Roman u nastavcima Doba propasti
Devete poglavlje: Kobno otkrivanje
Prethodna poglavlja
Neprirodno i gotovo zloćudno topla jesen koja je već tjednima opsjedala nekoć skladan planinski krajolik, sada se borila s prvim znakovima zime utapajući se u vlažnom i hladnom tlu, zalivenom mahnitim pljuskom nedavno pristiglim nad transilvanijsku pustoš. Na trenutak se činilo da ta iskonska divljina nikad nije niti bila oskvrnuta nedopustivim razdorom stvorenim beskrajnom ljudskom pohlepom, a bića koja su bila prisiljena roditi se u doba kaotičnih promjena bila su već danima obuzeta onim slatkim i toplim osjećajem nade u oporavak koja potiče neprocjenjivi dojam da su sve poteškoće bile tek jedan ružni san kojeg više nikad neće morati podnositi.
Davno umrli i prognani duhovi prvotnih godišnjih doba ponovno su se probudili pristigavši u prvim kapima bistre jesenje kiše jer jesen je na vrijeme stekla vlast i nadoknadila izgubljeno preotevši tron oholom ljetu što je poput prokletstva opsjelo ovo prekrasno carstvo gorostasnih stabala. No posljednji su dani ipak bili neizbježni, a grubi i nagli kraj koji će u korijenu promijeniti dotadašnji svijet bio je sve sigurniji jer tog je popodneva žega iznova nasrnula na čitavo prostranstvo, a spasonosna vlaga vrijedna poput suhog zlata koja se tek počela uvlačiti dublje u ispucalo tlo, iz njega je počela isparavati zabrinjavajućom brzinom. Činilo se kako je taj iskvareni šumski svijet već satima bio pod utjecajem neke neobjašnjive onostrane sile, kao da će svakog trena pristići bića iz više dimenzije i početi voditi svoje krvave bitke na samom transilvanijskom tlu.
Oko vješto skrivenog ulaza u zlokobne odaje kojima je upravljao bezosjećajni nečovjek nadasve izopaćenog uma, ogromne se jelke gomilaše u bezličnu masu bez kraja, okružujući ga poput paklene vojske i stvarajući oko njega gotovo neprobojni zid širok više desetaka kilometara. Svjetlucava slika tog veličanstvenog bespuća nalikovala je na prizor sudbonosng sna koje zaokuplja misli danima, potiče u čovjeku neopisive osjećaje i budi najdublje kutke njegove mašte. Ipak, koliko se god njezin prizor činio zapanjujuć i bogat, zapravo je samo gluha tišina poput okova obavila te silne široke krošnje koje se lijeno njihaše na slabom povjetarcu, sve dok se izdaleka ne začuje gotovo neprimjetni šum, a snažni zračni vrtlog bez milosti zanjiše nekolicinu stabala, gotovo ih iščupavši iz samoga tla. Premda je još dugo bio vrlo teško uhvatljiv tromom ljudskom oku, napasni je vir iznenada počeo usporavati, pogađajući sve niže grane, sve dok ne iščezne u prohladnoj utrobi šume, izgubivši se u njenom zastrašujućem labirintu. Odjednom nije bilo više ničega, a plaha planinska stvorenja kao da su iščeznula s lica zemlje, izbrisana nepojmljivom nadnaravnom moći, no negdje u zaštiti dvaju odavno polegnutih i već pomalo trulih stabala koja su svojim masivnim krošnjama stvorila očaravajuće prostrani krov, začuje se zagonetni zvuk koji je nalikovao na glatko struganje fino izbrušenog metala. U suhim iglicama slijepljenim tvrdim i osušenim blatom koje su poput saga prekrivale podnožje tih odavno palih divova, odjednom se začuju jezoviti koraci , a na netaknutom šumskom podu niotkud se pojaviše zagonetni plitki tragovi ljudskih stopa, kao da je gnjevni osvetnik iznenada ustao iz mrtvih i sada bjesomučno traži pravdu, odajući svoje prisustvo mahnitim i užurbanim hodom.
