Roman u nastavcima Doba propasti
Četrnaesto poglavlje: Zabranjeno znanje
Prethodna poglavlja
Utroba mraka u koju je već duboko zakoračio, sve ga je jače gutala te Čovjeka naglo počne obuzimati teško savladiva klaustrofobija kakva je običavala snaći samo prestravljene i izmučene zarobljenike skučene u tako malom prostoru da ondje jedva mogu stajati. Na trenutak se osjećao sasvim bespomoćno i beznadno, kao da ga je neki drugi onostrani narod ponovno prisilno stavio pod svoje okrilje i kao da nikad neće doći dan kada će iz hladnog podzemlja opet stupiti na vrelo pustinjsko tlo. No oskudnost takozvane tajne baze koja je navodno trebala biti jednom od sjedišta moćne svjetske megakorporacije, izazvala je u njemu toliki podsmjeh, prezir i slatki osjećaj omalovažavanja, da mu je srce prestalo tako ubrzano kucati čim se pažljivo polegao na prašnjavu sivu zemlju, nastojeći ukrotiti sebe samoga. Već je desecima metara koračao kroz tek jedan beskrajno dugi, monotoni hodnik čiji kratki, urušeni ogranci nisu nikamo vodili,a luksuzna i moderna tehnologija koju je sa silnim uzbuđenjem očekivao otkad je napustio udobnost hotela, nije postojala niti u tragovima. Štoviše činilo mu se da je zakoračivši u taj suhi labirint ušao u daleku i drevnu prošlost, kad su lukavi i neuhvatljivi ratnici gradili svoja tajna skrovišta u drvenim katakombama, skrivajući se toliko dugo da nekoć okorjeli neprijatelj potpuno zaboravi na njihovo postojanje.
Dok su se njegove uzburkane misli konačno smirile,a besmisleni utisci bili složeni u barem donekle smislenu zbirku činjenica, na svojem zatiljku osjeti hladni i ustajali dah, prepadovši se kao da mu se primakla sama smrt. Oštri je ubod nožem iznenada proparao njegovu lubanju, a zlobni smijeh poremećena sijeda čovjeka tek je nekoliko sekundi odjekivao u njegovim ušima prije nego se ponovno vrati u taj kobni trenutak i užurbano okrene oko sebe zapazivši zvjerski bijesnoga stražara kako prema njemu prijeteći pruža blago svinuti kromirani bodež, drške načinjene od slonove kosti. Njegovi su polutruli crni zubi bili iskešeni poput zubiju bijesne lisice, a oči mu bijahu toliko prljave i mutne kao da je duša odavno napustila njegova tijelo te mu hrapavo grlo počne proizvoditi neke neshatljive praiskonske zvukove, sve dok se iz njega teškom mukom ne protisnu prve razumljive riječi.
-Vrijeme je da umreš! Ne trpimo uljeze!-govoreći sporo i muklo poput pračovjeka, smrtonosni neprijatelj bez ikakvih objašnjenja napne svoje tanke, ispijene ruke, kaneći nemilosrdno zabosti oštricu u Čovjekov dugi vrat. No prije nego ga je smrt i drugi puta dostigla, on se u posljednjem trenu izmakne od nadolazeće pošasti i udari čuvara u trbuh toliko snažno da mu nož ispadne iz ruke zabovši se sipko tlo, a on klone poput odgurnuta djeteta i pokrije glavu rukama kako bi se obranio od novih udaraca. Sudbina što ga je snašla ipak je bila puno gora nego što je očekivao jer ono isto oružje kojim je Čovjeku kanio oduzeti život, sad je upravo njemu donijelo smrt.
Ostavivši krvlju obliven bodež zaboden u protivnikovu nepomičnu glavu, Čovjek opazi da je dvadesetak metara ispred njega u tamu uronjeni pod prošaran ipak nekolicinom slabih zraka svjetlosti. Lutajući poslanik izgubljen u tami sad je ponovno osjećao nadu koja je na tren bila ugašena te ga preplavi neopisivo zadovoljstvo upornog istraživača koji je nakon brojnih patnji konačno stigao na svoj cilj. Primaknuvši se izvoru te gotovo metafizičke svjetlosti, Čovjek opazi da ondje ne postoji prolaz koji ga može dovesti do središta katakombi, već su blijedi tračci dopirali kroz široku pukotinu u vrlo tankom pregradnom zidu iza kojeg se vrlo jasno začuju velikom napetošću prožeti razgovori,njemu i dalje neshvatljivi.
-Moramo što prije napustiti ovo mjesto! Dovoljno smo ga dugo zadržali ! Ove katakobme ionako ničemu ne služe!-neobično visoki muški glas koji je povremeno podsjećao čak i na piskutavi govor starice, počeo je u Čovjeku buditi vrlo opasne sumnje.
