Roman u nastavcima: Doba propasti
20. poglavlje: Teret besmrtnosti
Prethodna poglavlja
Stotine bijesnih i odlučnih ubojica munjevito se probijaše kroz nekoć spokojnu rumunjsku šumu, gazeći kroz gusti i debeli sniježni pokrivač kao po tankoj i prozračnoj hrpi perja. Sablasni i trošni bunkeri gdje su američki vojnici bili utaboreni poput nečovječnog roja sad je već zjapio prazan, začaran onom zagonetnom tišinom kakva nastane kad svi znakovi života daleko iščeznu. Danima su gladni, umorni i neispavani vojnici žudjeli za slobodom koju će im donijeti beskrajna sniježna prostranstva, pa makar usput bili natjerani u odlučujuću bitku i suočeni s najvećom pogibelji. Njihove su želje sad već bile ostvarene, noseći sa sobom vrlo visoku cijenu. Naivna ljudska vrsta nije niti slutjela da se vrtoglavo bliži kraj, a čak niti najutjecajniji ljudi zbog kojih je niža dimenzija čula za Izdajnikove tajne planove nisu znali da je pred njih postavljena tako ozbiljna prijetnja. Iako je njihov zdravi razum govorio da im je zadaća ukloniti tek još jednog od brojnih neprijatelja, nimalo opakijeg od mnoštva urotnika s kojima se svijet dosad suočavao, ti si ljudi u svojoj najdubljoj podsvijesti ipak predosjećali da se bližio neki prijelomni trenutak, a čak i ubrzani hod kroz nepreglednu divljinu koji im još nije donosio nikakvih nevolja bio je protkan zastrašujućim apokaliptičnim ozračjem. Činilo se da ih svaki grm i svaka grančica svojim jezovitim šuštanjem upozorava na ono najgore, a mahniti vjetar koji je okovao čitavu šumu uvlačio se u najviše vrhunce krošnji, savijajući moćna borova debla poput tankih travki. Jedini koji je mogao spriječiti konačnu propast i pomoći čovječanstvu da promijeni svoju zlu kob i izbjegne dosad neminovno samouništenje, bio je izgubljen tko zna gdje, zavijen gustom sniježnom koprenom, bez imalo volje da nastavi dalje ili zarobljen u zastrašujućoj petlji stvarnosti koja mu je uvijek iznova donosila smrt. Bilo je sve izvjesnije da je konačna bitka protiv zla sada prepuštena šačici zbunjenih i slabo motiviranih boraca koji su tek slijepo slijedili nečije tuđe interese, boreći se za ideale u koje sami nisu vjerovali. Jedino što je napajalo njihovu unutarnju snagu i sprječavalo ih da se očajni raštrakaju po bijelome paklu poput razjedinjene horde bila je spoznaja da je njihovo izvjesno odredište sve bliže te da ih sudbonosna fotografija koje su se teškom mukom domogli nepogrešivo vodi ka cilju.
-Moramo prehodati još desetak kilometara i onda je naša pobjeda sigurna! Neprijatelj neće imati šanse protiv nas! Tajna je baza bila njihovo jedino oružje! Da nas se nisu toliko bojali , ne bi se moralo skrivati! -ohrabrujući svoje iscrpljene sljedbenike, zapovjednik uzvikne glasom punim zanosa, no skrovište koje se doimalo bliskim, zapravo je bilo gotovo nedostižno jer svaki metar kojeg je bezvoljna vojska morala prevaliti dok ih je gusta mećava pogađala ravno u lice za njih je prestavljao veliki izazov.
-Nećemo tamo stići još satima! Kroz ovakvu oluju se preteško probijati! I jedan kilometar bilo bi teško prijeći! Moramo pričekati da se vrijeme smiri jer ovako nam neće ostati snage za borbu.- jedan od sitnijih i slabijih vojnika među prvima se pobunio jer svoje je izmoreno tijelo sve teže vukao šumom, dok su ga visoki snijeg, strmi uspon i snažni vjetar sve žešće nastojali slomiti.
-On ima pravo! Ako im je baza bila tako dobro skrivena, sigurno je jako dobro čuvana! Tko zna što bi nas ondje moglo snaći! Ako će nas oni dočekati odmorni i spremni za borbi, a mi se do njih jedva dovučemo kroz mećavu, možemo očekivati samo poraz!-robusni i snažni tamnoputi narednik već se sažalio nad mnogim izmučenim suborcima koji su sve teže podnosili neizmjerne tjelesne napore, a i sam je već osjećao kako ga snaga polako napušta.
