Roman u nastavcima: Doba propasti
22. poglavlje: Odbačene sluge
Prethodna poglavlja
Neumoljiva i ratoborna sila koja je kaotičnom suvremenom svijetu nastojala vratiti barem djelić smisla i harmonije primaknula se već nevjerojatno blizu odaji smrti u kojoj je Izdajnik još odavno postavio nepromostivu zapreku namijenjenu uništenju svakoga tko se drzne ući u njegovu bazu. Njihovi oprezni, sitni i polagani koraci ubrzo su prerasli u odvažni galop pogonjen bijesom i mržnjom, no hrabrost koja je u njima iznenada buknula uskoro je donijela propast desecima poštenih i odanih američkih vojnika.
-Bojali smo se bez razloga! Čini se da je ova baza još odavno napuštena! Nemamo se protiv koga boriti!-osjećajući neopisivo olakšanje nakon duge i nesnosne neizvjesnosti, bojažljivi je američki narednik gotovo klicao zbog odsustva neprijatelja, no oni mudriji i razboritiji vojnici shvaćali su kakav je teški poraz njihova zemlja uistinu doživjela.
-To za nas nikako nije dobra vijest! Situacija je vrlo zabrinjavajuća! Ako je njihovo skrovište zbilja prazno to znači da smo zakasnili! Sav novac koji je potrošila naša vlada, svo vrijeme i trud koji smo uložili potpuno su uzaludni!-trčeći panično sivim i praznim predvorjem sačinjenim od čistoga titana, uznemireni tamnoputi narednik sve je svoje saveznike stjerao na rub očaja, otkrivši im bolnu istinu.
-Ima pravo! Teroristi su napustili bazu zajedno sa svojim moćnim oružjem! Skrovište im više ne treba jer su uspjeli ispuniti sve svoje planove! Amerika je već sigurno u opasnosti!-obuzet gotovo nadnaravnim ludilom i nerazumnom paranojom koje su uništile svu njegovu sposobnost za borbu, jedan od vojnika počne bjesomućno mahati rukama dok je iz sjajnog i neprobojnog zida iza njegovih leđa polako i neprimjetno provirivala debela čelična cijev. Nakon samo nekoliko trenutaka sobom se prolomila jezovita metalna škripa, a šutnju bezvoljnih američkih vojnika uskoro je prekinuo gromoglasni tutanj. U prostoriji je ubrzo zavladao nezamisliv pakao te se činilo da je dugo iščekivani smak svijeta već stigao i da su svi najgori strahovi ljudskog roda konačno obistinjeni. Ta čitava jadna i bespomoćna legija ušetala je u podlu Izdajnikovu zamku, ne ostavivši niti jednog od svojih boraca na surovoj transilvanijskoj čistini. Misleći da će ušavši u to misteriozno i zloglasno terorističko skrovište pobjeći od muka što su ih već nekoliko dana pratile i konačno okončati taj beskrajni sukob, spasitelji ljudske civilizacije grdno su se prevarili i njihova je neoprostiva pogreška dovela do brze i nemilsrdne smrti. Bezbroj robusnih čeličnih strojnica sipalo je na svoje naivne neprijatelje silovitu bujicu dugih, oštrih i tvrdih bakrenih zrna i dok su im se bijedni i posve uzaludni životi munjevito vrtjeli pred očima, sumnjali su da je sam sotona stupio među njih i da ih je okružio bučni i vreli pakleni oganj koji će im donijeti vječno zlo. Desetke litara tamnocrvene tekućine života istjecalo je iz njihovih žila poput potoka, a nekoć ponosna, junačka i stasita tijela pretvaraše se tragičnom brzinom u beživotne, blijede i hladne vreće iz kojih je silom istjerana duša željna postojanja.
