije ga željela, ali ga nije mogla ne voljeti. Da bi prehranila sebe i dijete, čuvala je tuđa stada, i prala tuđe rublje. Srećom, dječak nikada nije plakao kad bi ga morala ostaviti sama; niti je pokazivao da se nečega plaši.
“Dobroga li djeteta”, govorahu susjedi. “U nesreći, eto lijepe sreće”.
Malo pomalo, počeo joj je pričati neobične priče. On njoj, umjesto ona njemu.
Iz dana u dan živjeli su sve bolje, jer je mlada mati iz dana u dan sve više zavolijevala dijete, od voljenja bivala sve sretnija, od sreće bivala sve pametnija, i stoga od ljudi sve više cijenjena i tražena. Njihovo je imanjce raslo, a kuća se punila.
Jednoga dana dječak upita majku:
“Majko, što je tvoj oklop, znaš li”?
Mlada se žena zbuni, iako je bila navikla na neobičnosti svojega potomka.
“Kakav oklop, sinko”?
“Što je to što te štiti i čuva od udarca i bola”?
Ona tad porazmisli, pa mu reče:
“To, što te volim”.
“A to što ja tebe volim”?
“I to, naravno. Ali ono prvo je prvo. Da ja tebe volim”.
Dječak je bio zadovoljan, pa se vratio svojim igrama. Onda, opet, jednoga ju dana presretne s pitanjem:
“Majko, što ti misliš o kornjačama”?
“O kornjačama?! Zaboga, dijete...”
“Ja sam jednoj djevojčici obećao da ću joj dati oklop bolji od kornjačina, a ona mi nije vjerovala”.
Majka se sad prvi puta dobro zagleda u oči djeteta. One su bile nalik na dva prozora, od kojih jedan gleda u nebo, a drugi na zemlju. Svako se oko prelijevalo svojim bojama i prizorima. U lijevomu oku ugleda sebe kao malu djevojčicu. U desnomu ugleda dječaka, koji se htio s njom igrati. Opet u lijevomu, ugleda sebe u času porođaja. Ugleda svoje dijete gdje raste, hitro raste, i ulazi u rečenicu: “Ja sam jednoj djevojčici obećao...”
Pogleda ona dječaka ponovno, i prepozna ga. Zaplače, ne znajući je li sretna, ili žalosna. Dječak joj reče nježno, očinski:
“Oprosti što sam ti morao nanijeti bol i sram da bih ti mogao prići na svoj način. Jer ti si htjela samo kornjače”...
Koliko li se toga moralo, da bi se došlo do onoga što se htjelo...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 5. (još neobjavljeno)