Roman u nastavcima Doba propasti
17. poglavlje
Prethodna poglavlja
U zloglasnom sjedištu Izdajnikove korporacije, mnoštvo njegovih slijepih podanika radilo je marljivo poput mrava, ne znajući niti kojem cilju služe,a njihov je Gospodar tek zadovoljno trljao ruke, shvaćajući da mu svijet sad leži pod nogama i da ga više nitko ne može zaustaviti. Većina njegovih suradnika bili su neuki i jednostavni radnici pristigli iz zemalja Jugoistočno Europe koji su, privučeni vrlo visokom plaćom, odlučili posvetiti svoj život tko zna kakvom paklenome planu. Jedino je Sluga dobro znao što se od njega uistinu očekuje, shvaćajući da svojim zalaganjem stavlja sudbinu cijelog svijeta na kocku, štoviše on je bio desna Izdajnikova ruka i bez njega taj naizgled genijalni zlotvor nikad ne bi stigao toliko daleko. No izigrao je povjerenje svoga vođe kad su zbog njegove nedopustive nepažnje Gospodarevi ljudi gotovo poharali svete odaje zla i otada je upravo Apsolutni postao Izdajnikova glavna uzdanica.
-Morate još razmisliti o svojoj odluci. Bez mene nećete uspjeti! Kako znate da je ta zanosna plavuša sposobnija od mene!? Ona samo odvraća pažnju vaših radnika i nešto bi vrlo lako moglo krenuti u krivome smjeru!-noseći skromno radničko odijelo koje ga je činilo jednako vrijednim poput stotina drugih neuglednih podanika, Sluga je posljednji puta pokušao razuvjeriti Izdajnika i zamoliti ga za milost, no njegov bezdušni šef već je donio čvrstu i nepovratnu odluku koju ni pod koju cijenu ne bi želio poništiti.
-Što bi ostali mislili o mene kad bih tako lako popustio!? Tvrdili bi da sam izgubio prijašnju snagu i volju, da mi se slučajno javila grižnja savijesti! Rekli bi da sam slab i nekarizmatičan čovjek koji neće moći upravljati svijetom!- osjećajući prema svome podređenom toliko prijezira da ga se nije udostojio niti pogledati u oči, Izdajnik se nastavio šepuriti tom veličanstvenom podzemnom građevinom, nestrpljivo očekujući povratak Opojne. Pokunjen i ponižen, Sluga nastavi pričvršćivati novi dio na moćnu Izdajnikovu letjelicu i premda je i dalje marljivo radio za tog podmuklog megalomana kojem je obećao odanost, duboko u njemu već je rasla želja za slatkom osvetom. Dok su bezvoljni radnici polako utihnuli, čekajući taj spasonosni dan kad će njihov mjesecima dug posao biti završen, a mukotrpno zarađenih milijun dolara konačno pripasti svakome od njih, u bazu zakorači nadnaravno stvorenje koje u njima odmah pobudi novi tračak živosti i sreće.
Bila je zavijena u svoju tanku kožnu odoru koja je, protežući se od oblih bijelih ramena sve do zamamnih djevojačkih potkoljenica, bila uz nju tijesno pripijena, prateći svojom sjajnom crnom bojom svaki obris njenoga zrelog tijela. No Izdajnik nije znao za ljubav niti je za njega postojala ona iskonska muško-ženska privlačnost pa joj se obratio kao da razgovara s još jednim od svojih potlačenih saveznika, ne kaneći biti prema njoj ništa blaži nego prema ostalima.
-Bolje ti je da si nešto novo doznala kad već nisi uspjela zaustaviti onog tko nam prijeti!- ne pričekavši niti sekunde i ne davši Opojnoj priliku niti za jednu riječ, bahati joj Izdajnik odmah zaprijeti.
-Nisam posve sigurna što se događa. On je trebao stići u Rumunjsku još prije tri dana! Čitava je šuma okružena američkom vojskom. Ima ih na stotine i uskoro će krenuti u potragu za nama!-osim što je i sama bila uznemirena tako nepovoljnim okolnostima, Opojna je strepila hoće li njene vijesti suviše uznemiriti velikoga vođu pa se u njenome glasu mogao osjetiti veliki strah.
-Molim!?-uzvikne Izdajnik aroganto, lupivši nervozno stopalom u pod.
