Roman u nastavcima: Doba propasti
19. poglavlje: Teret besmrtnosti
Prethodna poglavlja
Izmučeni, izgladnjeli i iscrpljeni zarobljenik ponovno se našao u raljama odlučnih utjerivača istine, ne znajući više je li iznenadna pojava Gospodara bila samo puka tvorevina njegove pomućene i izobličene svijesti ili mu je sudbina uistinu odlučila dati još jednu priliku. Mahniti i snažni vojnik gledao ga je ravno u oči poput zvijeri, kao da bi ga najradije lišio života, a nejasna sjećanja na tek nedavnu onostranu poruku poticala su ga da zaklopi oči i prepusti se daljnjem tijeku događaja, kao da je već odavno pokleknuo pred mukama na koje je osuđen.
-Nismo prepoznali onog tko te je pratio, ali znamo da si ti bježao iz vlastite jazbine! Nemoj nas više praviti budalama, inače ćeš platiti vlasitim životom!-začuvši ove bijesne, podmukle i stroge riječi, Čovjek zatvori oči prije nego što je toga i sam postao svjestan, kao da ga je na to natjerao neki davno urođeni nagon, a nakon samo nekoliko sekundi čitavim se kampom prolomi zaglušujući štropot popraćen bolno jakom svjetlošću čija je bjelina prodirala čak i kroz njegove čvrsto zatvorene kapke. Uobražena i bezobzirna bića koja su ga maloprije držala u šaci, zahtijevajući od njega istinu koju nije smio odati i priznanje koje bi dakako bilo lažno, sada su bespomoćno teturala sobom pritiščući dlanovima svoje suzne i opečene oči, dok ih je osjetilo vida potpuno izdalo, a njihov um preplavila tolika zbunjenost da se u tom skučenom prostoru nisu mogli snalaziti niti pomoću vlastitog sjećanja. Shvativši u kakvom se nezavidnom položaju nalaze njegovi slučajni neprijatelji, Čovjek se osjećao poput bijesnoga psa naglo puštenoga s lanca te su njegovoj usijanog glavi rodio nesavladiv poriv za osvetom. Posegnuvši za nazubljenim vojničkim bodežom iz uskih džepova blatne vojničke odore, zadao je u samo nekoliko sekundi mnoštvo ubojitih udaraca, ostavivši trojicu unakaženih vojnika da leže u vlastitoj lokvi krvi, na rubu života i smrti. No znao je da njegova prava bitka tek sada počinje i da ga do pljesnive ćelije čeka još vrlo dugi put krcat mnogobrojnim zamkama i opasnostima, na kojem će velike natprirodne moći biti njegova jedina nada. Tek što je uspio pobjeći od onog najgoreg zarobljeništva koje ga je ograničavalo u svakom koraku, svakoj riječi, svakoj kretnji i pogledu, čineći ga sve manje čovjekom, a sve više životinjom, ponovno ga je obuzeo snažni i panikom prožeti strah, bacivši ga u nove muke.
-Što ako satelitska snimka više nije u ćeliji?! Ako su je uzeli, tajna će baza biti odmah pronađena i uplašeni će Izdajnik učiniti ono za što inače ne bi bio kadar. Njegovo ionako veliko ludilo onda će doći do vrhunca!-paranoični se Čovjek neprestano pribojavao da su njegovi nemilosrdni progonitelji nekako uspjeli preživjeti naizgled kobne udarce i da će ga svakog trena ponovno zatočiti, istjeravši iz njega i ono posljednje ljudsko što mu je preostalo. No neprijatelji što ih je već porazio nisu trebali biti njegova glavna briga jer trčeći dugim i sablasno uskim hodnicima bunkera kroz čije se niske prozore mogla razabrati tek gusta snježna bjelina, iznenada ispred sebe ugleda dvojicu robusnih američkih vojnika kako puni sebe nadziru samu utrobu svoje privremene baze. Čim su im se pogledi susreli, čitavo mu tijelo oblije hladni znoj dok su vrući trnci bijesnili njegovim zaprepaštenim licem, tjerajući krv u jarko crvene obraze. U mutnim i umornim Čovjekovim očima, zjenice su bile proširene kao u snažnoj groznici ili nekom neobjašnjivom luđačkom stanju, a iznenadan osjećaj beznađa gotovo ga je natjerao na plač.
