Roman u nastavcima Doba propasti
Šesto poglavlje: Okkrutni poslanik
Lutajući bezbrižno mlakim večernjim ulicama i uživajući u onoj neopisivoj slobodi koja prati malenog čovjeka kad izvrši sve svoje sitne i beznačajne obveze, Čovjek je u najdubljoj pozadini svoje svijesti imao gorki predosjećaj propasti koji ga je već mjesecima pratio. Razmišljajući satima o nesigurnoj budućnosti svijeta koji se polako pustoši zbog vlastite pohlepe i utapa u besmislenosti koju je sam stvorio, unatoč silnom trudu nije mogao spoznati kakve ga točno nedaće uistinu očekuju, no njegova se stvarnost činila sve nestabilnijom i sve je manje vjerojatno bilo da ga sudbina uskoro neće potpuno izdati.
Poput izgubljene zvijeri, tutnjao je kroz mnogobrojne kavane, vraćajući se vrlo često u blagi vanjski svijet koji mu je pružao odmor od zaglušujuće buke, zamorne tmine i neprijatnog duhanskog dima koji ga je gušio, ali niti u jednom trenutku nije osjetio predah od tereta neizvjesnosti koji mu se nadvio nad um. U njegovu su neutemeljenom pamćenju, umjetno stvorenom od čudotvoraca iz više stvarnosti koji su ga poslali u neodgodivu misiju, osim tjeskobnih i melankoličnih vremena bili mnogo lijepi dani puni sreće, zadovoljstva i nade da mu život konačno teče ka ostvarenju mnogih želja. Ipak, nije se mogao sjetiti kada mu je dušu posljednji puta preplavio onaj istinski, potpuni i neiskvareni osjećaj bezbrižnosti pa se više nije niti nadao da će ikad u svome postojanju, koliko god ono dugo bilo, doći trenutak kad će njegovi snovi biti zbrinuti, budućnost osigurana i ciljevi ostvareni.
Neprestano je u dubini njegova srca poput prokletstva visio osjećaj da predanim trudom nevažno biće poput njega može samo usporiti svoj neminovni pad, ali ne i dostići visinu gdje će biti zauvijek sigurno. Te intenzivne i razorne izmjene nezdrave euforije tek slične stvarnoj sreći i potresne tuge koja je graničila s očajem, za njega su bile sve češće, a jedino logično rješenje i jedini pravedan tijek događaja bila bi korjenita promjena svega što je ikad poznavao ili bespovratni kraj svih njegovih borbi. Nasilne i divljačke bujice zvukova što su bespoštedno udarale u njegove izmoždene uši i nerazumni bljeskovi u polutmini kavana napučenih poput pakla, kao da su bili ono posljednje što je moglo pokrenuti njegovu radost i nahraniti životni smisao,a kada mu ni to zadnje očajničko sredstvo više neće moći donijeti privremeni mir, situacija će zasigurno postati bezizlaznom.
Nevjerojatna lavina kaosa na tim nevjerojatnih mjestima kao da je najavljivala potpuno rušenje i uništenje nekog sveopćeg životnog sustava u kojem Čovjekovo postojanje više ne može biti ostvareno ili će jednostavno postati besmisleno i neisplativo. Ondje mu se nadasve često činilo da na vlastitoj koži osjeća kako posljednji sati polako struje pored njega jasno poput hladnog lahora, vukući za sobom dane koji se nezaustavljivo odbrojavaju. Minute su prolazile u lažnoj, neutemeljenoj radosti prožetoj sa smjesom neobično gorkih osjećaja koje nije bio u stanju niti prepoznati, a kamo li odagnati. Iscrpljen i bezvoljan, zaluđen od neobjašnjivog raspoloženja što ga je već satima pratilo, Čovjek je tako dočekao ponoć, hodajući po pustoj i hladnoj ulici dok su mu u ušima i dalje bubnjali oni isti zvuci, kao da je njihov dijelić ostao u njemu usađen. Premda je sve teže umio razlikovati stvarnost od pukih priviđenja i nerazumnih tlapnji, mladića je iznenada pogodio događaj koji se nedvojbeno doimao posve nestvarnim. Iz dalekih su visina naglo počeli dopirali nerazgovjetni i prigušeni glasovi , doimajući se poput luđačke halucinacije koju niti jedan drugi prolaznik nije bio u stanju percipirati.
