Roman u nastavcima Doba propasti
Trinesto poglavlje: Katakomba zla
Prethodna poglavlja
Već je satima Čovjek lutao okrutnom Arizonskom pustinjom dok su ga nesnosne sunčeve zrake neprestano tukle u potiljak poput sitnih bičeva kojima niti najhitrije stvorenje nije u stanju umaknuti. Taj stravični san o mržnje punoj borbi protiv vlastite tamne siluete i neslavnom padu pod oružjem zanosne ženske sjenke sad je jedva umio razlikovati od svoje burne stvarnosti, a dugačka plava vlas koja se još jutros našla na njegovoj postelji kao da više nije bila djelić bliske prošlosti, već je postala dijelom nekog zaboravljenog sanjarenja i potisnute fanazije. U misli mu počnu navirati tako svježa i tako jasna sjećanja na onaj posljednji dan nekoć moćnog čovječanstva kad su ga kao zadnjeg preživjelog nepopustljiva izvanzemaljska stvorenja na silu odvukla iz opustošenog pakla, predodredivši ga za onog tko će promijeniti prošlost.
Osjećao se kao da je ondje bio rođen i da se nakon mnogo godina vratio u svoju razorenu postojbinu, no zapravo je prošlo tek nekoliko tjedana otkad je kao najgori bjednik skapavao od gladi i žeđi, a prije toga je u njegovom životu postojala mračna povijest koje se nije mogao, usudio, niti smio prisjetiti. No agonični trans u kojeg je utonuo hipnotiziran sitnim i usporenim vrtlozima već gotovo ugašene pješčane oluje, sad ga je polako oslobađao te ga iznenada obuzme neprocjenjivi mir kojeg su inače bili u stanju osjetiti samo oni svemoćni, nedodirljivi, čak i neuništivi.
Ta golema ćutura svježe izvorske vode što je čvrsto stajala oko njegova pasa brižno ga napajajući na iscrpljujućem putu , zalihe još mekoga kruha koje će ga do samog kraja održavati na životu i suvereno Gospodarevo vodstvo zbog kojeg nikad neće biti progutan jednoličnim pješčanim prostranstvima, natjerali su ga da ponovno podigne glavu, obriše svoje znojno čelo i nastavi ponosno koračati prema neprijateljskom skrovištu. Znao je da njegova svijest nije zarobljena u krutom i jednosmjernom toku ovog vremena niti u zatvorenom prostoru ovog svemira te da može vratiti vrijeme i krenuti ispočetka u nekoj drugoj paralelnoj stvarnosti kad god ga trenutne okolnosti izdaju ili kad učini pogrešku koja će nepovratno ugroziti njegovu misiju. Unatoč tomu, obuzme ga neki nelagodni osjećaj bespomoćnosti pred sudbinom te je primjećivao kako sati pored njega sve brže prolaze, cilj se još nije ukazao u njegovu vidokrugu, a Gospodarev je glas već odavno utihnuo, ostavivši Čovjeku samo upitnu intuciju kojoj se sve manje usudio vjerovati.
-Kuda trebam krenuti, Gospodaru? Neću uspjeti izvršiti svoju misiju ako me već sada napustiš!-govorio je Čovjek tiho ponovno pognuvši glavu prema tlu, no s nebeskih visina nije stizao nikakav odgovor, kao da je Gospodar bezobzirno napustio Galeriju odustavši od stvorenja kojem je donedavno posvećivao svu svoju pažnju.-Bit ću vječno izgubljen u pustinji! Što će mi sve te moći ako ne znam svoj cilj. Kaos će me preduhitriti! Neću stići ništa promijeniti!-buncajući poput grozničava bolesnika, kao da je već danima bio prepušten besciljnome lutanju, on odlučno i pomalo gnjevno okrene glavu prema nebu i povikne iz sveg grla. Umjesto odgovora kojeg je tako burno zahtijevao i daljnjega vodstva koje je toliko neizvjesno iščekivao, pred Čovjekom se ukaže bizarna pojava kojoj se nikad nije nadao i zbog koje je na trenutak pomislio da je ponovno utonuo u san. Prelazeći preko vrlo strme i nestabilne dine s čijih se mekih rubova neprestano prelijevao pjesak, kao da ga kani srušiti na tlo, Čovjek ponovno spusti pogled na bliješteću pustinjsku podlogu te iznenada uplašen ustukne, kriknuvši od zaprepaštenja. Tek nekoliko koraka pred njegovim umornim stopalima, stajao je suhi i ispucali drveni okvir kroz čije se okno pogled protezao u daleke i nepregledne dubine obavijene gotovo grobnom tamom.