-Ne znam tko je on niti što smjera, ali ne želim da se približi mojem gospodaru. Mora biti zaustavljen sad i ovdje! Špijunka ti nije uzalud prenijela vijest o njegovu dolasku!-riječi što ih je sada začuo pokrenule su u njemu vruće trnce, a njegovo zajapureno lice odavalo je znakove klonulosti. Činilo se da će Čovjek uskoro izgubiti svijest i ondje provesti mnoge dragocjene sate, no već napuknuti zid koji je stajao tik uz njegova ramena sad se razletio u stotine komadića, a iza gustog oblaka vpana, stajala je sablasna prilika koju nije niti mogao niti smio prepoznati.
-Nikad ti neću reći kamo trebaš ići! Radije ću dati život nego da izdam svog vrhovnog vođu!- njegov je glas bio prigušen gromoglasnim udarcima koji su odjekivali iz susjedne prostorije.
-Prolaz je probijen! Ja ću ga zaustaviti! Ti samo bježi!-kad je zaglušujući štropot konačno utihnuo, a blijedi oblak vapna izgubio svoju prvobitnu gustoću, kroz ogromnu rupu u zidu ponovno odjekne onaj isti visoki glas te pred Čovjeka iskoči robusni i snažni napadač, izvukavši sivi revolver iz džepa svog tankog krznenog sakoa.
-Ovdje tvoja avantura završava!-mišićavi se zlobnik grohotom nasmije, postavivši svoj hrapavi kažiprst na sitni crni okidač, no još nije bilo razloga za slavlje jer Čovjek se iznenada baci kroz rupu na zidu, izbjegavši munjevito metalno zrno koje pogodi trošnu drvenu gredu. Dok se njegov nadasve zbunjeni progonitelj ponovno uspio snaći, on ga je već čekao u zasjedi, stojeći tik uz prašnjavi ulaz. Divljački udarac po glavi natjerao je naizgled nepobjedivog razbojnika da se poput klade stropšti na pod i već je tad njegova borba bila izgubljena jer revolver koji je odbačen ležao pored njega sad je bio uperen u njegovo blijedo lice.
-Već ste učinili previše štete! Sada morate stati! Tvoj gospodar mora shvatiti da nije jedini na ovome svijetu!-Čovjek je zadnjim snagama nastojao obuzdati svoj silni gnjev, ne kaneći povući okidač prije nego od stražara iznudi bilo kakve tajne.
-Izdajnik je najmoćniji čovjek koji postoji i na kraju će jedino on biti osoba vrijedna spomena. Svi ostali će mu biti prisiljeni služiti da bi izbjegli propast!-prkosno gledajući pogibelji u oči, poraženi je neprijatelj iskušavao Čovjekovo strpljenje do posljenjih granica, kao da je negdje u podsvijesti bio spreman čak i umrijeti kako bi zaštitio svoje ideale.
-Ne bih se usudio biti drzak da sam u tvome položaju! Pošalji me k njemu! Ako imalo vrijedi i ako nije samo bijedna kukavica, onda se više neće skrivati! Zašto se takav utjecajni bogataš ne bi mogao obračunati s jednim prosječnim poslanikom!?- kad je shvatio da u stražaru ne postoji dovoljni strah koji će ga natjerati da oda Izdajnika, Čovjek je pokušao napasti ono što je za njega vrijedilo više od vlastita života- čast njegova gospodara.
-Nikad nećeš onde stići! To je mjesto skriveno gustim šumama Transilvanije! Niti američka vojska još nije sigurna gdje se točno nalazi njegovo skrovište!- polako i provokativno odajući informacije djelić po djelić, slažući ih poput mozaika, stražar je sve jače potezao Čovjekove živce, igrajući se s njima kao sa žicama gitare, no istovremeno se polako gubio u labirintu žustrih prepirki i nije više znao kako će najbolje zaštiti opstojnost njihove veličanstvene korporacije.
-Neću više čekati tvoj odgovor! Gdje je ta besramna izdajica napravila svoju jazbinu! Gdje je taj bezdušni zlikovac koji samog sebe bez ikakvog žaljenja naziva Izdajnikom!?-životinjski urličući, Čovjek odluči čekati još svega nekoliko sekundi prije nego zagrmi svojim smrtonosnim oružjem i jureću metalnu propast pošalje ravno u zarobljenikovo čelo.
