Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Recenzija Marine Mađarević

Roman "Živi mi se" Ingrid Divković - krila leptira, filozofski duh i razmišljanja o životu...

  Marina Mađarević           07.05.2018.         5278 pogleda
 Roman "Živi mi se"  Ingrid Divković - krila leptira, filozofski duh i razmišljanja o životu...

Daleko mudriji od mene tvrde da je rimski filozof Seneka jednom davno ustvrdio: „Sudbina vodi one koji hoće, a vuče one koji neće.“. Isti taj Seneka živio je u simbiozi s učenjem stoičke filozofije, prihvaćajući pravila i norme života koji je u skladu s prirodom. Usto, bio je i sjajan govornik i pisac. Vjerujem da se u ovome trenutku nad glavama mnogih pojavljuju upitnici uzrokovani jednostavnim pitanjem: što Ingrid Divković i Seneka imaju zajedničko? Iznenadili biste se, ali mnogo je sličnosti između ovo dvoje ljudi. Krenimo redom.

Baš kao što je u svoje vrijeme (negdje između 4. godine prije Krista i 65. poslije Krista) veliki Seneka (ujedno i učitelj cara Nerona) utjecao na svoje suvremenike, tako je u naše vrijeme sličan zadatak preuzela Divković. Naime, mlada profesorica filozofije, hrvatskoga jezika i književnosti te uspješna autorica dvaju publicističkih izdanja („J**e li vas ego?“, „Knjiga za divlju ženu“) prije nekoliko je godina čitateljsku scenu osvojila svojim jednostavnim, pitkim i pozitivnim tekstovima objavljivanima na privatnom blogu koji danas prati gotovo 63 tisuće čitatelja.

Svoju sveučilišnu diplomu pred očima javnosti obranila je i sjajnim spojem filozofskoga shvaćanja svijeta i književnoga znanja koje je upriličila i u svojemu prvom romanu Živi mi se. Njezin beletristički prvijenac objavljen 2017. godine svoja tekstualna „krila“ tvori u spoju filozofije, književnosti i Senekine gore navedene tvrdnje o sudbini.

Namjerno spominjem krila jer su upravo krila leptira ključan motiv koji se u konkretnom i metaforičkom ostvarenju proteže radnjom kao stvarna pojava na ramenu, fotografiji i u otočkom kampu za oboljelu djecu, a ujedno i kao osobni razvoj pojedinca („od ličinke do leptira“). U ukupno sedam dijelova romana (Priviđenje i predživot, Rastuća bol, Dani proždrljive gladi, Dani ranjivosti, Trenuci čudesnog širenja, Vrata ka ljubavi, Samoostvarenje) prikazuju se životi triju naizgled različitih žena: tridesetdvogodišnje Elene, žene koja se ne može ostvariti u majčinskoj ulozi, šesnaestogodišnje Ane, djevojke koja odrasta u domu za nezbrinutu djecu, te pedesetogodišnje Naide (Nane), Anine skrbnice iz doma. U ovom raznostraničnom trokutu nalaze se tri sudbine koje vuku svoje akterice proživljenim gubitcima (majke, oca, djeteta), samoćom i odbačenošću (iz obitelji, društva i vlastitoga braka) te slomljenim očekivanjima dviju mlađih protagonistica (Naidin lik suviše mudro prihvaća vlastito teško breme jednostavnim riječima „Čovjek snuje, a život određuje.“).

Roman je ispripovijedan izmjenom dvaju različitih perspektiva u prvoj osobi jednine. Svako poglavlje započinje iskazom jedne od triju žena, nakon čega se javlja iskaz nepoznatoga govornika zapisan u kurzivu. Autorica kao da pred čitatelja postavlja zadatak u kojemu mu nudi mogućnost da sam imenuje pripovjedača; to može biti Život, božansko biće ili netko treći. Tekst je koncipiran na oscilirajućoj snazi junakinja koje obuzimaju priču pa bi se roman lako mogao nazvati „girl-power“ tekstom i „ženskim pismom“. Likovi poput Mavra i Ivana pomalo su zanemareni nauštrb protagonistica koje i same poprilično prikrivaju emocije i zatvaraju se u nevidljivu ljušturu koja čitatelja oštećuje za stopostotno poznanstvo s predstavljenim likovima.

Iako bi razrađenija psihološka karakterizacija likova uljepšala dan čitateljima s opisu sklonim okom, ipak je važno napomenuti da priča sama po sebi obuzima svojim filozofskim duhom, razmišljanjem o životu i temeljnoj ideji sačuvanoj u originalnoj rečenici: „Duša koja živi u ''živi mi se'' zna koliko ima života tamo gdje ga ne vidi, a koji svejedno postoji neovisno o njoj.“

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Recenzija Marine Mađarević



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.