-Nikad se nećemo predati! Svi ćete umrijeti!- shrvani očajem i potreseni prizorom svojih pokošenih saveznika, vojnici su uskoro počeli gubiti razum, uvjereni da iza ovih beskrupuloznih i nepogrešivih strojeva uisitinu stoje živi ratnici koje je moguće zaustaviti. Znajući da će se i njihova svijest ubrzo ugasiti poput tinjajuće treščice, ne ostavljajući im ništa osim kraja,oni posljednji su molili sudbinu da ih ipak poštedi, no okrutni su gromovi i dalje izbijali iz neprobojnih zidova, gniječeći bez milosti njihovu posljednju nadu. Tutanj koji se isprva doimao vječnim uskoro je utihnuo, a one zadnje teške čahure odzvanjale su padajući na sjajni metalni pod, ostvaljujući za sobom samo tišinu smrti. No negdje iz hrpe neprepoznatljivih trupala oblivenih krvlju, polako se izdignuo sretnik koji je prevario sigurnu smrt i prema kojem je sudbina ovog puta pokazala neočekivanu samilost. Gledajući preneraženo oko sebe, nije mogao vjerovati da je čitava njegova legija nakon puno dana gladovanja, hladnoće i umora na kraju doživjela propast za samo nekoliko trenutaka, kao da su sve te silne muke bile uzalud. Jednostavno nije mogao podnijeti tu grotesknu sliku epskog pomora koja je poput nagoreg prokletstva lebdjela svuda oko njega pa je odlučio što prije nestati iz te surove stvarnosti i nikad se više ne vratiti. Već je podigao svoju tešku željeznu pušku, prislonio hladnu cijev na slijepoočnicu i stavio prst na okidač odbrojavajući posljednje sekudne do posljednjeg počinka, kad je iz turobnog sivog stropa kroz sićušne eliptične otvore iznenada zabljesnula neznana izvanzemaljska, neonski plava energija, raširivši svoje bezbrojne sjajne krake po kolosalnim ulaznim odajama. Klonula su vojnička tijela iznenada počela kopniti, a još svježa krv počela se pretvarati u ništavilo. Naposljetku je sva strava oko njega nestala ,njegovih mrtvih suboraca više nije bilo pa iščezne sva nepodnošljiva patnja kojoj su bila podvrgnuta njegova osjetila i od koje je mogao pobjeći samo spasonosnom smrću.
-Sad je sva dužnost na meni! Te zvijeri sigurno misle da sam i ja poginuo zajedno s cijelom svojom vojskom, ali uvjerit ću ih da još nije gotovo! Kad otkriju moje prisustvo, bit će već prekasno za njih!-umišljajući si kako je on jedini i nezamjenjivi izabranik koji će osvetiti cijeli svoj narod, Vojnik počne stupati prema vratima sljedeće prostorije s gotovom bahatom neustrašivošću i samouvjerenošću, ne sluteći da se ondje nalazi smrtonosno oružje koje strpljivo čeka da ispali hitac na svakoga uljeza koji se usudi ondje kročiti. Ipak, za njega još nije došlo vrijeme za suočavanje s jednim od najvećih neprijatelja čovječanstva jer prije one posljednje i odlučujuće bitke, bio je prisiljen boriti se protiv razorne strojnice uperene u njegov ogoljeli zatiljak.
-Ne miči se ili umireš! Da se nisi usudio okrenuti! Ne smiješ napraviti niti najmanji pokret!-poplavljela lica i umornih, prljavih ruku punih ogrebotina, iza njega je stajao iznemogli Čovjek, ne dajući mu priliku ni za napad ni za bijeg.
-Tko si ti? Što želiš od mene!? Ako si jedan od onih pokvarenih megalomana čija je korporacija skoro dovela do propasti čitave Zemlje, onda znaj da se čovječanstvo neće tako lako predati! Milijuni će ustati protiv vas! Ovaj je napad samo upozorenje!-ne znajući kome se uopće obraća i bojeći se onog najgoreg, uspaničeni je Vojnik nastojao zastrašiti bahatog i samovoljnog bogataša kojeg je iza sebe zamišljao. U njegovom je umu stajala jasna slika niskog, gojaznog i groteskno zdepastog milijardera koji se šepuri u svome skupocjenom crnom odjelu, držeći nespretno neuništivi titanski revolver i kaneći ukloniti još jednog neuglednog pučanina s lica Zemlje, bez ikakve grižnje savesti i bez trunke sažaljenja.
-Ja nikad ne bih bio jedan od njih! Moja je misija uništiti, zgaziti i istrijebiti upravo takve ljude koji su zbog besmislene materijalne dobiti na kocku stavili život i ravnotežu našeg ekosustava! Ali tebe ne smatram svojim saveznikom i ne mogu ti još vjerovati! Držali ste me tri dana zatočenog u svome prljavom bunkeru, tražeći od mene informacije koje vam nisam smio dati! Ne kanim to tek tako zaboraviti!-smiješeći se osvetoljubio i prihvaćajući svoju pušku još čvršće, Čovjek još nije uspio odlučiti kakva će biti vojnikova sudbina.