-Gospodar ti se obraća iz više dimenzije.-sablasni šapat iz zvijezda stvorio je trnce u Čovjekovim prstima, na jarko crvenom licu uočavala se zvjerska panika, a bjesomućna ga vrtoglavica gotovo baci u nesvjesticu. Nastojeći zanemariti ta psihotična priviđenja stvorena ponekom čašom lošeg vina, nastavio je samouvjereno koračati prljavom gradskom pustoši, ne udostojivši se niti usmjeriti pogled prema mjestu odakle je dopirao sudbonosni zov.
-Nemoj se pretvarati da nisi čuo moj poziv jer dao si mi obećanje koje ne smiješ prekršiti!-strogi i zajedljivi govor iz daleke tame činio se savršeno stvarnim i jasnim poput zvuka kavane čiji je razorni kaos čovjek nedavno napustio pa su postojala samo dva moguća objašnjenja: ili je bjednik moren teškim i besmislenim pitanjima izgubio razum nakon neprekidne borbe s vlastitom paranojom, ili su se uistinu neka onostrana biča odlučila odazvati njegovim željama i promijeniti dotadašnji način života koji je sve teže tekao.
-Nadam se da će ovaj užas uskoro prestati i da će sve halucinacije nestati čim se sutra odmoran probudim.- mumljajući tiho u trošni sivi nogostup ispunjen sve gorim pukotinama, Čovjek je već molio sudbinu da mu barem vrati nekadašnji život i oslobodi ga nadnaravnih promjena za koje još nije bio spreman. Prvi puta kada je začuo taj duboki glas, mogla je biti riječ o pukoj varci stvorenoj oštrim i mahnitim hučanjem toplog ljetnog vjetra, drugi puta ga je možda umor svladao toliko da vlastite misli i maštu nije mogao razlikovati od realnih izvanjskih riječi, no dok ga je uporno stvorenje još jednom dozvalo, više nije bilo razumnog objašnjenja, a istina koju je od njega čuo mogla je biti ostvarena samo u snovima.
-Možeš premjestiti svoju svijest u neku drugu stvarnost i vratiti vrijeme...-zastavši od zaprepaštenja, zatečeni Čovjek iznenada klone i ostane ležati u prašnjavoj ulici, pokošen poput bespomoćne travke.- U stanju si poništiti sve svoje pogreške. Ne moraš se više truditi ispraviti nedjela i podnijeti posljedice.-nudeći mu apsolutnu moć i potičući ga uljudno da se odazove i prihvati nezamislivu priliku koja mu je bezuvjetno dana, Gospodar je iz njega nehotice crpio posljednju volju, razum i snagu, čineći ga praznim luđakom opustošene duše. Sekudne su prolazile polako kao sati i svaka natprirodna riječ zarivala se poput noža u Čovjekovu svijest, no mučni glas koji ga je pritiskao poput nepomične stijene odjednom je nestao, ostavivši iza sebe samo tišinu. Još je samo jedna zvijezda ispustila snažni bljesak, osvijetlivši obližnju cestu, a umirući šapat nedokučivog govornika prozborio je zadnje mistične riječi koje su ga natjerale da ponosno ustane i odlučno krene ka putokazu te nebeske svjetlosti.
-Dopusti da ti dokažem.- prolomi se glas iz nepojmljivih visina.
U krugu blijedog plavičastog sjaja niotkuda se pojave groteskno izdužene sjenke, klizeći cestom poput duhova, a prilike koje su se približavale bahatim, arogantnim korakom, kao da vrijede više od bezličnoga puka i kao su na bilo koji način uspjeli izroniti iz dubokoga mora njegove bijede, potakle su u Čovjeku neobjašnjivu mržnju. Vitki sredovječni gospodin u elegantnom sivom odijelu , kratke prosjede kose i pažljivo njegovanog, neprirodno čistog lica, gledao je odsutno i mrako preda se, ne zamjećujući obične prolaznike niti jednostavne prizore mračhih i vlažnih ljetnih ulica. Na svojoj egoztično tamnoj ruci prekrivenoj gustim crnim dlakama, nosio je raskošni platinasti sat kakvog niti jedno obično ljudsko biće nije moglo zaslužiti poštenim i predanim radom. Iz njegovog iskrivljenog, neiskrenog i pomalo kiselog smiješka i prodornih smeđih očiju koje nisu bile u stanju pogledati u lice niti jednom skromnom siromahu, zračila je povijest podmuklih i bezobzirnih političkih prijevara, nemoralnih poslova i laži na koje ga savjest nije mogla upozoriti jer ju nikad nije niti imao. Tik uz njegova ramena, stajala su dvojica hladnih i ukočenih tjelohranitelja, stupajući bez riječi poput fizički superiornih robota, a tamne naočale koje su usred noći skrivale njihove nepomične oči činile su ih najgorim ljudskim karikaturama koje su zbog služenja ovakvome lopovu svedene na slijepo pokorne lutke bez ponosa. Prikrivajući šutnjom svoj rastući gnjev što se u njegovoj duši kotio poput čopora zvijeri, Čovjek je sve nemirnije promatrao te đavolje skupocjenosti što ih je nepravedno povlašteni pojedinac ponosno nosio na sebi. No jedna jetka i zajedljiva opaska koja se poput ulja prolila na vatru njegove ljutnje, natjerala ga je da se iznenada prestane suzdržavati i pristane na sukob koja donosi nedvojbenu propast.
