O današnjoj popularnosti tetovaža i ljubavi društva spram istih ne treba govoriti, ali o njihovoj simbolici i svojstvu umjetnosti doista se može reći mnogo. O tetovažama su pisali i brojni autori pa je tako američki književnik Jack London izjavio: „Pokažite mi čovjeka s tetovažom, a ja ću vam pokazati čovjeka sa zanimljivom prošlošću.“.
O poveznici povijesti pojedinca i onoga što leži na njegovoj koži svjedočila je i Sylvia Plath: „Nosi svoje srce na svojoj koži za cijeli život.“. Kako bi povezala umjetnost na koži i umjetnost unutar kože, mlada koprivnička pjesnikinja Nikol Bali zbirku pjesama nazvala je upravo tetovažom. U ovom pjesničkom prvijencu naslovljenom Tetovirana stvarnost koji je u travnju 2018. godine, nakon godina njezinoga uspješnog pisanja poezije i osvajanja pjesničkih nagrada, objavilo Društvo hrvatskih književnika (Podravsko-prigorski ogranak) autorica je okupila 44 pjesme sa snažnim naglaskom na promišljanje o ljubavi.
Pjesme su pisane slobodnim stihom, a izgovara ih odlučan ženski lirski subjekt koji prpošnim i pristupačnim riječima svjedoči o svojoj mladosti, ali sadržaj razigranost ostavlja po strani kada se u njegovom učenom diskurzu i poznavanju (kako književne, tako i filozofske) materije uočava jasna vizija svijeta; prevladava romantika, ali i svijest o životnim nedaćama. Lirski subjekt obraća se muškom sugovorniku (očigledno očovječenom u svijet u teksta), konkretnom muškarcu, ljubavniku s kojim dijeli osobitu bliskost.
Unutarnja stanja govornice djeluju kao lirska dnevnička ispovijest jednoga sanjivoga poetskoga uma. Pjesme su prožete sanjivim ženskim Amorom i promišljanjima o različitim etapama jedne ljubavi koja započinje ekstremnom zaljubljenošću, a završava prevarom i rastankom (s „jeseni“). Ljubav kojoj kazivačica posvećuje stihove jest snažna, djetinja, daleka, propitujuća, sumnjiva, mlada, usamljena, u konačnici završena. Osim motiva ljubavi (osobito je provokativan stih „Samo još stroj za Ljubav nisu izmislili.“, U 21. stoljeću), zbirka obiluje stihovima refleksivnoga (misaonoga) karaktera i isticanja važnosti snova („Treba sačuvati snove. / Spakirati ih u kofer, / gurnuti ih na vrh ormara / i čekati njihovo vrijeme.“, Krhotine besmisla), učestalosti zabluda i odrastanju („Klaunovi mi se rugaju s jastuka / (Kakva je to glupava dvadesetpetogodišnjakinja koja spava / u posteljini s uzorkom klaunova, usput?).“, Pitanje), jeftinoće i prolaznosti (što dokazuje sjajna pjesma Rasprodaja života koja razmišlja o tri ljubičasta rasparena tanjura, haljini iz 1950-ih i knjizi Simone de Bouvair na francuskom jeziku koji se prodaju na gradskoj tržnici), tuđim životima, zagađenim uspomenama i rastancima.
Optimistični ženski glas progovara o svakodnevnim temama toliko jednostavno da čitatelj lako može poželjeti upoznati ovaj duh djevojke iz susjedstva, stihoklepkinju toliko živoga, „šarenoga“ i jednostavnoga izraza (ali, čini se, nemirna uma) koji uspijeva istovremeno biti opijen cohenovskim melodijama poput one za „ples do kraja ljubavi“, ali nadasve sklon svjetlijoj budućnosti i glasnoj romantičnoj paroli o zaljubljenosti u ljubav i život.
Tetovirana stvarnost dokaz je da se mladim pjesnicima u hrvatskoj književnosti treba omogućiti više prostora za rast i razvoj. Bali svoje mjesto u pjesničkim krugovima pronalazi nepretenciozno, spontano, uz mnogo samostalnoga učenja i izraženoga truda, ostavljajući za sobom staromodnu kićenost pisane riječi i epitete, prizivajući jednostavan stih neopterećen ukrašavanjem, stih blizak mladom čovjeku, a usmjeren ka smislenom i privlačnom izrazu, osjećajnosti i dobnoj primjerenosti (autoričinim godinama i aktualnoj kalendarskoj godini). U svakom slučaju, Bali je pjesničko ime čija pjesnička svježina i optimizam unose svjetlost u prečesto demoralizirano, pobunjeno i zabrinuto hrvatsko pjesničko nebo.