-Nije još gotovo!-povikne stražar i baci se na Čovjeka tako naglo da se on ne stigne obraniti unatoč sili koju je držao u ruci. Osjećao je kako ga neprijateljeve snažne šake udaraju sve žešće i sa sve više mržnje, znajući da će odbačeno oružje uskoro bez ikakvog oklijevanja biti iskorišteno za njegovo nemilosrdno ubojstvo, no misli su ga vratile svega nekoliko sekundi u prošlost te na njega ispali odlučujući hitac. Dok je iz njegova vrata sukljao snažni i postojani mlaz vrele crvene krvi, čuvarevo se lice ukoči u bolnome grču te njegovo beživotno truplo padne na zemlju. Buljeći razočarano u svoje bešćutno djelo, Čovjek posumnja da je toga dana čitava borba bila uzaludna jer čak i kad bi ponovno vratio vrijeme i u nekom paralelnom svemiru ipak poštedio zarobljenikov život, znao je da mu on nikad ne bi odao pravi položaj izdajničkog podzemlja. Kad je svoj tugaljivi pogled bezvoljno spustio na niski betonski stol prekriven finim bijelim mramorom, pred njegovim očima jedan prizor zabljesne poput najjače munje i učini ga ponovno zadovoljnim.
Na samome kraju stola ležala je spasonosna satelitska snimka, a na monotonom zelenom prostranstvu bujnih šuma Transilvanije, bilo je zaokruženo to sudbonosno mjesto na kojem se nalazio njegov konačni cilj. No ushićenje koje je nakon toga nastupilo bilo je vrlo kratkotrajno jer tajanstveni zlikovac koji je upravljao cijelom ovom katakombom sad je već netragom nestao. Dok je Čovjek bio zaokupljen zlonamjernom raspravom s jednim od Izdajnikovih sljedbenika i krvavom borbom koja mu je dala priliku za nadasve presudne spoznaje, to je tajanstveno stvorenje umaknulo već toliko daleko da ga Gospodarev potreseni poslanik više nikad neće moći niti ugledati , a kamo li otkriti njegovo pravo lice.
-Sada moraš nastaviti dalje! Povratak u prošlost bio bi previše opasan za tebe! Previše je već vremena prošlo i previše je toga učinjeno !-mukli Gospodarev glas bez teškoća se probijao kroz nekoliko metara debel pješčani svod poduprt trošnim drvenim gredama pa zbunjeni Čovjek više nije bio siguran odzvanjaju li te riječi u njegovoj svijesti ili su uistinu morale prijeći cijeli svemir kako bi došle do njegovih ušiju. Začuvši to zagonetno, ali oštro upozorenje koje je zbog nepoznatog razloga zvučalo odviše sudbonosno, Čovjek ponovno osjeti one vrele trnce, a u njegovom se umu od sumnje počela oblikovati spoznaja koju se nije usudio izreći niti u vlastitim mislima.
-Moram doznati tko je on! Ovako čitava misija neće imati smisla!-pokušavajući se pobuniti, poslanik je djelovao vrlo slabo i odusutno, kao da se više nema volje niti snage boriti za svoje ciljeve.
-Itekako sve ima smisla! Sada konačno znaš svoje krajnje odredište, a i meni je sve postalo puno jasnije! Ne smiješ ga više progoniti! Ako ga slučajno opaziš negdje u daljini kako trči po pijesku, zabranjujem ti čak i da ga slijediš! Na bliski obračun s njime ne smiješ niti pomisliti!- ne obazirući se na Čovjekove trenutne želje, Gospodar je dobro znao što njegov um neće još dugo smjeti spoznati i imao je za to vrlo valjane razloga, iako ih nije namjeravao nikome otrkrivati.
-Ali, gospodaru...-uzdisao je zatečeni Čovjek dok se u njemu gomilala sve veća panika.
-Ovo pravilo nema iznimke! Bježi što prije možeš! Katakombe su se počele urušavati! Trule su grede popustile! Odmah se vrati na površinu ili će te pijesak zatrpati!-upozorivši svoga poslanika na sve bližu opasnost, Gospodar se odmakne od plavičaste sfere, ne kaneći više odgovarati na njegova neurotična pitanja. Čovjek iza sebe začuje kao se dotrajali potpornji lome poput suhoga trešća i tone se pijeska slijevaju u samo srce labirinta te potrči prema uskom otvoru kojeg je iza sebe ostavio tajanstveni bjegunac. Dok ga je od izlaza dijelilo svega nekoliko koraka, tanki pregradni zid već je bio smrvljen pod težinom obrušenog svoda, a prostoriju koja je nekoć bila središte tog oskudnog skrovišta gutao je epski vir vrelog pustinjskog pijeska. Izmaknušvi se od propasti u posljednjem trenu, iznemogli je Čovjek ponovno ležao na nemilosrdnom arizonskom sunca, dok je iza njega stajala tek dva metra duboka pješčana udubina, kao da te mistične katakombe zla nikada nisu niti postajale.