-Nemoj zaboraviti da dolaziš iz napredne dimenzije! Oni su za tebe niža bića! Možeš ih zgaziti bez puno truda! Za tebe pogreške ne postoje jer uvijek možeš vratiti vrijeme!-ohrabrujući Gospodarev glas jasno je odzvanjao u njegovim ušima, iako ga niti jedan smrtnik ne bi bio u stanju čuti. Odjednom se osjećao kao da mu niti najrazorniji meci ne mogu nauditi i da ga niti čitava vojska neće moći zaustaviti pa odlučno posegne za krvavim nožem iz svojega džepa i bez imalo straha potrči u bitku koja bi za svakog drugog značila sigurnu smrt.
-Odmah ga vratite u ćeliju! Trebamo ga živog!- čim je Čovjek prihvatio neizbježnu borbu s dvojicom nadolazećih neprijatelja i pomirio se s njihovim nadasve mrskim prisustvom, iza sebe začuje još jedan glas i osjeti kako ga teška tvrda i šaka udara po leđima, nastojeći ga srušiti na tlo i tako ponovno postići njegovu pokornost. Umjesto itekako opravdane bojazni koja bi ga inače preplavila, sada ga je obuzeo neočekivani gnjev i neodgodiva potreba da odmah liši života onog tko se usudio priskočiti u pomoć njegovim progoniteljima. Munjevito se okrenuvši i zamahnuvši nožem brzo poput mačke, Čovjek njegovu hladnu oštricu zarije duboku u vojnikovu utrobu, tako da on odmah klone odbacivši svoje moćno oružje. Iščekujući gustu kišu metaka koja će ga odmah obasuti, Čovjek s poda podigne tešku željeznu strojnicu, kaneći se što prije obraniti od svojih neumoljivih ubojica. Dok se još nije stigao niti uspraviti, osjeti kako ga jureće zrno pogodi ravno u vrat, a iz njegove žile kucavice počne prštati crvena esencija života, čiji je gubitak činio njegovu svijest sve slabijom, a pogled sve manje bistrim. Uspjevši poništiti taj kobni trenutak u kojem se odvila njegova propast, Čovjek pritisne okidač prije nego uspravi svoje pogrbljeno tijelo i vrijeme je sada bilo na njegovoj strani jer stekavši nekoliko dragocjenih sekundi prednosti u borbi za goli život, dobio je priliku preduhitriti one koji su bili tako silno željni njegove pogibelji. Premda je zaustavio nekolicinu vrsnih napadača i postigao napredak o kojem nijedan dotadašnji zarobljenik nije mogao niti sanjati, tek se sada nalazio u jezgri neprijateljske jazbine, a sva stvorenja koja su tog trenutka obitavala usred transilvanijske pustoši sada su bila usredotočena na njegovo što skorije uništenje. Budući da je zvuk s lakoćom mogao putovati tom nezamislivo uskom građevinom, odbijajući se bez ikakvih ograničenja od glatkih i savršeno ravnih metalnih zidova, gromoglasni je odjek pucnja odmah dopro do svih obližnjih stražara pa je ta silovita i bijesna rulja poput bujice krenula prema bespomoćnom Čovjeku, ne dajući mu niti trenutka za razmišljanje.
Nije znao je li mu bolje vratiti svoju svijest u prošlost nekog drugog paralelnog svemira i pobijediti zlikovce na puno tiši i mirniji način ili se treba suočiti s izazovom kojeg je sam odabrao, nastojeći se boriti protiv čitave vojske sve dok u tko zna kojem obliku stvarnost on ostane stajati kao jedini preživjeti pobjednik. Dok se u obližnjim prostorijama već mogla čuti nasilna lupa vrata i dok je bilo neminovno da će nakon samo nekoliko sekundi Čovjek biti okružen nemilosrdnim osvetnicima, on se još nadao nekom spasonosnom Gospodarevom savjetu zbog kojeg će uspjeti prebroditi čak i ovu poteškoću. U posljednjem času, od na podu zapazi neugledna siva vrata koja su mogla biti njegov jedini izlaz i odvesti ga što dalje od tog užasnog mjesta.
