Svakodnevno u gradu možemo vidjeti i čuti frazu Virovitica 1234, a da možda i ne znamo zašto tako govore i pišu. Činjenica je da Viroviticu po prvi puta spominju prije 778 godina, ali zašto?
(Historia druga)
U zatvorenim sredinama srednjovjekovnih vlastelinstava stanovništvo se slabo doseljava. Tu negativnu pojavu u pomlađivanju seoskoga stanovništva na feudalnim posjedima pokušavali su hrvatsko-ugarski velikodostojnici izmijeniti izdavanjem pisanih povelja na temelju kojih su pojedina veća selišta dobila status povlaštenih trgovišta s odgovarajućim slobodama.
A gdje je u toj priči Virovitica? Zamislimo si ravnicu. Pogledom prema jugozapadu vidimo bilogorske obronke s kojih su se stari Mikeši spustili. U pogled nam ulaze stare kućice. U ljeti tu ima svakakvoga žamora i veselja: djeca vani igraju, starci hrane blago, ponegdje se nađe i pokoji pijanac opijen vinom bilogorskih brega. Zimi je vani sve pusto. Vode ljudi u kuće svoje blago kako bi ih malo prigrijali jer znale su biti žestoke zime. A ona stara srednjovjekovna priča o nuždi nije bila strana pojava ni u našim krajevima.
Redovito nakon „obavljenoga posla" iz kante „materijal" je znao završiti na ulici. Bez ikakvoga upozorenja to se odmah bacalo van. Zapisano je, u Franačkim analima, da su tamo domaćice „vrlo kulturno obavijestile prolaznike s usklikom - pazi voda!" A tko može reći da i Mikeši nisu bili tako kulturni?! Plodna zemlja privukla je feudalce kako bi komendirali slobodne seljake. Desetina prihoda davana je crkvi, pa desetina feudalcu, pa ovome, pa onome...i vreći bez dna nikada kraja! A nije to bila jedina bizarnost. Morali su stari Mikeši privrediti svoje, pa iz toga davati feudalcu, a onda su morali još i njemu privrediti.
Svemu tomu nebi bilo kraja da nije došla 1234. godina. Tada herceg Koloman, vlasnik Virovitice (magna villa Wereucha), koji je bio brat Bele Četvrtoga, izdaje svome imanju povelju slobodština. Između ostaloga on Virovitičanima daje sljedeće povlastice: od sada će Virovitičani sami sebi svake godine birati starješinu svoga sela (major villae) i nekoliko prisežnika (jurati cives). Iz ovoga prvo možemo zaključiti da tom poveljom Virovitica nije postala grad! U odnosu na druga okolna mjesta Virovitica je tada smatrana gradom. Čak su ovdje Arpadovići imali sezonsku vikendicu! Svaki Virovitičanin od tada je imao pravo raspolagati svojom imovinom; isto tako smije iz Virovitice seliti i sa sobom ponijeti svoj imetak. Virovitičani su oslobođeni od svih daća u cijeloj državi, te imaju samo hercegu Kolomanu davati po četiri funte od svake kuće. Koloman je oslobodio Virovitičane od dotadašnje dužnosti, da banu i njegovoj pratnji podavaju stan i hranu. No ipak je kralj imao zadnju riječ u svemu. Ove je povlastice Virovitici podijelio Koloman u prisutnosti četvorice svjedoka. Sve je to pisalo u povelji kojom je Virovitica proglašena, na neki način, slobodnim kraljevskim trgovištem. Ovdje treba spomenuti da se nigdje ne nalazi izvornik ove povelje nego je prijepis učinjen 6. travnja 1356. u Stolnom Biogradu, koji je u srednjem vijeku bio povjerljiv ured poput kasnijega javnoga bilježnika.
U Virovitici je često boravila kraljica Marija, žena Bele Četvrtoga. Ona je oko 1247. postala vlasnica i protektorica grada. Zato je već godinu kasnije izdala novu povelju Virovitici. U istoj ispravi po prvi puta spomenute su „virovitičke međe". Virovitica, tj. čitavi kraljičin posjed, je počinjala „od južne strane staroga puta, koji je od sela Vaške vodio prema Virovitici. Na tom potezu su spomenute i granične mete kao što su potok Mlaka, šuma Kabonak i Ravun, zatim potok Scina, mlin na rijeci Verevči te Pribojev vinograd. Granična linija skretala je dalje prema selu Lipoca i istoimenom potoku pa sve do Belčeve (današnje Bušetine)."
Iz toga opisa „gradskoga posjeda" možemo zaključiti se on pružao istočnije od današnjih sela oko Vaške te da je dopirao do Bušetine i Bobovca na zapadu, ali tako da su se sela Brezovica, Ivanac i Novaki nalazili izdan toga područja. Također gradskog području nije pripadalo naselje Ambruševac (današnja Korija) jer je bilo samostalno. Dakle Korija je bila prvo bliže naselje Virovitici koje je bilo oslobođeno svih daća i plaća kralju! Najvjerojatnije je imalo svoga mjesnoga starješinu.
Vrlo malo znamo kako je izgledala Virovitica u kasnijim stoljećima srednjega vijeka. Vjerojatno je čitav grad bio opkoljen izgrađenim zemljanim i drvenim utvrdama, slično ostalim većim naseljima toga vremena. Nakon provale Mongola oko grada su iskopane zemljane grabe u koje se napuštala voda iz potoka Verevče. Središte naselja činio je kaštel s vojnom posadom, kojom je zapovijedao gradski kaštelan. Negdje u središtu grada nalazila se jedna od prvih virovitičkim crkava, sv. Kuzme i Damjana, a unutar gradskih bedema postojala su čak dva redovnička samostana. Franjevce u Viroviticu dovodi kraljica Marija oko 1250., a dominikance nešto kasnije dovodi kraljica Elizabeta. Franjevci će kasnije podići novi samostan s crkvom sv. Marije (na istom mjestu gdje je danas crva sv. Roka).
Dominikanci su svoje ognjište imali na početku današnje ulice Matije Gupca u blizini Doma Hrvatske vojske. U središtu mjesta jest i gradska vijećnica u kojoj stoluje virovitički župan. Strukturu tadašnje Virovitice ne spominu izvori. Čini se da su strukturu davali pravilni četverokuti (insulae), kako je bio uobičajeno posvuda u našim krajevima. Prostor tadašnjega središta Virovitice bio je omeđen današnjom Massarykovom, Teslinom, Gajevom, Šenoinom i Trgom dr. Franje Tuđmana. Virovitičko stanovništvo u većini čine starosjedioci, Mikeši, a gosti su uglavnom bili obrtnici, Mađari, Sasi, Štajerci, Flamani... Među njima najviše ima lončara, kovala, tkalaca, gumbara, tesara, mesara, užara, voščara, streljara, tuljara, rogožana, ostrugara, nožara, klobičara i ciglara. Nalazite li ovdje neko prezime? Ovdje su korijeni jednih od prvih, pa i najstarijih virovitičkih prezimena!
Nastavlja se...
U sljedećoj historiji će biti riječi o imenu grada Virovitice.