Negdje u podnožju vijugavog drvenog hodnika, pred njegovim očima nakratko zablijesne uzmičuća siva silueta visokog i vitkog mladića, oživljavajući u njemu davno napuštene utiske i zapanjujući ga svojom neporicivom sličnošću s nekom njemu vrlo bliskom osobom. Tresući se od zastrašujućeg mističnog zanosa kojeg njegova zbunjunjena svijest nije bila u stanju prihvatiti, Čovjek je napeto zazivao trenutak kad će se njegovi tanki udovi pretočiti bistrom žutom svjetlošću, a iz one tamne dubine istrčati jezovita crna prikaza i nemilosrdno nasrnuti na njega bez ijedne riječi, poput demonima bliske životinje koja nikog ne pošteđuje. Dok su se teške i trome sekunde vukle polagano poput minuta, maštao je o zamamnom ženskom stvorenju koje će mu priskočiti u pomoć i ovoga puta ustrijeliti njegovog neshvatljivog neprijatelja, no sinoćnji se san još dugo nije pretvarao u stvarnost pa se Čovjek doimao sve smirenijim, dok se jednom nije u potpunosti pribrao i shvatio da se njegova svijest uistinu nalazi u javi i da će svi njegovi daljnji postupci zasigurno utjecati na budućnost svijeta.
-Stigao si kamo sam te poslao i tvoja djela sada konačno mogu doći na vidjelo.-obrati mu se Gospodar strogim, ali prisebnim glasom, pobudivši u njemu novu znatiželju i volju da nastavi svoje poslanje.-Vjeruje se da na Zemlji obitava vrlo opasan čovjek čije su moći doslovno usporedive s mojima. No on je tek jedan od onih koji samovoljno i beskrupulozno manipuliraju tvojim svijetom i nastoje utažiti svoju bolesnu pohlepu i gotovo zvjersku želju za bezgraničnom moći. Njihova do srži pokvarena mreža u tvojoj je prethodnoj stvarnosti već uspjela dovesti ljudski rod do propasti. Na tebi je da iskoristiš moći onog najgoreg stvorenja kako bi u korijenu sasjekao nevaljali ekonomski sustav i natjerao čovječanstvo da krene otpočetka. Njegova je lukavost tolika velika da ga moji ljudi dosad još nisu uspjeli pronaći. Ali znam gdje se nalazi jedan od njegovih najbližih suradnika i jedan od nekolicine koji znaju za njegovo skrovište. Ja sam te doveo do njegovog najvjernijeg podanika ,a tvoja je dužnost doznati gdje je taj pokvareni izdajnik postavio svoj zloglasni brlog!-dok je iz njega kipio sve jači bijes, Gospodar je ipak uspio prenijeti Čovjeku neke nadasve vrijedne spoznaje, no njegovu se poslaniku i dalje činilo da su mu uskraćene mnoge informacije koje je dakako zaslužio doznati, a ta tvrdoglava tajanstvenost zbog koje su nove činjenice stizale do njega tek kap po kap, bila je za njega sve teže podnošljiva.
-Moraš mi reći tko je on! Koga moram potražiti!? Zašto od mene toliko toga tajiš? Već tjednima sam tvoj odani saveznik, a još nisam doznao gotovo ništa! Što se dogodilo prije nego ste me izbavili iz pustinje? Zašto su sva moja sjećanja izbrisana!?- bujica nerješenih pitanja koja su ga svakim danom sve jače frustrirala, iznenada je počela sukljati iz Čovjeka, no dok jadnik nije uspio izreći niti polovicu svojih nedoumica, Gospodar ga oštro prekine utopivši svu njegovu čežnju za znanjem.
