Bila jedna žena koju nitko nije uspio zapamtiti; jer u njezinu danu i životopisu nije bilo ničega zapamtljivoga, uključujući i njezin lik i govor. Živjela je uredno nevidljiva; njezin je rječnik brojio dvadesetak riječi, njezine su redovite popodnevne šetnje i kretnje bile oslonac svim kolotečinama ovoga svijeta.
Ta je nezamjetljivost bila raskošna. Nepotrošiva. Tajno je utjecala na staze, potoke, stada, oblake. Utjecala je na misli krtica i drugih podzemnica. Godinama, puti su se krivili i ravnali uvijek pod istim nepromjenjivim kutom, vodili do istoga nepomaknutog mjesta. Godinama, žena je u očima suseljana boravila kao slijepa pjega. U selu se o njoj niti mnilo, niti zborilo. Po istomu zakonu malotko je susretao njezine šetnje, njezine kretnje, čak i kad su nailazile istom stazom, istim gazom, u isti čas.
Jednom, samo jednom, zabunila se i pošla u šetnju prije podne. Da, zbilja, odakle banu iznenađenja, odstupi od zadane mjere? Što li se to i zašto nagomila negdje u podzemlju predvidljive putanje? Kad je shvatila da doba nije popodnevno, već predpodnevno, zastala je kao munjom ošinuta, pitajući se što sada učiniti: nastaviti ili se vratiti? Dok je tako stajala, sve kolovrtno i redosljedno također je zastalo, bez daha, očekujući, znajući da bi se u tomu času moglo dogoditi nešto posvema nezbiljsko. Nešto poput preobrta stvari - rijeka je mogla krenuti uzvodno, dolina uzbrdno, mogao se istok razmijeniti sa zapadom, gorčina sa sladom. Ukratko, u tomu času prekršaja uobičajenosti, devet se planeta posložilo u ravnoj crti, nalik na sviralu s devet otvora.
Na stazi se pojavio neznanac. Zastao je. Gledao ju. Toga trena crta devetnica svojim se zvukom spustila niz njezinu kralježnicu i ostala zabodena u dnu.
On nije bio iz njezina sela. Ni iz susjednoga. Rekao je da mu je selo jako daleko, i da je već sedam dana na putu. Izgledao je bezizgledno.
"Moja je kuća blizu", čula je bezglasnu sebe.
On je šutio.
"Što misliš da...?" To je rekla i zastala.
On je kimnuo, kao da je čuo njezin neizgovoren poziv. Da, ta nesmjelica, ta nezamjetljivica, ta povučenica, ta krotka smjernica, pozvala je svojoj kući neznanca, sretnutoga u neredovito, nepredviđeno dopodne. Vrijeme i čas još uvijek su stajali bez daha, čekajući rijeku da kaže svoje, dolinu čekajući da odluči s kim će.
"Možda bi mogao k meni, da se odmoriš? Možda i da nešto založiš? Nije daleko..."
Taj ponovljeni poziv bio je gromoglasan istup iz njezina svakodnevlja, primjećen samo od jedne zgranute ptice. Da, zbilja, odakle dolaze iznenađenja? U ovoj priči odgovor se nalazi u ženinu još neiskušanu dobrostivom srcu, i u neznančevoj potrebi za njim. Susret toga dvoga rijetka je zgoda, ravna joj je samo frula od devet planeta.
Stranac je prihvatio ponudu, pošao sa ženom kući, i ostao s njom cijelo popodne, cijelu noć, cijeli dan, cijeli život. Ona je za nj kuhala, prala, hodala, disala, s njim je bdjela i spavala, šetala i mirovala. Nitko to nije znao, nitko vidio.
Kad je u zakazan čas napuštala tijelo, On – jer to je bio On – pitao ju je sjedeći kod uzglavlja i držeći joj sve hladniju ruku:
“Draga, jesi li zadovoljna životom kakvim si živjela”?
“Oh, i te kako sam zadovoljna. Moj je život bio uzbudljiv, divan, bogat, pun iznenađenja. Nikada neću moći dovoljno zahvaliti Bogu za nj”.
“Kaži mi neku zgodu iz svojega života, koja je takva - uzbudljiva, divna, bogata...”
“Zapravo, sve je bilo tako. Ali ja sam to shvatila tek kad mi je u kuću ušao jedan divni neznanac. Onda se sve promijenilo, unatrag i unaprijed”.
“Reci mi nešto o njemu, tomu neznancu...”
“On je bio kao svjetiljka koja mi je osvijetlila čudesno bogatstvo mojega života...”
“Uistinu? Kakvo bogatstvo? Kako to da sama nisi znala da si bogata”?
“Oh, veliko bogatstvo! Ne, bez moga neznanca nisam mogla znati da sam bogata. Bez njega bih umrla siromašna i sama. A reći ću ti kako sam i čim bogata: sve što mi se ranije u životu događalo vodilo je k njemu, neznancu, i zbog toga je najskupocjenije na svijetu. I sve što se otada zbivalo, zbivalo se kao lančić, prikopčan na svetu amajliju. Razumiješ li sada kako sam i zašto bogata”?
“Razumijem”.
“Bojim se da ne razumiješ... Znaš li da sam poželjela poljubiti svaku stopu mojih šetnji, jer je svaka sudjelovala u njegovu dolasku? Da sam se poželjela pokloniti svemu šturom i nečudnom što je naoko činilo moje dane? Jer je neznančevim dolaskom pretvoreno u prejasni put zlata”.
"Oh", prošapće neznanac, i ne reče više ništa.
Ganut, potresen, slušao je njezin dah, koji je silazio, silazio, silazio u tišinu. Onda on položi dlan na oči njezina tijela, i zaklopi ih u smrti.
Gotovo istoga časa uputi se s njom u šetnju, uobičajenu, popodnevnu, ali do kraja nevidljivu. Nježno ju je grlio i govorio:
“Ne pamtim da Mi je itko tako divno pričao o Meni...”
A mi joj ni ime ne znamo...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)