Povukavši svom silinom tanku čeličnu polugu, Čovjek ne uspije dovoljno rano osloboditi prolaz kroz podzemlje pa do njega ubrzo nahrupi čopor nezaustavljivih zvijeri, prostrijelivši ga poput životinje bez ijednog upozorenja. Shvativši na koji način mora pomaknuti metalnu ploču ako se želi na vrijeme spasiti, on ponovno proživi taj isti trenutak, no ovoga se puta našao u mračnoj i pljesnivoj cijevi kojom se neprestano širio neki nesnosni smrad, a iznad njega je zbunjena horda tek bjesomućna tapkala ne znajući da se još prije nekoliko sekundi upravo u toj prostoriji nalazio njihov prkosni bjegunac. Znajući da zatišje neće dugo potrajati i da će ga još dugo pratiti jednako teška sudbina, Čovjek potrči što je brže mogao, teturajući kroz prljavu i bljutavu vodu duboku svega desetak centimetara. Osjećajući se kao da korača rijekom u koju su tek nedavno bačena tijela poginulih vojnika pa sada poluraspadnuta plutaju ovom sablasnom tamom, bio je toliko zgrožen tajnim koridorom u kojeg je dospio da bi se najradije vratio kroz ona ista podna vrata i predao svoj život pomahnitaloj masi. Ipak, biće iz više dimenzije nije imalo pravo umrijeti jer uvijek će postojati tijek događaja koji će ga vratiti u život i natjerati ga da prihvati još jednu priliku. Besmrtnost je bila njihova jedina slabost. Misleći da je jezovito okružje jedino što ga još može ugroziti, onostrani se poslanik grdno prevario, precijenivši pouzdanost svoga plana.
-Ubijte ga! Ubijte ga! Ne smije nam pobjeći!-čim se začula kobna škripa lagane podne ploče, u daljini počnu odjekivati ljutiti urlici od kojih se Čovjeku zaledila krv u žilama.
-Kad-tad ga čeka propast! Odavde više nema kamo pobjeći! Znate da na kraju postoji gusta rešetka! Ona će ga zaustaviti!-vodeći ostale saveznike svojim razumnim i od bijesa slobodnim glasom, vojnik je u Gospodarevom štićeniku potaknuo toliki očaj da se on više nije bio u stanju boriti. Tjeskoba koja ga je gušila duboko u prsima bila je teška poput olovnoga utega, izazivajući u njegovoj duši bol puno teže podnošljivu od bilo kakve fizičke boli i nikada se jadnik tijekom svoje cijele misije nije osjećao toliko izgubljeno i beznadno. Još prije nekoliko dana uživao je u luksuznome letu uputivši se u Rumunjsku pun nekog slatkog uzbuđenja, a ovozemaljska misija bila mu je poput biljke koju je svakodnevno zalijevao, prateći s ponosom njen sve brži napredak. Sada je požalio što je ikada prihvatio svoj zadatak, jer ležao je na dnu najpokvarenijeg neprijateljskog gnijezda stjeran u pljesnivi, mračni i skučeni kutak ispunjen sve nesnosnijim vonjem, a oko njega je postojala samo beskrajna šuma iz koje nije znao izići niti je umio pronaći svoje krajnje odredište. Osjećao se kao da mu je duša osuđena na sigurni pakao jer priliku za bijeg više nije imao, a ostati bez života nije mogao. Njegovo čitavo postojanje doimalo se tek jednom zastrašujućom petljom sazdanom od beskrajno mnogo paralelnih stvarnosti, ali niti jednog pravog izlaza.
-Izbavi me odavde, Gospodaru! Zašto si mi dopustio da učinim takvu glupost?! Nisam smio potaknuti vojsku na uzbunu! Nisam trebao ispaliti niti jedan hitac!-sklupčavši se u gustoj smeđoj lokvi poput uplašena djeteta, Čovjek je od svojeg vođe već počeo tražiti previše.
-Žao mi je, ali ja više ništa ne mogu učiniti. Dao sam ti moći i bio sam ti najbolji mogući savjetnik. Čak sam i prekršio nekoliko pravila zemaljskog svijeta. Ali ja ne mogu u njega zadirati! Da sam to bio u stanju, bih li tebe morao poslati u tako važnu misiju!? Bojim se da si precijenio moje moći, a svojima nisi niti dao priliku! Od sada je odluka na tebi! Vjeruj mi da postoji svijet u kojem ćeš se izbaviti čak i iz ove nevolje!-Umjesto da njegov očaj još više ojača i da pomisli kako ga je jedini pravi saveznik napustio, Čovjek prihvati istinu koju mu je Gospodar pokušao nametnuti i odluči gomilati jalove pokušaja sve dok jedan od njih ne bude uspješan, koliko god puta bio prisiljen prevariti smrt.