-Neprijatelj nam neće dati vremena za predah! Nije ovo izlet niti obična ekspedicija! Ovo je borba do posljednjeg trena i do zadnjeg čovjeka! On je prevelika prijetnja za našu zemlju i za cijeli svijet! Svaki sat može biti presudan!-mučeći se kako bi uhvatio dah, tvrdoglavi je zapovjednik pokušao druge natjerati na ono što niti sam nije mogao, i da se gomila nije žustro pobunila protiv njegove diktature, vlastita bi ga uskogrudnost dovela do sloma.
-Zapovijedam da svi ovog časa stanemo! Nećemo više slijediti tvoje luđačko vodstvo! Naši ljudi trebaju svu svoju energiju kako bi se suočili s neprijateljem! On nije prijetnja koje se trebamo panično bojati niti će nas nadjačati ako pričekamo još nekoliko sati, ali promrzlu i izmoždenu vojsku svatko može zaustaviti!-zagledavši se prkosno u zaprepašteno lice nekoć bitnog i cijenjenog vođe, narednik je odvažno preoteo njegovu vlast, podržan stotinama boraca koji su odmah prestali koračati kao da je samo vrijeme stalo. Nekoliko stotina metara iza zaustavljene horde, tajanstveno se stvorenje zadihano uspinjalo uzbrdo, gledajući uzrujano prema mnoštvu koje se činilo toliko daleko da ga nikad neće moći dostići. Morila ga je jedva podnošljiva neizvjesnost i njegovim su mislima bjesomučno strujala mnogobrojna pitanja, poput rijeke u koja bi vrlo lako mogla odnijeti sav njegov razum. Odluke što ih je donio u prije nekoliko dana nisu se ticale samo njegove sudbine niti je on bio jedini kojem su nedopustive pogreške mogle donijeti nepojmljivo zlo, nego je Čovjek na svojim plećima nosio budućnost čitave stvarnosti, a ispravnost svojih namjera garantirao je čak i samom Gospodaru.
-Ponovno ti se obraćam, Gospodaru! Ne mogu više ovako! Već sam desetke puta pokušao pronaći sretni kraj, ali niti u jednoj stvarnosti više ne mogu izbjeći propast!-prisjećao se svojih očajničkih riječi što ih je izrekao dok je u mračnom i beznadnom tunelu bez izlaza pokušao savladati mnoštvo nadmoćnih progonitelja i spasiti se od vječnog neuspjeha.
-Što želiš od mene?! Dao sam ti moć koju obični ljudi mogu samo poželjeti! Dao sam ti beskonačno mnogo prilika i učinio te besmrtnim!-pobunio se Gospodar ne shvaćajući kakva se pomoć od njega očekuje.
-Moram se vratiti u puno raniju prošlost, kad je prodorni bljesak zasjao nad neprijateljskom bazom! Moram im reći gdje se nalazi skrovište! Oni će postati moji saveznici! Možemo ih iskoristiti protiv Izdajnikovih ljudi!-osjećao je snažnu nelagodu i bojazan, znajući da se njegova ideja neće svidjeti vrhovnome vođi.
-Ti ne možeš ni pojmiti što Izdajnik može učiniti!! Ako samo nasluti da ga je niža dimenzija razotkrila, milijuni bi mogli nastradati! I moje će carstvo biti ugroženo!- uzvikne Gospodar prodorno dok se u njegovim očima stvorila snažna žuta svjetlost potaknuta iznenadnim gnjevom.
-Da može učiniti išta gore, već bi to učinio! On ne može postati opasniji nego što već jest! Samo ćemo ga prestrašiti!-dok je već po stoti puta osjećao kako mu oštri i tvrdi meci priobijaju prsa i bacaju ga u novi samrtni grč, Čovjek je nastojao smekšati suviše tvrdog i odlučnog Gospodara.
