U prethodnoj smo povjestici saznali da nakon Križarskih ratova dolazi nova opasnost Europi - nezaustavljiva turska sila. Ona je došla i do naše Virovitice 1552. Turci su spalili, opljačkali i islamizirali grad te istjerali i(li) ubili kršćansko stanovništvo. Znamo da je Virovitica šaptom pala. No dalje Turci rade, i konačno, zašto Beč mora zahvaliti Virovitici?
(Historia sedma)
Nakon turskoga opsjedanja Virovitice konačno je skopljeno petogodišnje primirje između sultana Sulejmana Kanunija i našega kralja Ferdinanda Habsburškog. Ulama-paša je samo dan ili dva nakon osvajanja još odsjeo u Virovitici. Dao je očistiti jarak oko gradskih zidina i ostavio je nekolicinu vojske u slučaju da se Virovitičani ne bi pobunili.
Osvajanjem Virovitici Turci su dobili važno uporište na granici Osmanskoga carstva. Virovitica je bila pripojena Požeškom sandžaku, koji se nalazio u skopu bosanskoga, tj. kaniškog ejaleta ili beglerbegluka.
A odakle Beč u cijeloj ovoj priči? Od 1527. do 1918. Beč je bio glavni grad država kojima je pripadao i veći dio Hrvatske pa je odigrao značajnu ulogu u povijesti hrvatskog naroda. U to vrijeme Beč pripadao već onemoćalom Svetom Rimskom Carstvu (a nazivu još je papa Ivan XII. dao dodatak „njemačke narodnosti"). Kasnije će Beč postati prijestolnica Habsburške monarhnije i tako će se polako bogatiti. A Turci su taj grad upravo i željeli!
Razdoblje vladavine Sulejmana I. (1520-1566) može se smatrati vrhuncem moći Osmanskog carstva. Osmanski i turski povijesni tekstovi dali su mu nadimak "Kanuni"(zakonodavac) zbog njegovih zakonika o upravljanu zemljom i financijama, dok je u Europi nazvan "Veličanstveni". U vrijeme njegove vladavine ostvareni su majstorski arhitektonski zahvati Mimar Sinanija. Glasio je i kao najveći mecena od svih osmanskih vladara. Velikim brojem vojnih pohoda proširio je carstvo na zapad, istok i jugoistok.
Porta je 1683. ponovo pokušala osvojiti Beč. Ono što nije uspjelo još prije 150 godina u vrijeme procvata Osmanskog carstva, sad se u vojnom pohodu Kara Mustafe protiv Jana III. Sobjeskog pretvorilo u katastrofu i dovelo do prekretnice u obračunavanju s europskim državama. Kad su nakon ovog poraza postale vidljive sve vojne slabosti Osmanlija, na poticaj Pape počela je djelovati Sveta Alijansa Habsburgovaca, Venecije i Poljske s napadom na Osmansko carstvo na više frontova. Nakon teških poraza kod Mohača (1687.), Slankamena (1691.) i Sente (1697.) morali su Mirom u Srijemskim Karlovcima prihvatiti gubitak Mađarske, Dalmacije, Podolja i Peloponeza. U igru je kao protivnik na sjevernoj granici ušla i Rusija. Car Petar I. si je kao važan cilj postavio izlazak na Crno more, što je i dobio 1695. mjestom Azov na Donu.
Vanjski problemi izazvali su i unutrašnje. 1687. je zbog vojnih poraza svrgnut Mehmed VI. 1703 dolazi do krvavog incidenta u kojem su ustanici ubili šeika Fejzulaha i svrgnuli Mustafu II..
Iako je Osmansko carstvo sve više prelazilo u defanzivu, njegova vojna snaga je još uvijek bila vrlo velika. Ali činjenica jest da su pohodi stali kod Virovitice jer su ostale europske države stale na put osmanskih osvajanja.
Od tada polako počinju obrambeni turski ratovi jer Osmanlije sve više slabe. Nastoje se što bolje obraniti od udruženih europskih snaga. Unatoč tomu, Turski su ostaci i dandanas u Virovitici. U našem Gradskom muzeju možemo vidjeti dosta izložaka koji potječu iz doba turske vladavine (1552. - 1684.) Dakle, 132 godine Virovitica je bila pod turskom vlašću!