Potpuno je sigurno da Transilvanija više nije ono što je nekoć bila i da je život koji u njoj cvate prije mnogo vremena izgubio svoj mir, no dotad su za nesklad bile odgovorne jasno vidljive strahote što su ih počinili stvarni, živi i opipljivi zločinci. U toj zabačenoj pustoši, koja je dosad zavidno dobro podnosila vrtoglave civilizacijske promjene, još se nije dogodilo niti najmanje zlo kojem nije bilo moguće dokučiti uzrok, ali njeno je prokletsvo sada postalo toliko jako da ju je pogodila neka neshvatljiva sila. Dok je nevidljiva prilika poput duha lutala polutminom, probijajući se kroz gusto i oštro grmlje, oko nje su prštali sve glasniji uzdasi umornoga čovjeka koji se očajnički trudio što prije dostići cilj ili pak bježi od nečeg čemu se ne usudi suprotstaviti. Tek nekoliko koraka iza njega, nešto mahnito razgrne tamni zastor grma te se baci u visoku travu pokazavši svoju istinsku vanjštinu. Iza njega je stajao vitki i gotovo savršeno građeni muškarac obučen u teški zelenkasto sivi prsluk, jedva teturajući u svojim nezgrapnim metalnim cipelama koje nikako nisu bile dolične tako izazovnoj divljini poput Transilvanije. Tragovi što ih je u travi ostavljalo i dalje neobjašnjivo biće iznenada prestadoše uzmicati, a hitri i ponosni hod naglo utihne, kao da je neznani osvetnik ostao bez snage koja ga pogoni ili je pak izgubio svu hrabost, pokorno se pripremajući na ono najgore.
-Nitko neće ostati neotkriven pred slugama više dimenzije! Ne možeš se sakriti pred našim očima!- strogi glas sredovječnog čovjeka bio je istovremeno pun hladnogi nepokolebljivog borbenog zanosa i gnjeva punog prezira iz kojeg je zračila snažna osuda. Iz dubokog džepa svojih neprobojnih sivih hlača, on izvuče zastrašujuće moćno oružje te ga odlučno usmjeri naprijed, kao da nastoji pogoditi nešto što bijaše samo njemu vidljivo. To razorno zlo koje je držao u svojim dobro zaštićenim šakama prekrivenim glatkim rukavicama od neopisivo čvrste tkanine, bilo je neosporiv dokaz one mračne i neizbježne istine da su na mjesto gdje rijetko kada zalaze i obični ljudi sada pristigli vojnici koji ne potiču s ovoga svijeta, nego svoje podrijetlo vuku iz puno opasnije civilizacije kojoj bi i najmanji povod mogao biti dovoljan za najpakosnija djela. Uskoro iz uske i pomno zašiljene srebrne cijevi izbije smrtonosna jarko crvena zraka te se iznenada zaustavi na prsima nevidljivog bjegunca, ostavivši iza sebe oštri i dugotrajni bljesak u mahito titrajućem vrelome zraku. Pred njime se iznenada ukaže jasni prizor uzrujanog i preneraženog čovjeka u raskošnom pozlaćenom odijelu, koji je ukipljen stajao prkosno buljeći u zastrašujući šiljak, kao ga zla sila nije niti okrznula.
-Platit ćeš za ovo! Uništio si moj štit i sada me svatko može zapaziti!-njegovo namrgođeno i jarko zajapureno lice isijavalo je srdžbu i mržnju što ju je moguće gajiti jedino prema smrtnom neprijatelju te on posegne za dobro skrivenim revolverom, ukočivši svoje mlohave ruke.- Prošlo je već tjedan dana! Kako ste me našli!?-prozivajući svojeg podlog napadača, uzviknuo je odgađajući presudni hitac, držeći se kao da mu život uopće nije ugrožen i da kani gotovo uljudno razgovarati s onim tko ga je upravo pokušao izbrisati iz postojanja.
-Nisi imao kamo pobjeći! Mi smo svemir! Mi smo priroda! Kad god misliš da smo ostali daleko iza tebe, mi te i dalje vrebamo! Cijelo smo te vrijeme pratili!-vikao je vojnik odvažno i bahato, nastojeći svoju žrtvu što više poniziti, kako bi slomio njegovu volju i duh i učinio ga potpunim gubitnikom prije nego ga fizički uništi. No doimalo se da obojica ipak oklijevaju jer svoja su fatalna oružja previše dugo nepomično držali uperena jedan u drugog, probadajući se međusobno stravično oštrim, gotovo luđačkim pogledima i ne namjeravajući odstupiti ni pod koju cijenu.
-Reci kako si me pronašao prije nego te dokrajčim! Želim znati odgovor!-dok je bjegunac sve odlučnije inzistirao na podrobnom objašnjenju, njihova se borba polako pretvarala u besmisleno nadmudrivanje, rat živaca, volje i strpljenja koji još dugo neće imati svoga pobjednika.
