Roman u nastavcima Doba propasti
Sedmo poglavlje:Izopačen um
Polako i tjeskobno prolazio je listopad 2012. godine i gramzivni je svijet već tada počeo ispaštati zbog svog stoljetnog prkosa izmučenoj prirodi i ljutitoj sudbini koja nije htjela takvo što dopustiti. Nekoć beskrajne i bujne šume Transilvanije sve su brže nestajale i umirale, gažene čudovišnim, kolosalnim strojevima čiji su oštrice poput đavoljih kandži trgale svaku česticu života s njihova tla. Nerazumni i megalomanski ideali bezosjećajnih luđaka i njihova nezamislivo velika moć zahvaljujući kojoj su i najizopačenije snove umjeli pretočiti u stvarnost, značili su za ondašnju prirodu neminovni kraj, ubijajući ju poput paklenog otrova nastalog od dvije nadasve razorne tvari. Jeseni u onome kraju stoljećima su bile neprijatno hladne i krupne su kapi razbijale gustu bijelu maglu, padajući iz beskrajnih sivih oblaka.
U toplim i živopisnim ljetima bujna je vegetacija dosezala svoj slavni vrhunac, a toplo i meko tlo zračilo je silnom energijom koja kao da dopire iz samog srca Zemlje, ali jesen je uvijek bilo doba kad je priroda odlučila odahnuti od svoje očaravajuće raskoši i kad je zemlja postajala tvrda, hladna i beživotna, pokleknuvši pod teškim teretom hladnoće. Raznolika godišnja doba desetljećima su se bez smetnje izmjenjivala, istodobno dramatično i skladno, a u svakome od njih kao da je postojao iskonski praduh što je svake godine čekao da i na njega dođe red. Malobrojni stanovnici tog netaknutog divljeg carstva odlučili su prihvatiti izazov njegove prekrasne okrutnosti i posvetiti svoj život bistrim i svježim izvorima, sočnome mesu neuhvatljivih zvijeri i skromnim borovim kolibama.
Uživajući u savršenoj kolotečini u kojoj je priroda od pamtivjeka bila zarobljena, polako su promatrali kako vedre i duge dane zamjenjuju tmurni i kratki, a meki tepih sačinjen od mahovine polako prelazi u prhki sniježni pokrivač. Gotovo da su mogli predvidjeti kad će se uspavana stabla probuditi i otresti snijeg sa svojih blago zaobljenih krošnji, a slabašni medvjedi konačno isteturati iz svojih brloga žudeći za davno zaboravljenom hranom, kao da su sve neobjašnjive promjene oko njih ponizno odgovarale nepogrešivim planovima nekog pravednog nadnaravnog bića iz više dimenzije. No u posljednjih nekoliko desetljeća, neka podla i bezobzirna sila počela je tvrdoglavo zadirati u sve što je ikad činilo smisao i identitet sveopćeg života, nagrizajući pravilnost koja se netaknuto održavala tisućljećima.
Sve toplija i sušnija ljeta nisu se više na vrijeme gasila, gušeći i tjerajući jesen čije su se čari još davno trebale osjetiti, a blage i sve milosrdnije zime sve su češće zaboravljale zasuti krajolik svojim bezbrojnim pahuljama, umirući sve naglije i prepuštajući mjesto uranjenom proljeću. Tako je i ovoga listopada vrelo sunce peklo nedopustivom jačinom, progoneći svojim blještavim sjajem nespokojne medvjede što su u agoniji iščekivali mirni i slatki zimski san. Njihova su umorna osjetila već trebala polako jenjavati, a debela nebeska koprena po običaju bi ih učinila snenima, no vegetacija je još bila u mladenačkoj snazi i bilo kakvo smirenje činilo se nadasve nelogičnim, kao da se sama priroda pobunila, ne usuđujući se usnuti pored kaosa koji se obrušio nad nju.
Daleko ispod prhkog i suhog tla što je već mjesec dana uzalud vapilo za vodom, bijaše skriven nezamislivi svijet sličan naprednom izvanzemaljskom carstvu, a njegova je unutrašnjost isijavala zločinačkom pohlepom i beskrajnom zlobom. Osvrčući se oko sebe samouvjereno poput besmrtnog zemaljskog boga, stajao je nezgrapno krupni i zdepasti čovjek u svojoj vješto skrivenoj, nepojmljivoj jazbini, prebirući po teškom prstenju od čistoga zlata što je poput rukavica prekrivalo sve njegove vitke i groteskno duge prste. Premda se u njegovu hrapavom glasu osjećala zloba koja je dozrijevala desecima godina, činilo se da je svojim bespotrebnim bogatstvom uspio čak i zaustaviti vrijeme. Njegovo savršeno glatko čelo bilo je bez ijedne brazde, a iskrivljene bijele ruke kojima je pedantno mahao, arogantno dajući naredbe svojim nebrojenim podanicima, nisu bile prekrivene pjegama kakve su obično pogađale sve prosječne oronule starce, već se na njihovoj zbunjujućoj površini mogao razabrati samo neprijatni odsjaj čiste i netaknute kože.