-Možemo ih zajedno zaustaviti! Ako je predvorje baze ovako dobro čuvano,unutrašnjost je sigurno nezaštićena!-Vojnik se iz petnih žila trudio urazumjeti svojeg podivljalog neprijatelja, ne znajući ni sam ima li istine u njegovim tvrdnjama ili ih ondje očekuju još veće strahote.
-Protiv koga se borimo!? Što američka vlada zna!? Tko su Izdajnikovi ljudi!? Govori ako ti je život mio!-bjesneći sve žešće i vičući sve glasnije, Čovjek je sa zadovoljstvom utjerivao strah u svojeg podčinjenog neprijatelja, iako je i sam podsvjesno znao da od njega neće ništa novo saznati što mu sam Gospodar još odavno nije rekao.
-Kunem ti se da ne znam! Vlada nas je poslala u ovaj hladni pakao da zaustavimo teroriste koji prijete SAD-u i cijelome svijetu, ali ne znamo ništa više!-nastojeći i dalje hinjiti hrabrost i ne pokleknuti odmah pod Čovjekovom grubošću, Vojnik bez oklijevanja prizna svoje neznanje.
-U redu! Onda ćeš biti moj mamac! Otvori vrata sljedeće prostorije i uđi u nju prije mene. Ako ondje postoji neka zamka, želim to znati da bih ju mogao na vrijeme izbjeći.- Premda je znao da je inače u stanju prebaciti svijest u paralelni svemir i poništiti sve neoprostive pogreške, Čovjek se to nije usudio učiniti sad kad je bio toliko blizu jer ako iza ovih vrata vreba neki stvor iz više dimenzije, od njega neće imati kamo pobjeći. Zato se ponašao kao da ima samo jedan život pa je zbog vlastite opstojnosti odlučio žrtvovati jednog od mrskih neprijatelja čiju je smrt ionako želio.
-Misliš da iza postoji neka smrtonosna zamka!? Nemoj me tjerati da riskiram svoj život! Sigurno postoji neki sigurniji način!- obuzet sramotnim kukavičlukom i iznenadnom zbunjenošću, Vojnik niti sam nije znao što predložiti.
-Zar nisi kanio ući u tu prostoriju!? Zašto mi sada prkosiš!? Ako to ne učiniš, možeš samo biti siguran da si se odrekao vlastitog života!- pretvarajući se polako u pokvarenog sadistu, Čovjek više nije imao milosti ni za koga.
-Ne usudivši se više prozboriti niti jednu riječ, Vojnik bez pogovora krene prema teškim dvorkilnim vratima, a ono što je vidio kad je zakoračio ravno u smrt bio je prizor uz kakvog bi svatko želio umrijeti. Savršeno građena žena o kakvoj nije mogao niti sanjati stajala je blago pognuta ispred njišući nervozno svojim punim bokovima, dok je niz njena tamnoputa ramena polako curila kapljica znoja, spuštajući se prema mekim, zamamnim grudima. Pritisnuvši okidač čim je ugledala lice neželjenog gosta, Opojna je izgledala poput anđela koji ga je dočekao na drugome svijetu, tako da je posljednji vojnik umro bez imalo muke, ne znajući što ga je snašlo. Na masnom Vojnikovom čelu stajala je nekoliko centimetara široka krvava rupa te su uskoro svjetloplavi svjetlucajući kraci učinili da i njegovo tijelo nestane, kao da američka vojska nikada nije ni kročila u transilvanijsku divljinu. Sve tragove njihovih stopa već je odavno zamela bjesomućna mećava, a jalovog puta na koji su se otisnuli sad se više nitko nije mogao sjećati.
-Čini se da smo sudbinski povezani. Suđeno ti je sa mnom uživati u svim ljepotama života, a ne se tako naglo odreći ovog prekrasnoga svijeta. -zabaciviši svoju svilenu plavu kosu, uzdahne Opojna zagledavši se duboko u Čovjekove širom otvorene oči iz kojih je zračio bespomoćni pogled.