-Tko te je poslao!? Govori! Moj Gospodar te hoće živog i ja ću se pobrinuti da te dobije! On ne trpi da se pred njim išta krije!-napinjući sve jače svoj hrapavi i umorni glas, onostrano biće posegne za sitnim željeznim uređajem iz čijih su vrhova tiho sijevale neobične plavičaste munje. Prilazeći sve bliže svom nepopustljivom plijenu, kojeg se nije kanio odreći, on bijesno ispruži taj zloćudni predmet kako bi ga bez milosti ošamutio i konačno zarobio.
-Neću se predati!- on neodlučno uzvikne panično uzmičući pred hitrim progoniteljem koji ga je sve brže sustizao.-Moje ime Gospodar već zna i to je sve što će ikada doznati!-kad su mu se sablasne munje primaknule na svega nekoliko koraka, Sluga zanosno pritisne okidač kojeg je već ranije čvrsto obavio prstima, no hitac koji pogodi vojnika ravno u čelo samo ga je odbacio nekoliko centimetara unazad, ne nanoseći mu bol niti pobuđujući u njemu veći gnjev.
-Ne možeš mi ništa!-svemoćno se uspraviši, Gospodarev poslanik nastavi juriti za jadnim Slugom, potičući u njemu još gori strah. Pred očima mu iznenada iskrsnu slike nečovječnog mučenja i agoničnih krikova dok podnosi nezamislivu bol samo kako ne bi morao izdati svojeg vođu, a utroba mu iznenada protrne dok ga je nepodnošljiva panika sve jače gušila. Nije mogao to dopustiti te se odluči boriti do kraja poput životinje, nemoćno obasipajući svojeg sve bližeg i sve ponosnijeg neprijatelja kišom ništavnim i slabih metaka. Očajnički ga je gađao u čitavo tijelo dok je mnoštvo tvrdih bakrenih zrna sramotno odzvanjalo o neprobojnu tkaninu i brojni su meci pogađali tvrda progoniteljeva prsa, pomno prekriveno lice, nepogrešivo zaštićene ruke, sve dok jedno od njih nije zalutalo među sitnim plavim munjama, srušivši ga bespomoćnog na vlažno šumsko tlo. Kroz prsa mu proteče snažna i neopisivo nelagodna struja i on nakratko ostane bez daha, ispustivši svoje smrtonosno oružje. Kako je njegovo čvrsto i snažno tijelo bilo obavijeno pouzdanim štitom, poslanik nije izgubio svijest niti je bespoštedna munja djelovala na njega toliko razorno kao što bi pogodila običnoga čovjeka. Ipak, to je kratko vrijeme bilo sasvim dovoljno da Sluga preotme svu moć koju je on dotad posjedovao u svome naprednom srebrnom oružju te da mu presudi u samo nekoliko odmjerenih hitaca, pretvorivši njegov prsluk u pepeo.
-Ubij ga! On zaslužuje smrt! Još se moraš s nama obračunati! Sudbina ti je zapečaćena!-dva impulzivna mladenačka glasa odzvanjala su iz daljine dok je iznad šume već vladao sumrak, a oni posljednji tračci sunčeve svjetlosti nisu niti dopirali do podnožja kolosalnih stabala.
-Moram se vratiti u skrovište! Izdajnik će poludjeti ako nas otkriju!-uzvikne Sluga kao da se više bojao vlastitog gospodara nego ljutitih ubojica koji mu žele ono najgore. Nastojeći izbjeći nedopustivi neuspjeh, Sluga počne bez plana i cilja obasipati tamu jarko crvenim zrakama, ne znajući viši niti kuda treba poslati smrtonosni snop niti u kojem se smjeru nalazi skrovište, premda je taj zlokobni ulaz ležao gotovo pod njegovim nogama.
-Ugrožavate nacionalnu sigurnost i morat ćemo vaš ukloniti!-začuju se odnekud potpuno novi povici koji ovaj puta nisu zračili istinskom mržnjom već je iz njih isijavao osjećaj dužnosti prema samoj pravdi i prema vlastitoj domovini. Dok su stravični zvuci mnoštva prijetećih glasova doprli do njegovih ušiju, u glavi mu nastane neopisiv metež te on počne zadnjim snagama teturati, opraštajući se od vlastitog života, no u njegovom mutnom i svjetlucajućim zvjezdicama zaklonjenom pogledu, pojavi se spasonosni željezni poklopac, pokrivajući tajanstveni otvor , njemu itekako dobro poznat i nadasve važan . Uprijevši bez oklijevanja sve snage, opijen konačnom pobjedom i neminovnim spasom nakon naizgled bezizlazne nevolje, Sluga si oslobodi pun u podzemlje te se uputi u duboke odaje, ne sluteći da je jedan pogled zapazio njegove kretnje i da im je Gospodar sada bliže nego ikad.