Nedodirljivi se vođa nezaustavljivo šepurio više od deset metara visokom prostorijom ,napučenom čitavom vojskom marljivih radnika koji su izmoreni i zadihani poput životinja trčali između neprepoznatljivih čudesa tehnike namijenjenih za neke neobjašnjive i mračne planove. Tek se nekoliko elegantno odjevenih savjetnika kretalo uz rame svom doživotnom gospodaru, bodreći njegova bezosjećajna htijenja i hraneći njegovu uvrnutu volju čestim i iscrpnim prognozama daljnjeg tijeka događaja.
-Kada ću već jednom moći krenuti na putovanje?! Predugo sam se ovdje zadržao... i polako gubim strpljenje!!- tresnuvši uobraženo u pod svojim tvrdim kožnim čizmama, Izdajnik superiorno pogleda svog najbližeg suradnika, ne shvaćajući da ostvarenje svih njegovih želja opasno ovisi o njegovoj pomoći.
-Morate još malo pričekati! Prva tri stupnja ubrzanja već su postignuta, no nismo stvorili dovoljno neuništivog materijala da bismo si mogli priuštiti tako radikalni skok.-iznenada zastrašne gotovo psihotičnim povicima koji ga počeli salijetati, sipao je nerazumljive i gotovo nadljudske riječi kao da su dio svakodnevnog i monotonog razgovora što ga vode prosječna i beznačajna ljudska stvorenja.
-Zašto moramo još čekati!? Upotrijebite sva dostupna sredstva ako morate, ali želim što prije otići odavde.- iskvaren gotovo beskrajnom količinom novca koju je stekao posljednjih godina, trošeći svaki dolar na napredak svoje nedopustive organizacije, Izdajnik nije znao za čekanje, ne trpeći kompromise čak niti sa samom sudbinom.
-Jeste li sigurni da se već možete vratiti? Oni sigurno nisu zaboravili vaš odlazak i još oprezno čekaju da se vratite kako bi vas mogli kazniti. S one strane postoje stvorenja koja motre svaki vaš pokret i nepopustljivo čuvaju sigurnost svoga naroda!- pravdajući se bez straha sa svojim zapovjednikom, kao da je svjestan koliko je Izdajnik uistinu o njemu ovisan, Podanik ga je nastojao uvjeriti u besmislenost žurbe i ugušiti njegov nadolazeći gnjev još u začetku.
-Da se nisi usudio izigravati pametnijeg od mene, puki savjetniče! Tvoja mi pomoć puno znači, ali ne smiješ zaboraviti tko je pravi vođa ove operacije!- munja koja je sijevnula u njegovim očima natjerala je Podanika da otkloni pogled.-Znam što radim i uvjeren sam da više nema smisla čekati. Krenut ćemo čim to bude moguće.-zastane osvrnuvši se prijezirno oko sebe.-A svima vam je bolje da to bude vrlo brzo!!- njegov je povik natjerao neumorne radnike da na tren zatečeni zastanu, no sjetivši se zakletve koju su dali svome gospodaru, pokrenu se poput savršenog mehanizma, ne obazirući se više na puke izljeve bijesa.
-Ne shvaćate da nam nedostaje sredstava. Morat će proći još barem petnaestak dana prije nego budemo u stanju razviti završni stupanj ubrzanja.- dok ga je Izdajnik gotovo uvrijeđeno pogledao, savjetnik uplašeno utihne nelagodno progutavši zrak, no čim je shvatio da mu nadređeni zahtijeva daljnja objašnjenja, iz njega riječi počnu ponovno teći.- Takav veliki skok je trenutno preskup za nas. Trebamo još barem dvije milijarde dolara.- ponizno se obrativši svemoćnome šefu, Podanik se naglo primiri, budno iščekujući njegovu reakciju. Od trenutka kad je stupio u zemaljski život, Izdajniku je dana prilika koju nije imalo niti jedno stvorenje u cjelokupnoj povijesti svijeta i u samo nekoliko godina bio si je u stanju nekim neobjašnjivim trikom nekažnjeno prigrabiti nezamisliva materijalna dobra.
