Poznata đurđevačka pjesnikinja, Božica Jelušić, rođenjem Pitomačanka, školovanjem virovitička gimnazijalka i zagrebačka studentica, po vokaciji profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika, po duhu putnica, po duši umjetnica, vrsna promicateljica kulturnih bogatstava i romantičnoga, melodioznoga te nadasve čarobnoga domaćega identiteta u kojemu se spajaju đurđevački dom, pitomačka rodna hiža, virov'tičke lipe i zagrebačka studentska književna iskustva ove će godine (točnije, 16. prosinca) proslaviti dva važna događaja.
Mada se dame ne pita za godine, ipak je važno naglasiti da je prvi važan događaj Božičin 70. rođendan (koji slijedi 16. prosinca); da ne slavimo rođendane, ne bismo slavili ni ljude, a ljude poput Božice treba slaviti. Uz rođendan, bok uz bok, stoji još jedan važan okrugli jubilej – 50 godina predanoga i plodnoga umjetničkoga rada u kojemu je nastalo preko 60 književnih naslova, bezbroj književnih susreta i suradnji. Neumoran spisateljski duh Božice Jelušić u izdavačkom se smislu nastavio i ove godine.
Povodom svoje velike, impresivne i respektabilne obljetnice Jelušić objavljuje pjesničku zbirku „Zagreb u versima i kipecima“ (Beletra, studeni 2021.). Zbirku pjesama, koja prigodno nosi podnaslov „Rukopisna knjiga“ jer u sebi čuva grafički dodatak u obliku autoričinih pjesama ispisanih rukom i potpisanih u dnu lista, svojim je fotografijama obogatio ugledni hrvatski fotograf Nikola Šolić. Povezujući fotografiju i stih, temeljni motiv (lajtmotiv) ove knjižne poslastice sačinjene od trinaest pjesama jest velebni „beli grad“ Zagreb.
Autorica u prikazu zagrebačkih ljepota u kojima prebivaju tornjevi katedrale, Kaptol, Lotrščak, prozori u noći, zagrebačke jesenske i zimske večeri, silne stube, Mirogoj, svjetla Zrinjevca, pa čak i Ujevićeva soba na Selskoj, pokušava čitatelja namamiti u svijet čarobnoga stiha jednoga polisa. Vrlo brzo pejzažna tematika površinske teme sačuvane u naslovima zapada pod utjecaj intimne poezije kojom će zavladati svjetla: ona koja rastapaju mrak, zatim zima, jesen, večer, zagasite boje (zelenu, sivu, ljubičastu), gotički duh, tišina, a ponajprije sjeta okupana dubokim promišljanjima.
U svojim četverostisima i dvostisima, usred stiha metropole Jelušić priziva folkloristiku domicilne Podravine („Ko da je šumak-div cipele izuo.“ Zrinjevac, zima), čistoću stabla poistovjećena s čovjekom („Tek s drvoredom postajem prisan: stabla i ljudi meni su isti.“ U zimsku večer), dvojako shvaćanje svjetla: svjetla lomitelja ideje, tišine i smiraja („Svjetlo je turpija što bit rasklada.“ Šikljaji svjetla) i svjetla koje priziva inspiraciju i čiju čistoću tama ponekad kvari („Gradom vrtložim, tražeć iznova / šikljaje svjetla, znakove svjesne.“ Šikljaji svjetla), ali i sanjari o izmičućem bijegu s gradskih ulica u presveto utočište pastoralne Arkadije, prirodnog i sretnog jednostavnoga života („Ostade samo nujnost i zamor / Namjesto puta u Arkadiju.“ Zagrebačka večer, listopadska).
Poneki stihovi odišu dijalogom duhovnosti („Tornjevi nose misli nepojmljivo visoko, / sve do ideje Vrta, u kome gredica čeka / na svaku umornu dušu, što stiže izdaleka…“ Tornjevi katedrale), religioznosti („Sveto je sve što nas nadilazi, / Grješno – što stranputicom skrene.“ Pod kapom Kaptola) i morala („Prosjak pred crkvom brine se za se. / Lica su svetaca bijela ko kreč. / Samo poneko iz grješne mase / Ovamo svrati po živu Riječ.“ Pod kapom Kaptola).
Na kraju, valja spomenuti kako ova zbirka nudi malu autoričinu pjesničku posvetu, hommage velikanima hrvatske književnosti koji su djelovali u Zagrebu te njemu u čast stvarali rečenice i stihove. U vlastite je stihove Jelušić skrila Ujevića („Rijetko Pjesnik tu prebiva.“ Tmasta nebesa), Šimića („I svugdje vlada šarm Svjetlograda, / Šimićev duh: P r e o b r a ž e nj a.“ Šikljaji svjetla), Matoša (parafraziranjem njegova Notturna: „Netopir nisam i nisam sova.“ Šikljaji svjetla), Cesarića (parafraziranjem njegove Balade iz predgrađa „Žmirka na uglu plinska lampa.“ Zagrebačka večer, listopadska) i Šenou („Sladopekovu sinu putokaz drži kroz sfere, / iz zagrebačke magle dok se na Olimp vere.“ Lampa na Lotrščaku). A na koncu svih strofa velebnih gradskih poeta obasjanih svjetlima uličnih lampi i zebnje zastala je Ona: pjesnikinja gradskog asfalta i prostrane pitome livade gdje joj je „hiža cela natura“, kraljica Barnagora i Polihimnijina dvorjanka stiha, jedna i jedina, svjetska i „domača“ – Božica.