-Ne smiješ znati koga pratiš jer to bi za tebe zasigurno bilo kobno! Zasad se moraš odreći svoje prošlosti jer neke je stvari bolje ostaviti nedorečenima i neke zagonetke nerješenima!-ostavivši iza sebe samo zaglušujući grom i sitne žile plavičaste svjetlosti koje se još dugo plesale vedrim arizonskim nebom, bezobzirni je Gospodar prepustio Čovjeka neznanju, ne odgovarajući više na njegova očajnička pitanja. Budući da odgovori više nisu stizali, on pokunjen shvati da će žarko priželjkivana spoznaja još dugo biti izvan njegova dosega pa mu nije preostajalo ništa drugo nego da se hrabro uputi u neistraženo skrovište i počne polako razotkrivati mračnu misteriju u koju je do sada tek neznatno dirnuo. Noge mu dugo bijahu oduzete od neizrecivog zaprepaštenja i u njima je jedva bilo snage za stajanje, no sad je već jurio tim skučenim prolazom čija ga je neizbježna tama progutala nakon svega desetak koraka. U svojoj čvrsto stisnutoj šaci, Čovjek je držao tešku metalnu svjetiljku čiji su ga intenzivni bijeli snopovi vodili poput božanske svjetlosti.
Ostavljajući iza sebe silne metre tog suhog i sparnog hodnika, bio je posve spreman čak i za nadasve divljačku borbu protiv nemilosrdnih napadača koji će ga htjeti natjerati da odustane od previše izazovnog puta. Naišavši na raskrižje koje se na prvi pogled doimalo gotovo sudbonosnim, Čovjek shvati da će ionako kad-tad stići do srca jazbine pa zato bez razmišljanja odluči skrenuti lijevo, ne uočivši čvrstu i robusnu batinu koja je ležala odmah kraj njegovih nogu, tek blago dodirivana jasnom bijelom svjetlošću njegove neprocjenjive vodilje. No uskoro shvati da je taj izbor bio kobna pogreška koja bi ga kao običnog smrtnika dovela do apsolutne propasti jer osjeti oštru bol u vratu i bespomoćno padne na tlo dok se tvrdo pušćano zrno već ugnjezdilo u dubini njegove lubanje,a zaglušujući zvuk odlučnoga pucnja gotovo rasparao njegove bubnjiće. Pogođen neopisivom agonijom, Čovjek je grčeći se na prašnjavom tlu imao sasvim dovoljno vremena zamisliti se u nekog sretnijoj stvarnosti gdje će njegov izbor biti puno mudriji. Prije nego uspije shvatiti što mu se zapravo dogodilo, već se našao na onom istom smrtonosnom križanju, unaprijed znajući koja će njegova odluka biti najispravnija, a primitivno drveno oružje koje je ondje iznova odbačeno ležalo, sada je za njega postalo jedino spas. Kad je neopisiva bol iznenada prestala kao da nikada nije niti postojala, on uzdahne od silnog olakšanja smireno posegne za batinom te se nasloni na trošne drvene grene tik uz ugao tih mračnih katakombi.
Podignuvši teški komad drveta visoko u zrak, Čovjek se pripremi za odlučujući udarac i kad je zdepasti zlikovac oprezno došetao iza ugla, upozoren neobjašnjivim snopom bijele svjetlosti, na njegova se leđa obruši tupi udarac, odzovnivši poput limenoga bubnja. No to je nezgrapno stvorenje bilo puno snažnije nego što je njegov izgled najavljivao pa nije trebalo dugo da se bijesno uspravi i osvrnuvši se oko sebe nasrne na iznenađena Čovjeka. U njegov se meki trbuh zaletjela koščata šaka zlotvora pa Čovjek iznemoglo klone izgubivši dah, no misli ga ponovno odvedoše tek nekoliko sekundi u prošlost kad je nepomično tijelo neprijatelja još bespomoćno pred njim ležalo te on podigne dotrajalu pušku sa tla i opali bez oklijevanja jedan smrtonosni hitac ravno u masni proćelavi zatiljak.
Da su mu još prije nekoliko tjedana bila povjerena takva djela, on ne bi bio u stanju ubiti, a kad bi ga jednom pogodila onakva oštra bol, više se nikad ne bi usudio riskirati i pobjegao bi glavom bez obzira, no dok su mu bezobzirni Gospodarevi ljudi oduzeli slobodu, ne dajući mu da umre, iz njega kao da je nestalo sve suosjećanje i od tada je bio sposoban na gotovo sve kako bi spriječio svoju ponovnu propast. Dok se on probijao kroz mračni labirint zla, uklanjajući bez razmišljanja sve svoje neprijatelje, uz trošno hrastovo okno usred pustinjskog sumraka strpljivo je stajalo razgolićeno žensko stvorenje obliveno vrelim znojem i izmoreno dugotrajnim hodom.