-Mislim da su i njega zarobili. Ne moramo se više za njega brinuti!-razmišljajući naivno i kratkoročno, djevojka je samo rasplamsala njegov gnjev.
-Tek sada imamo velike brige!! Više nam ne prijeti jedan čovjek, nego se sada moramo suočiti s vojskom!! Najranije sutra mogu krenuti prema višoj dimenziji, a treba mi barem tjedan dana za putovanje!!- u Izdajnikovim očima zabljesne onaj poznati pogled psihopata, praćen luđačkim povicima koji su u svim radnicima uvijek iznova izazivali strah i čuđenje.-Nitko me neće zaustaviti! Neću im to dopustiti! Zapečatite bazu!!! Zaključajte sva vrata!!! Pokrenite najnapredniji sustav osiguranja!!! Učinite sve samo da nas ne pronađu!-svemogući i neuništivi multimilijarder sad osjećao se ugroženijim i nemoćnijim nego ikad prije, no iz petnih se žila trudio prikriti svoje strahove i slabosti. Zavarano njegovom lažnom čvrstoćom i umjetnom odlučnošću, osoblje je povjerovalo da je njihova baza neprobojna pa je čitavi sustav nastavio raditi jednako učinkovito, bez ikakvih zastoja. Tek nekolicina naprednih podanika, koji su barem donekle razumjeli samu dušu jazbine, znajući koristiti sve njene sablasne mogućnosti, napustili su puke fizičke poslove i započeli s pripremama za neprobojnu zaštitu. Da bi se iz predvorja baze došlo u njeno središte, moralo se proći kroz čak deset ogromnih prostorija, tako da je posjetiteljima baze trebalo barem pet minuta brzog hoda da stignu do njenog pokvarenog vođe. Te inače dobro prohodne i posve bezopasne sobe bile su iznenada zapečaćene neuništivim titanskim vratima, a budni senzori pokreta, pouzdaniji čak i od najboljih čuvara, nepogrešivo su pratili svaki titraj u njima. Ako bi ijedan pokret bio zapažen,iz čeličnih bi zidova odmah izlazile paklene strojnice, obasipajući čitavi prostor smrtonosnom kišom metaka, toliko gustom i toliko dugotrajnom da se od nje niti u jednom kutku prostorije ne bi bilo moguće sakriti. Oni posljednji nepažljivi radnici neupoznati s nemilošću vlastitih odaja ostali su zatočeni unutar neprobojnih zidova i svoj prvi pokret platili su vlastitim životom, unakaženi do neprepoznatljivosti stotinama krupnih metalnih zrna. No Izdajnik niti trenutka nije žalio za nekolicinom svoju slugu koji su bili prisiljeni iskusiti neizmjerno zlo usađeno u samu srž njegovoga skrovišta, nego je sve ostale nastavio prisiljavati na još mukotrpniji rad, znajući da vrijeme više nije na njegovoj strani.
-Moj plan mora teći bez ijedne pogreške, inače neću stići ispuniti svoje naume.-okrenuvši se pun ponosa prema svojom iscrpljenoj podanici, Izdajnik joj počne otkrivati tajne za koje je donedavno jedino Sluga imao pravo znati.-Bila mi je potrebna nepojmljivo napredna tehnologija dostojna čak i više dimenzije, ali na kraju sam ipak uspio! Poznato je da svijetu već godinama prijete snažni magnetski izboji sa Sunčeve površine, tzv. solarne baklje. One bi svojim udarom bile u stanju uništiti gotovo sve električne uređaje na Zemlji i baciti nas natrag u kameno doba. Nedavno je takav izboj potpuno zaustavio jednu cijelu kanadsku regiju i to samo zato što je bio iznimno slab. Inače bi posljedice bile puno katastrofalnije! Moji su ljudi uspjeli prikupiti energiju nekoliko tisuća slabašnih Sunčevih baklji koje same po sebi ne bi imale nikakvoga učinka, ali kad jednom otpustim svu njihovu snagu, Gospodarevo ću carstvu gurnuti u propast!-dok se Izdajnik ponosno hvalio svojim nadasve genijalnim planom, Opojna ga je zavodljivo gledala, a iz njenih je očiju zračilo neočekivano divljenje.