-Ne smiješ se još pokazati. Nije još vrijeme da on dozna za taj bijedni paradoks.-obrativši se zadihanom Čovjeku umiljatim glasom punim zamamne ženstvenosti, Opojna se okrene prema blago pritvorenim sjajnim vratima i promrmlja nerazumljive i zagonetne riječi koje su Čovjeka mogle samo još više zbuniti.
-O čemu to govoriš?...S kime... razgovaraš- upita ju Čovjek jedva došavši do riječi, dok je njegov pogled polako klizio niz Opojnino oskudno odjeveno tijelo.
-Cijelo se vrijeme obraćam samo tebi. Poslušaj me! Slušaj me dobro!-govorila je sve glasnije gledajući ga sve prodornije i potičući u njemu sve snažniju znatiželju.-Moraš odmah prestati sa svojom misijom. Ti si nekoć imao nevjerojatnu moć i mogao si postati gospodar svemira, ali samom ćeš sebi uništiti svaku priliku za uspjeh! Postat ćeš samo jednim od Gospodarevih podčinjenih slugu!-primičući se sve bliže zaprepaštenom Čovjeku čiji je razum već odavno klonuo i koji više nije bio u stanju pojmiti niti vlastitu sudbinu, Opojna spusti svoj ubojiti revolver na tlo i napući usne kaneći mu zadati onaj posljednji udarac koji će ga učiniti potpuno nemoćnim.
-Ne smiješ joj to dopustiti! Nemoj joj vjerovati! Ona je samo pokvarena i licemjerna manipulatorica koja koristi svoje tijelo da bi te pokorila! Mi iz više dimenzije imuni smo na niske ljudske nagone! Za nas ženska privlačnost ne znači baš ništa! Dokaži da si jedan od nas i odupri joj se! Jedino nas ti možeš spasiti! Naređujem ti da ju grubo odgurneš!-dok su oko njega sve mahnitije sijevale one bučne i neumoljive munje što su još prije više dana zagonetno pogodile cijelo njegovo carstvo, Gospodar je vikao iz sveg grla pokušavajući teškom mukom doprijeti do svoga poslanika i razbistriti njegov um.
-Ne smiješ ga više zavoditi! Gotovo je s tvojim spletkama! Ubij ga bez imalo milosti! On je moja budućnost koja se uopće nije trebala dogoditi! Ovo smo carstvo stvorili da uništimo svakog tko je ikad bio protiv nas! Kraj se već bliži i ne smijemo dopustiti da nas i dalje ometa!-luđački se glas orio iz samog srca izdajničke jazbine, a glasno komešanje koje je već dugo vladalo među zbunjenim i pomalo uspaničenim radnicima sada je već preraslo u žestoku bunu.
-Ne želimo raditi za uništenje i zlo! Kako ćemo potrošiti svoju plaću u svijetu koji ne postoji!?-jedan od pronicljivijih i mudrijih Izdajnikovih ljudi konačno je shvatio istinsku svrhu svoga posla koja je dotad bila vješto skrivana.
-Milijun dolara koji mi nudite neće ništa vrijediti za mrtvog čovjeka! Zaustavimo propast i uzmimo im sve što imaju!- podignuvši svoj teški titanski čekić visoko u zrak, Radnik se odlučio suprotstaviti onom posljednjem autoritetu koji je stajao s njima u toj hladnoj i bešćutnoj odaji zla.
-Naređujem vam da ga zaustavite! Ostat će više novca za vas! Svatko će dobiti još sto tisuća ako ga odmah ubijete! Razmislite što je bolje za vas!-osjetivši da polako gubi nadzor nad vlastitim podanicima, jedan od najbližih Izdajnikovih suradnika počne nervozno trčkarati uokolo dok mu je lice puno muke i brige poprimilo onu vruću crvenu boju.
-Kamo uopće planirate otići?! Zarobljeni ste ovdje dok se vaš gospodar ne vrati. Oko vas su kilometri i kilometri nepregledne divljine i gusti sniježni pokrivač visok barem jedan metar! Umrijet ćete u mukama od umora, gladi i hladnoće i nitko vas nikad neće pronaći!-nadajući se da ostali pobunjenici neće biti toliko ustrajni u svome naumu, nastojao ih je vješto zastrašiti i uvjeriti ih u uzaludnost svakog otpora i beznadnost bilo kakvog bijega.