-U redu, niski stvore! Bio si nitko i ništa i tvoj je kraj bio siguran, ali opstao si zahvaljujući tome što sam te ja odabrao! Nemoj zaboraviti da si rođen u pukoj zemaljskoj dimenziji i da si postao jednim od nas samo zbog moje milosti! Sad moraš dokazati da si nas dostojan, a ako tvoj rizični plan ne uspije, požalit ćeš što si me ikad upoznao!-dok ga je teret Gospodareva nepovjerenja pritiskao poput teških olovnih utega, Čovjek se ponovno našao na onom kobnom stolcu, suočen s bezosjećajnim nasilnicima koji su bili spremni učiniti sve kako bi od njega iznudili pravu istinu.
-U redu! Reći ću vam gdje se skrovište nalazi, ali samo ako me pustite!- svojim iznenadnim priznanjem Čovjek je zatekao čak i iskusne američke vojnike koji su trebali biti spremni na sve.
-Izdajnikovim sam slugama oteo tajnu kartu! Ona se nalazi u ćeliji gdje sam bio zarobljen,-dok je njegovo srce snažno i ubrzano lupalo, Čovjek se nadao da će neprijatelji biti milostivi prema njemu. Već tad je jadnik ozbiljno preispitivao svoj radikalni izbor, a od same pomisli na kaznu koja će ga snaći ako iznevjeri Gospodara ledila mu se krv u žilama. No ono što se kasnije dogodilo dalo mu je novu nadu jer bespoštedni ga progonitelji nisu ponovno lišili slobode, već je bio poput psa bačen na bijelu čistinu, dobivši tek dvije štruce kruha. Otad je vrebao negdje u skromnoj snježnoj nastambi, iščekujući taj veliki trenutak kad će se ljutita horda odvažiti u bitku, vodeći ga ravno ka Izdajnikovom posljednjem utočištu.
Prošlost mu je prohujala pred očima tako precizno i jasno kao da se upravo sada događa, a opet toliko ubrzano kao da je bila dijelom nekog nedorečenog i neostarivog sna. Iznenada se pribravši i natjeravši samog sebe na proračunato i beskrupulozno djelovanje kakvo će mu zasigurno jedino dati priliku za pobjedu, Čovjek nastavi ponosno koračati za ukipljenom američkom vojskom, tješeći se spoznajom da je samo pitanje vremena kada će se naći u utrobi zlokobnih Izdajnikovih odaja i vratiti smisao ovom mukotrpnom zadatku koji je predugo potrajao i doživio već previše iskušenja. U dubokoj jazbini, zavodljiva je djevojka već počela brinuti za svog izopaćenog vođu čijoj se hladnoj pokvarenosti neizmjerno divila i kojeg je idealizirala gotovo do one istinske zaljubljenosti.
-Što ako on ne stigne u višu dimenziju na vrijeme? Kako ćemo se obraniti od pomahnitale vojske ako se ijedan od njih uspije probiti kroz sigurnosnu zonu?! Tko zna što nam Gospodar još sprema i koliko će još njegovih poslanika pokušati ugroziti sve ono što smo mjesecima stvarali- dok se njeno vitko i oblo tijelo nervozno uvijalo, Opojna se uzrujano obratila jednom od rijetkih ljudi upoznatih s Izdajnikovim podlim planom koji je onog vrućeg popodneva pobjegao iz tajne arizonske baze prije nego što ga je Čovjek uspio vidjeti izbliza.
-Naš je sigurnosni sustav neprobojan! Upast će u gustu kišu metaka i neće im biti spasa! Svi će umrijeti prije nego shvate što ih je snašlo! Za samo tri dana Izdajnik će okupirati višu dimenziju! Ti arogantni smrtnici koji se smatraju bogovima neće se više usuditi napraviti niti jedan potez!-ohrabrujući zamamnu ljepoticu s kojom bi najradije htio ostati zauvijek, bez umišljenog Izdajnika koji je neprestano krao svu njezinu pažnju, saveznik ju tijesno i stravstveno zagrli poput vlastite djevojke, dok je čitavim njegovim tijelom strujalo nezamislivo uzbuđenje. Tog se trena u njemu pobudila nezamisliva ljubomora i želja da okrene leđa svome gospodaru i postane jedan od njegovih glavnih suparnika, no budući da mu se zavjetovao na odanost, sada će ga do kraja slijediti u njegovim psihotičnim naumima, a u nekoj drugoj bitci, nekom drugom vremenu, možda čak i drugoj stvarnosti, on bi mogao biti krivac za njegov sramotni neuspjeh.