No kao i svi drugi pripadnici ljudskog roda, uvijek je bio nezadovoljan svojim uspjesima i osjećao je da njegovo vrijeme ističe,a ostvarenje završnoga cilja postaje sve manje vjerojatno. Bijednici koji žive na rubu egzistencije i bore se za svaki komadić kruha, tragično su nesretni zbog silno priželjkivane hrane što ju ne mogu imati i zbog čijeg nedostatka mjesecima lebde na granici života i smrti.
Oni koji si bez većih poteškoća mogu omogućiti ostvarenje osnovnih životnih potreba, čiji želuci nisu nikad prazni, a ždrijela nikad suha, žude za bujnim i raznolikim jelima i priželjkuju život bolji od monotonog ljudskog životarenja. Sretnici čije je postojanje lišeno sviju muka i koji uspijevaju ostvariti makar najsitnije želje nepotrebne za sirovi opstanak žale za bogatstvom koje im nije dano, kudeći sudbinu zbog nerazumnih htjenja čije im ostvarenje nije odlučila pružiti. Izdajnik je pak bio jedan od onih što su mogli kupiti sve svoje snove i osjetiti puni sjaj ljudske civilizacije, sa svim njenim nepojmljivim luksuzima. Ipak, prizemna zemaljska dobra ubrzo su mu postala nedostatna pa je zaluđen vlastitom svemoći odlučio stići ondje gdje nitko dotad nije kročio i podčiniti ljudsko društvo na čiji je vrh već dospio.
Dok je bijesno kolutao očima, osjećajući se ponovno smrtnim i ograničenim nakon dugog vremena gotovo božanske nedodirljivosti, Izdajnika iz mahnitog tijeka misli prene gorki i očajni urlik pun mržnje, a bjesomučni trk praćen teškim i tupim koracima svake mu je sekunde bivao sve bliži.
-Sebični gade! Kako možeš tako izdati svoju domovinu i razarati društvo koje te rodilo!- neugledni i sitni radnik koji je dotad bez pogovora sudjelovao u gradnji Izdajnikovih izopačenih snova, iznenada izvuče teški revolver iz džepa svojeg prljavo bijelog radničkog odijela, okrene njegovu glomaznu cijev prema gospodarevoj glavi i opalivši zaglušujući hitac bez oklijevanja, prije nego ga je itko od odanih zaštitnika uspio spasiti od te sudbine. Gledajući smrti u oči, Izdajnik duboko uzdahne i prekrije dlanovima svoje unezvijereno lice, kao da kani njima odbiti razorno i nezaustavljivo puščano zrno. Dok mu je prst bio na sudbonosnom okidaču, a niti jedan dovoljno vješti čuvar nije još bio na vidiku, na licu mističnog pobunjenika pojavi se zlobni smiješak zadovoljstva,a savjetnik se zaprepašteno okrene pribojavajući se da su njegovom vođi dani odborojani.
No čim se hitri metak ozbiljnije primakao svojoj ukočenoj meti, dlanovi Izdajnika se lagano zatresu, a ubojita sila naglo promijeni smijer kao da su njegove ruke bile obavijene moćnim nevidljivim štitom. Uništen vlastitim gnjevom, atentator kao pokošen pade i na njegovim se prsima iznenada pojavi duboka i tamna rana, kao da mu iz tijela počne sukljati sama esencija života, napuštajući ga poražavajućom brzinom. Zapanjem vlastitom propašću koja ga je zatekla umjesto sigurno očekivanog uspjeha, tajnoviti čovjek zavapi svoje posljednje riječi, kao da na svojeg smrtnog neprijatelja baca najgoru kletvu.
-Nije još gotovo! Vlada će na tebe poslati vojsku! Tajna će te služba uništiti...-uperivši prst u Izdajnikovo sjajno čelo, agent ispusti svoj posljednji izdah, dok je zločinački genij zadovoljno obrisao hladni znoj sa čela, nastavivši šetati svojom jazbinom bez ijednog tračka briga na mladolikom licu. Daleko iznad tog zemaljskog pakla i nedokučivoga mjesta gdje kao da je sakupljeno svo čovjekovo zlo, tvrdoglavo je sunce i dalje neumoljivo peklo, a visoko iznad ispucalog tla vinuo se okretni sivi helikopter, pobjegavši kao da se boji najgoreg.
