Recenzija romana Vrijeme seksa u doba nevinosti Drage Hedla: Autoažuriranje života

Promišljanje o onome što je bilo ili što je moglo biti u nas, slabe ljude koje (riječima japanskoga književnika s američkom adresom Harukija Murakamija) „sjećanja griju iznutra, ali nas i jako bole“, najčešće unosi nemir. U slučaju snažnijih karaktera ponekad se ta sklonost promišljanju o prošlosti, nostalgija i traganje za odgovorima pretvore u umjetnost.

Svjedok jedne takve uvjerljive umjetničke priče je i nagrađivani osječki novinar i književnik Drago Hedl koji je, nakon uspješnih romana Donjodravska obala, Izborna šutnja i Ispovjedna tajna, objavio svoj četvrti roman intrigantnoga (za naše provokaciji nesklono podneblje možda i preintenzivnoga?) naslova Vrijeme seksa u doba nevinosti. Njegov novi roman poigrava se čitateljima nudeći im zagonetan i nepotvrđen ugođaj autobiografskog teksta, o čemu svjedoče i privatne fotografije autora otisnute na unutrašnjim koricama romana. Hedlov angažirani pripovjedač u prvoj osobi te načini pripovijedanja zatiču se na književnim temeljima Prousta, Krleže i već spomenutoga Murakamija. Roman odiše duhom refleksivnoga protagonista, vještim pripovijedanjem i potragom za izgubljenim prijateljima, ljubavima i uspomenama.

Ne može se reći da pripovjedač, simbolično nazvan Drago Kenig, traga za eliksirom sad već proživljene mladosti: njegov smjer obvezuju prostori i vrijeme koji se organizirano izmjenjuju. Drugim riječima, ovaj roman potrage svojevrsno je traženje samoga sebe, zametnutoga „ja“ smještenoga na inspirativnim putovanjima kroz različita razdoblja (između šezdesetih godina dvadesetog stoljeća te milenijskih godina) i različite prostore (od Osijeka preko Praga do Amerike), uz pronalazak cilj putovanja u činjenici da je cijeli život samo – autoažuriranje.

Ovaj tekst obasjan je i svakodnevnim ljudskim propitivanjima: odrastanjem, seksualnošću, obiteljskim odnosima, nostalgijom iseljenika i nostalgijom povratnika, čežnjom za nečim/nekim ostavljenim u prošlosti, izdajom prijatelja, ljudskim lutanjima unutar vlastitih želja i mogućnosti, nepravdom, društvenim stanjem (koje se odlično ogleda u naizgled silogističkim rečenicama: „Imam sve, a nemam ništa. (…) Prije je bilo bolje. (…) Nismo imali ništa, a sve je bilo naše.“).

U opisima prostora i vremena na trenutke se može osjetiti reportažni karakter teksta, a tečnost rečenica, lakoća pripovijedanja i retrospekcija (pa i povremena introspekcija kojom pripovjedač čitatelju pruža uvid u svoj emocionalni kubus) privući će kako iskusniju čitateljsku publiku koja je živjela život nalik Kenigovu, tako i novodopsku publiku čije čitateljske želje sežu dalje od mainstream (netom strane) literature. Ukupan dojam romana, iz nekog nejasnog razloga, odzvanja stihovima Kenigu bliskih godina: „Jedna mladost, jedan svijet nade raste tiho u srcu tvom, drugi za te ovaj svijet grade s malo prave istine u tom…“ (Josipa Lisac, O jednoj mladosti).