-Prestani buljiti u mene! Zašto mi se toliko čudiš!? Zar nikada nisi vidio čovjeka u finom odijelu!?- vikao je bogataš kao da grdi poniznog psa, no Čovjekov je oštri pogled i dalje bio spušten na njegova stopala jer znao je da bi ga prizor tih umišljenih i bahatih očiju sigurno potaknuo na mahnitu borbu.
-Makni se od mene, sirotinjo!-čuvši taj bezosjećajni urlik, Čovjek je osjetio oštri ubod u srcu, a potvrđene slutnje muškarčeve arogancije u njemu su probudile nesavladivi nagon da se brani poput ranjene životinje.
-Ti podmukli lopove! Nisi se mogao obogatiti poštenim radom! Lagao si i varao! Ne možeš sirotinjama zvati one koji se nisu htjeli prodati vragu i koji imaju savjest!-kudeći bezobzirnog bogataša poput zakletog neprijatelja za čiju se smrt oduvijek borio, Čovjek iskoči iz vlažne sjene i stisnuvši šake nasrne na njega kao da ga hoće rastrgati, odvojiti mu meso od kostiju kao što to čine krvoločne zvijeri. Iako su sažaljevali prljavog i mamurnog bjednika na kojeg je njihov gospodar bez valjana razloga bacio neizdrživo bolne riječi, njegovi su čuvari odmah iskoračili ispred svoga štićenika, zasukavši rukave i pripremajući se istjerati iz odvažne sirotinje i onaj zadnji tračak prkosa. Čovjekova je šaka hitro poput munje jurila prema dušmanovom umišljenom licu i doimalo se da s njega nije moguće niti prijetnjama niti silom skinuti taj neoprostivi bahati smiješak, no u dubini njegove duše polako se počela javljati nelagoda i strah te je njegov nesigurni pogled u panici krenuo pratiti stražare kako bi se uvjerio da će mu na vrijeme pomoći.
-Sada ćeš platiti za sve!-sikčući poput najotrovnije zmije, Čovjek raskolači oči i zagleda se oštrim pogledom punim mržnje u lice koje je kanio ozlijediti pod svaku cijenu, no vrijeme ovoga puta nije bilo na njegovoj strani i providnost ga je kao i uvijek iznevjerila u posljednjem trenu kada se već nadao da barem ova životna bitka neće biti poput ostalih bespovratno izgubljena.
-Držite ga! Pokažite mu da mene nitko ne smije vrijeđati! Dobro će razmisliti prije nego opet napadne boljeg od sebe!-zapovijedajući svojim malobrojnim slugama poput zločinačkog genija, bogataš uperi prst u Čovjeka, odmaknuvši se od njega kako bi izbjegao fatalni udarac. Zaprepaštena mladić uskoro osjeti snažnu tupu bol na svome potiljku, a iz pluća mu bijaše nasilno istisnut sav zrak. Pogrbivši se poput starca, trpio je nesnosnu bol na gležnju, toliko razornu kao da mu je stopalo odsječeno najoštrijim nožem, dok su mu se leđima širili vreli trnci. Ne mogavši se pomaknuti, ostao je ležati na prašnjavoj cesti, bez ikoga da mu pomogne, a s visina se na njega obruši snažni pljusak, čije lokve bijahu obojene gustom krvlju iz njegova slomljena nosa.
-Gdje su sada moje velike moći!? Pomozi mi, natprirodni stvore. Želim se vratiti u svijet u kojem ću se skloniti s puta prije nego nastane sukob i spasiti se od silnih batina koje sam pretrpio. Ako mi sada pomogneš, vjerovat ću u tvoje riječi.- dok su se u dubini njegova uma ubrzano gibale slike nekih drugih, povoljnijih događaja, polako se činilo da njegova otupjela i sve slabija osjetila uistinu prelaze u neku drugu stvarnost.