Mogu li se osmanski osvajački ratovi usporediti s džihadom? Pa džihad je sveto i nepisano pravilo u Kuranu. Njima su Muhamedovi nasljednici željeli širiti islam. I evo što su time napravili. Sveto širenje islama dovelo je do trostoljetnih nemira u Europi! A Osmanlije su bili kulminacija toga svega. Osmansko Carstvo je zapravo bilo velika vojna organizacija, koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen upravni sustav bio oblikovan za osiguravanje ljudstva za vojsku i novca za njeno plaćanje. Ovaj upravni sustav bio je vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu točno vidjeti, što se Balkana tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovništvo po vjeroispovijesti, a također i to da u regiji nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja osmanskih Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promijenilo etničku sliku domicilnog stanovništva. Najbolji izraz za zadnju rečenicu najbolje kaže naslov jedne knjige Gorana Tribusona: Ne dao Bog većeg zla! A tu knjigu preporučujem svima da je pročitaju.
KRONOLOGIJA OSLOBOĐENJA VIROVITICE OD TURSKE OKUPACIJE (1684.)
(izvor virovtica.com)
25. srpnja - Virovitica i virovitički kraj oslobođeni su turske vlasti. Vojska carskog generala Leslea razmjerno lako iznudile su predaju kapetana Alibega Muftije. S osmanlijskom posadom na istok je osim 500 članova posade otišlo i oko 2300 turskih građana. Od tada do prve četvrtine 18. stoljeća, pod upravom je kraljevske Dvorske komore i kraljevskog Dvorskog ratnog vijeća. Između 9. i 11. srpnja, general Lesle je krenuo prema Virovitici. Koji dan kasnije njegovoj se vojsci pridruže Ivan Matijević, Andrija Odabašić i Josip Kolajković s četama ustanika, jer je neposredno prije toga u okolici Virovitice buknuo ustanak potlačene raje. Dok je ta vojska prolazila pokraj Pitomače, vjerojatno su saznali i virovitički Turci što ih očekuje, pa su se odmah počeli pripremati za obranu i hitno zatražili pomoć požeškoga paše. Radi lakše obrane spalili su virovitičko predgrađe i pucanjem iz topova obavijestili posade u okolnim mjestima o približavanju neprijateljske vojske. Turska posada u Virovitici sastojala se od nekoliko stotina janjičara i pripadnika drugih rodova posadnika, a na njezinu čelu bio je navodno Ali Mufti sa šestoricom aga. Sredinom srpnja, Lesle je stigao do Virovitice i odmah je napao topovskom paljbom iz dviju baterija. Prvi dani opsade prošli su, međutim, bez ikakva uspjeha, jer su topovske granate padale na zemljane opkope i bedeme, pričinjavajući pritom malo štete. Turci su se uporno branili i junački odbijali sve juriše i napade, a bombe i granate koje su padale u grad, pokrivali su mokrim krpama i pokrivačima da bi umanjili njihovo razorno djelovanje. Nakon početnog neuspjeha, Lesle je stegnuo obruč oko Virovitice s dvije pješačke pukovnije i zaposjeo sve prilaze, da nitko ne bi mogao nezapažen ući u grad ili izaći iz njega. Preko jarka ispunjena vodom, dao je izgraditi most, koji je bio dovoljno širok da su se na njemu mogla mimoići kola. Zaplašeni gradnjom mosta preko jarka s vodom, Turci su posjekli jedno veliko drvo, odvukli ga uzvodno i pustili prema mostu. Drvo nošeno vodom zapelo je za most i djelomično ga porušilo. Da bi spriječio njegovo dalje rušenje, Lesle je naredio dvojici graditelja i dvadesetčetvorici tesara da ga odmah poprave. Radi zaštite graditelja i tesara, s jedne i druge strane mosta postavio je četiri stražara i pedeset strijelaca pod zapovjedništvom jednog poručnika i četiriju ordonanca, a oni su se dobro ukopali.