- Do sutra će moji radnici na letjelicu privrstiti njeno najjače oružje i uskoro će Vijećnica, Galerija i čitavi viši svemir biti zavijeni u gustu tamu!-Izdajnikov je luđački zanos odjekivao cijelom središnjom odajom. -Hajde! Morate se požuriti! Naša su oružja sada dovoljno jaka da se probijemo do višeg svemira! Imate još dvadeset četiri sata da postavite generator Sunčeve baklje! Kad on bude dovršne, bit ću spreman za polazak!-gonio je svoje ljude poput robova, ne opazivši da ga Opojna i dalje probada onim istim neodoljivim pogledom. Svaki bi drugi smrtnik odmah pokleknuo pred njenim zavodljivim držanjem i predao se njenim zanosnim oblinama, no Izdajnik se samo okrenuo i nastavio bodriti svoje osoblje, ne sluteći koliko ju je snažno privukla njegova bezdušna inteligencija i koliko su njih dvoje zapravo slični. Tek nekoliko desetaka kilometara od njegove jazbine, američka je vojska postavila utvrdu načinjenu od brojnih zelenih šatora, plavih paviljona i plitko ukopanih limenih bunkera, kako bi se odvažila u posljednju bitku protiv multinacionalne tvrtke koja je vrlo brzo otišla izvan kontrole i postala jednom od najvećih svjetskih prijetnji. Nisu to bile ogromne vojske epskih razmjera sastavljene od tisuća i tisuća vojnika iznad kojih jure razorni bojni zrakoplovi brži od metka i iza čijih leđa puze nepojmljivo snažni tenkovi, nego se u čitavom transilvanijskom pejzažu okupilo svega petstotinjak odabranih američkih boraca. Nitko nije smio znati za njihove tajne operacije niti biti upoznat s opasnošću koja je prijetila svijetu i zato se ta sićušna vojska utaborila u najvećoj pustoši, skrivena u sjeni beskrajne borove šume, ne došavši ondje kao jedinstvena četa, već kao raštrakana skupina neuglednih civila koji su navodno odlučili naći odmor u idiličnom Rumunjskom krajoliku. Negdje u dubini vlažnog i zahrđalog željeznog bunkera, koji je doživio već mnoge bitke i bio postavljen na mnogim bojištima, postojala je vrlo sitna ćelija široka svega dva metra u kojoj je očajni zarobljenik ležao već tri dana. Znao je da se 21.12.2012. vrtoglavo približava i da će tog kobnog dana sve njegove moći nestati, a nepromijenjena sudbina čitave civilizacije nastaviti teći prema propasti. Zaokupljen žustrom raspravom koja je u Bezvremenskoj Vijećnici trajala čak pet zemaljskih dana, Gospodar se nije odazivao na njegove vapaje, a svemir u kojem se trenutno nalazila njegova svijest tada nije nitko kontrolirao, tako da je Čovjek bio prepušten tek surovoj slučajnosti poput svih ostalih stanovnika niskog ljudskog svijeta. No nije još sva nada bila izgubljena jer neotkrivena satelitska snimka bila je pažljivo skrivena u njegovu džepu, a zloglasni američki vojnici nisu ga još odlučili pretražiti.
-Sad ćemo ga dovesti na ispitivanje! Vjerujte mi da će ubrzo sve priznati- uzvikne gorostasni i grubi muškarac odjeven u široku zelenkastu uniformu oblijepljenu suhim borovim iglicama i prekrivenu čistim bijelim pahuljama prvog transilvanijskog snijega. Čovjek više nije mogao jasno razmišljati, a nekoliko kriški polusuhog kruha što ih je dobivao svakog dana nisu bile dovoljne da ga učine sitim. No bio je ipak dovoljno bistra uma da shvati kako slika zloglasne Izdajnikove baze ne smije biti pronađena u njegovu džepu jer to bi samo potvrdilo nelogične sumnje američke vojske i učinilo ga njihovim smrtonosnim neprijateljem. Ne znajući kako bi se pred njima opravdao i ne hoteći riskirati svoj vlastiti život u trenu kad Gospodar više nije uz njega, Čovjek posegne za tim kobnim komadom papira i skrije ga pod prljavi madrac tvrdog čeličnog kreveta, u nadi da se njegovi okrutni čuvari neće sjetiti pregledati ćeliju.