-Nećemo odustati! Uništite dikatatora! Zaustavite izdajicu!-bijesna je rulja sada postajala sve mnogobrojnija, a genijalne i nepogrešive autoritete koje su nekoć idealizirali sada su smatrali pokvarenim i izopačenim smrtnim neprijateljima. Dok je s druge strane neprobojnog zida tekla nezaustavljiva bujica razbješnjelih slugu, Opojna je svojim punim i slatkim usnama već gotovo dotaknula Čovjekova suha usta željna strasne nježnosti, no odani Gospodarev vojnik iznenada je širom otvorio oči, odmaknuo se odlučno od njenog prekrasnoga lica i posegnuo za svojom teškom strojnicom, prijeteći ju uperivši ravno u njeno pokvareno srce.
-Sad tek shvaćam tko si i što želiš od mene! Više mi ne možeš ništa. Čak i kad bi mi se cijela podala, i dalje ne bih bio sposoban odreći se onog zbog čega sam i došao! Da jednom zauvijek zaustavim tog prokletog izdajicu i čitavu njegovu vojsku! Čak ni ti mi nećeš biti iznimka!-proklinjući svoj sramotni neuspjeh i tu nezahvalnu sudbinu koja ju je zadesila, Opojna nije mogla vjerovati svojim ušima, nadajući se da je taj jezoviti preobrat tek prolazna noćna mora. Otkad je stupila na niski ljudski svijet, bila je spremna beskrupulozno se služiti najmoćnijim, najgorim i najpodmuklijim ženskim oružjem i otad joj nitko nije uspio odoljeti, a ravnodušnost muškog roda za nju nije niti postojala. No sada se pred njom pojavila ozbiljna i nadasve zabrinajvajuća zapreka- nepobjediv izbranik uspio je odoljeti njenoj ženstvenosti ugrozivši podmuklu Izdajnikovu urotu. Ne znajući više što učiniti ni kako prevladati strahovite poteškoće koje su ugrozile sve njegove ciljeve, vođa nezahvalnih radnika bio je prisiljen učiniti ono najgore jer nekoć razumni i odani ljudi postali su čopor poludjelih zvijeri koje neće mirovati dok god ne isišu sav život iz njega.
-Vi uopće ne znate kome se suprotstavljate! Mi smo nadnaravna bića s nekog sasvim drugog svijeta! Ne možete ništa protiv nas!-bahatio se poput nedodirljivoga Boga dok su mu robusni titanski čekići bivali sve bliže, a njegove ubojice postajale sve brže.-Više mi niste potrebni! Vrijeme je da svi nestanete! Ionako vas se nema više tko sjećati!-Razulareni muškarci na tren zastanu i sjetno pognu glavu prema sivom podu, duboko u srcu nešto ih snažno zapeče, a dušu im obuzme oštra bol. Svi su oni još prije nekoliko mjeseci živjeli skromnim i skladnim obiteljskim životima ne znajući ni za čari ni za teret bogatsva, no privučeni neodoljivom Izdajnikovom ponudom, napustili su sve što su ikad poznavali i voljeli, podavši se sumnjivoj, nemoralnoj i lažljivoj organizaciji koja im je zarazila um bajkovitom utopijom. Nakon krajnje propasti, novac će se pretvoriti u bezvrijednu hrpu staroga papira, a oni što su ih napustili neće ih više htjeti primiti natrag.
-Izvanredno uništenje organske materije! Anihilatore, uključi se! Potvrđujem svoj zahtjev! Uništenje za pet sekundi.-bezdušno podignuvši pogled prema sitnim plavim svjetlima što su već mjesecima osamljena i beživotna stajala na stropu, zakorači hitro prema vratima i odlučno ih zatvori osudivši na propast prevarene i odbačene ljude koji su Izdajniku nesvjesno pomogli da ponovno dostigne veličanstvenu Gospodarevu civilizaciju. Kroz uske proreze na rubovima debele titanske ploče vidjela se prodorna bjeličasta svjetlost, a nakon samo nekoliko sekundi sva bića od krvi i mesa što su ondje nekoć ponosno gradila Izdajnikove ideale nestala su bez ijednog traga, bez ijednog krika i iza njih nije ostala niti jedna vlas, niti jedna kost, niti zrnce pepela.