Dok je Lesle bio zabavljen stalnim jačanjem napada na grad, iznenada je dobio obavijest da je turska vojska kod Slatine te da dolazi Virovitici u pomoć. Čim je za to saznao, Lesle zapovjedi generalu Trautmansdorfu da smjesta pohita s vojskom prema Slatini. Nastupajući vrlo brzo, Trautmansdorf je veći dio puta prevalio noću, iznenadio i razbio tursku vojsku. U silovitom naletu konjanika i pješaka, poginuo je veći broj Turaka, a oko dvije stotine palo je u zarobljeništvo. Neposredno nakon toga, Trautmansdorf se vratio pod Viroviticu, vodeći sa sobom zarobljene Turke. Kada su virovitički Turci vidjeli zarobljenike i doznali da im nikakva pomoć neće doći, izgubili su nadu u povoljan ishod otpora, pa su se 25. srpnja 1684. godine predali generalu Lesleu. Predaja Virovitice objavljena je pod uvjetom da se posadi i stanovništvu poštede životi te da se mogu slobodno iseliti iz grada. Pridržavajući se tog uvjeta, Lesle je odobrio turskim zapovjednicima da sa sobom ponesu puške i sablje, a vojnici samo sablje. Od sve ostale imovine smjeli su ponijeti samo toliko koliko su mogli nositi u rukama. Oko tri stotine janjičara ispraćeno je zatim do Suhopolja (Terezovac), odakle su mogli slobodno krenuti kamo žele. Zajedno s posadom napustilo je grad i oko tisuću muškaraca, žena i djece i odličnijih Turaka koji su željeli otići preko Save. Odlazeći zauvijek iz Virovitice prema Savi, to su stanovništvo pratile čete graničara i dvije kompanije vojnika najburške pukovnije pod zapovjedništvom pukovnika Zweyersa. Dok su prolazili kroz šumu nedaleko sela Borove, Turke su iznenada napale banske čete, otimajući i plijeneći sve do čega su mogle doći. Turci su se žestoko suprotstavili, pa je s jedne i druge strane bilo mrtvih. U toku opsade grada, Lesleovi gubici bili su vrlo mali, na bojnom polju ostalo je trideset i sedam mrtvih, a četrdeset vojnika zadobilo je lakše ili teže rane. Ništa veći nisu bili ni turski gubici, možda su bili i manji. U oslobođenoj Virovitici zatekao je Lesle osam željeznih i više drvenih topova okovanih željeznim obručima. Među drvenim topovima bila su četiri s imenom i grbom kralja Rudolfa. Osim toga, nađeno je veći broj kopalja i helebarda, bačava baruta, bijelog dvopeka, kamene soli i raznih drugih potrepština.
Na temelju tih zaliha, Turci su se očito mogli još neko vrijeme braniti, iako je njihovo topništvo bilo malobrojno, slaba dometa i zastarjelo. Lesle je u gradu odmah smjestio dosta jaku posadu, s pukovnikom Friedrichom Gallom na čelu, a Viroviticu pripojio đurđevačkoj kapetaniji. Do kraja srpnja i prvih dana kolovoza 1684. godine, na taj su način Virovitica i njezina okolica bile zauvijek oslobođene osmanske vladavine. U vrtlogu rata i osvetničkom bijesu potlačenog naroda, nestale su turske kuće i kućišta i ugasilo se na tisuće života. Sve što je tuđinska vlast nametnula i stvorila, raspalo se kao kule od pijeska i pretvorilo u prah i pepeo. Prestale su pjesme mujezina, nestalo je aga i begova, posve je utihnuo bijesni topot konja turskih haračlija. Zajedno s propašću te vladavine, nestao je čitav jedan svijet, iako će sjećanja na njega još dugo peći kao žive rane. U vojnom pogledu, bio je to krupan uspjeh, koji je mnogo pridonio oslobođenju Slavonije i potiskivanju Turaka preko Save. Od toga vremena, za Viroviticu i njezinu okolicu započinje novo razdoblje života, njihova nekadašnja uloga i važnost na granici Osmanskog Carstva, ostat će samo povijesno svjedočanstvo.
OD SADA I VI MOŽETE BIRATI TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.
U sljedećoj povjestici, prema zahtjevu čitatelja, bit će riječi o kolonizaciji virovitičkih krajeva u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Nakon te teme osvrnut ćemo se na novu knjigu virovitičke zavičajne knjižnice.