Meksička slikarica koja je živjela u prvoj polovici 20. stoljeća o odabiru životnoga partnera govorila je ovako: „Odaberite osobu koja vas gleda kao da ste možda bili čarobni.“ Ovaj citat sjajno bi se mogao povezati i s romanom Lukine žene. Razlog za povezivanje likovne umjetnice prošloga stoljeća i suvremenoga romana je višestruk. Prije svega, riječ je o romanu koji prati ženu okruženu umjetnošću – Koraljku Klarić, galeristicu, kći slikara Tončija Klarića. Koljarkin se život, baš kao i Fridin, zasniva na mladenačkoj zanesenosti i odnosa s pomorcem Adrianom koji joj biva oduzet i morima odnesen u daleku Ameriku.
Strast zamjenjuje poštovanjem starijega muškarca koji joj, osim lagodnoga života, ustupa i brak, no ne i željenu majčinsku ulogu za kojom je žudjela. Koraljka se, baš poput Fride, ne uspijeva ostvariti kao majka. Umjesto majčinstva, odabire posvetiti se svom suprugu, čovjeku koji u svom životu skriva brojne žene koje želi vidjeti prije odlaska s ovoga svijeta. Glavna junakinja može se povezati s citatom Fride Kahlo i u smislu ljubavi; naime, istu je tražila u muškarcu, no pronašla je samo strast i poštovanje.
S druge strane, ljubavnu čaroliju nije pružala ni sama: umjesto komunikacije, junakinja je šutjela, hraneći vlastiti ego i želju za estetski privlačnim. U Koraljki ne postoji dubina jer ona ne poznaje žrtvu. Lik je to bovaryjevske umišljene i egocentrične junakinje koja smisao pronalazi samo u vlastitim zadovoljstvima. Svoj labilni karakter (blago naglašen sociopatski pristup odnosima) i poigravanje ljudima možemo vidjeti u pristupu obojici ljubavnika, pristupu roditeljima (koji joj, kao jedinom djetetu, toleriraju sve njezine hirove), ali i u pristupu prijateljici iz djetinjstva i pariškoj umjetnici Maši Uskoković s kojom stupa u tjelesnu vezu.
Koraljkina narušena psihološka slika ogleda se i u narušenim seksualnim maštarijama (ideja orgija/silovanja nastala u pijanom stanju) u kojima čitatelj može shvatiti kako je protagonistica romana osoba koja zapravo teško može voljeti i voditi ljubav – ona je netko tko pokušava prebaciti krivnju za svoje pogrešne poteze na druge, a o sebi sačuvati sliku malene djevojčice, čiste i neiskvarene jedinice svojih roditelja. Još jednom je dobro prisjetiti se Fridina citata o važnosti da vas vaš ljubavni partner promatra kao nešto čarobno. Umjesto traganja za ljubavnom čarolijom, Koraljka u jednom citatu krivnju za kraj Adrijanove i njezine ljubavi pronalazi u čarobnoj nepravednosti života: „I ja žalim što smo potrošili godine, ali kako smo mogli znati? Bili smo mladi, a život oko nas magično prevrtljiv.“
Prilikom čitanja čitatelj vrlo lako može pomisliti kako je Koraljka osoba dotaknuta nepravdom svekrve, života ili drugih činitelja, stoga je vrlo važno zapitati se: što je sama učinila kako bi bila sretna? Čim se ljepota izgubi (čim je nestala čarolija zaljubljene faze u njezinu prvu braku), Koraljka bježi. Ona se ne želi boriti, ne želi stvarati. Zahtijeva da se netko bori za nju, a dobrotu i milostive misli ne uzvraća. Dobar primjer Koraljkina nedostatka altruizma i ljudskosti (da ne kažemo sebeljublja, jer Koraljka cijeli život zapravo misli samo na svoje dobro – slično je postupila i onda kad je s Lukom trebala otputovati u Ameriku: izvukla se opravdanjem kako ne ide zbog očeva narušena zdravlja, a ne zbog mogućnosti ponovnoga susreta s bivšim suprugom) jest scena Lukina pokopa kojom se trebala obilježiti tuga ili barem primjereno žalovanje za dugogodišnjim partnerom – ne i u Koraljkinu svijetu: „Dobro je da se Adrijan vratio. Barem nešto dobro u ovom lošem danu.“
Svoje zanimanje galeristice prebacuje na samu sebe: ne izlaže umjetnost radi umjetnosti, nego radi izlaganja. Udaje se za bogatog starijega čovjeka kako bi imala privid braka i „normalnoga“ života, no u tom životu, osim materijalnoga blagostanja, i nema baš previše ljepote za kojom Koraljka tako silno traga (u svom vizualnom identitetu i umjetnosti).
Prvi roman Petra Pismetrovića, priznatog hrvatsko-austrijskog karikaturista, pripovjedački je ostvaren izuzetno lako. Čita se brzo, jasno, fabula je skrojena pripovijedanjem u trećoj osobi, a roman je dvojako podijeljen na ono što se događa sada i retrospektivno seže u Koraljkino djevojaštvo i mladost u kojoj upoznaje prvoga supruga. Autor zapravo sjajno postmodernistički pristupa stvaranju lika zle maćehe ili antijunakinje iz bajki: moralno ispravni postupci parafraziraju se na način koji odgovara junakinji. U obličju dobre princeze ili sirote junakinje (kakvu nam se prikazuje fizičkom karakterizacijom) pojavljuje se neostvarena, nesređena žena koja pokušava zavladati svijetom, no ne zna što bi s istim, kad ga dobije, napravila. Možemo reći da je i Koraljka, baš kao većina bajkovitih antijunakinja, motivirana nedostatkom ljubavi.
Bilo bi dobro da se u romanu veći naglasak stavio na Lukine žene, ne samo na jednu ženu. S obzirom na naslov, čitateljevo se očekivanje iznevjerava jer su i sam Luka i sve te žene tek sporedne uloge u ovoj priči. Poznavajući Koraljkin lik, možda je i naslov njezina tvorba u kojoj želi osuditi ponašanje drugih kako bi skrila svoje grijehe, izazvala suosjećanje i potražila odobravanje i podršku.