Nakon četvrt stoljeća glumačke karijere, 2016., virovitička glumica i kroatistkinja Vlasta Golub svojem je zapaženom angažmanu u Kazalištu Virovitica dodala i umijeće pisanja, stasavši u jednu od najplodnijih hrvatskih spisateljica: statistički suho, u posljednjih osam godina Golub je objavljivala prosječno jedno djelo godišnje, a priprema i nova. Njezin prvi roman, tinejdžerska pripovijest O ljubavi, spletkama i svemu pomalo, objavljen je 2016. u izdanju Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, i odmah je osvojio nagradu Zvonko za najbolji rukopis.
Dvije godine kasnije, 2018., kod istog je izdavača Golub objavila roman Eva, mala žena, koji je ušao u uži izbor za Nagradu Grigor Vitez te u Nacionalni kviz za poticanje čitanja, da godinu kasnije doživi i drugo izdanje. Pauline mačke, roman koji kombinira detekciju i intimu mladih ljudi, objavljen je 2020. u izdanju Ibis grafike, a godinu kasnije na Hrvatskom radiju premijerno su emitirane dvije drame Vlaste Golub: "Ništa se nije moglo učiniti" i "Čovjek u kožnom mantilu". Drama Šuplje kosti iz 2022. na istom je radiju premijerno emitirana godinu kasnije, 2023., a dobila je i preporuku komisije na natječaju za Nagradu Marin Držić. Iste te godine Golub je objavila roman Ritam odlazaka, koji je privukao dosad najviše javne pažnje, možda i zato što, za razliku od prethodnih romana s tinejdžerskim temama, tematizira transgeneracijsku traumu nekoliko generacija žena.
Naposljetku, u jednom od ovogodišnjih brojeva "Republike", časopisa Društva hrvatskih književnika, Vlasta Golub objavila je svoje najnovije djelo, dramu "Ovdje više ničega nema", a za tisak, kod Ibis grafike, upravo priprema novi roman za mlade "Sadržaj žutog fascikla". S obzirom da su muško-ženski odnosi, zajedno s njihovom tamnom stranom, jedna od važnih tema u djelima Vlaste Golub, o položaju žene danas, naročito u malim sredinama, Virovitica.net razgovarao je s autoricom kojoj njezin grad ima zahvaliti za to što ga je, možda prvi put uopće, uvrstila na istaknuto mjesto u hrvatskome književnom krajoliku.
Biste li se složili s primjedbom da je „Ritam odlazaka“, uza sve ostalo, i prvi virovitički feministički roman? Ili je to vaš nagrađeni roman iz 2016. „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“ ?
- Bez obzira radi li se o romanima namijenjenima mladoj čitateljskoj publici ili onoj nešto starijoj, u svima koje sam do sada objavila - s izuzećem najnovijeg koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana - glavne su junakinje djevojčice, djevojke ili žene. Stavljajući u fokus različite probleme koji ih pritišću unutar njihovih obitelji, okoline ili društva te samim činom ukazivanja na njih, mislim da je angažman usmjeren prema senzibiliziranju javnosti za položaj djevojčica, djevojaka i žena u društvu očit i da se u svim mojim romanima dade iščitati. Ponegdje vrlo izravno, a ponegdje je samo malo više skriven među redovima. S obzirom na to, okarakterizirati bilo koji od mojih romana feminističkim, ne smatram pogrešnim. A jesam li u svom gradu prva u tome? Vrlo je vjerojatno da jesam.
„Ritam odlazaka“ čitatelju otkriva duboko skrivene ženske traume, od najsuptilnijih do najgrubljih, koje muče i prenose se generacijama. Je li vam bila nakana opisati jedinstven slučaj intimne obiteljske drame ili rasvijetliti društveni fenomen? Drugim riječima, zanima li vas skriveno i nepoznato žensko iskustvo u osobnom ili u društvenom kontekstu?
- Smatram da ne možemo odvojiti osobno od društvenog. Svako se pojedinačno, osobno iskustvo prelijeva i širi na ono društveno, jednako kao što se sve društvene pojavnosti reflektiraju na pojedinca, utječu na njega na ovaj ili na onaj način. Bez obzira radi li se o pozitivnim ili negativnim iskustvima, ona su uvijek u međusobno zavisnom odnosu na relaciji pojedinac – društvo i obrnuto. Kroz primjer osobne, sasvim intimne obiteljske priče, u ovom slučaju traume, željela sam prikazati mehanizam koji je u društvu još uvijek čest. I koliko god se ta trauma činila intimnom, izdvojenom, ona ipak ukazuje na određeni obrazac koji se neprestano obnavlja nasljeđivanjem i koji se u društvu duboko ukorijenio.
Generacije i generacije žena i muškaraca perpetuiraju ga najčešće potpuno nesvjesno, a ako i postoji svijest, nerijetko je popraćena šutnjom. Transgeneracijska trauma prenosi se upravo zahvaljujući prešućivanju. Pa iako je u „Ritmu odlazaka“ prikazan slučaj intimne obiteljske drame, pokazalo se da sam, rasvijetlivši je, uspjela dotaknuti mnoge druge isto tako naizgled intimne obiteljske priče. Nezanemariv broj onih koji su roman pročitali, muškaraca i žena, posvjedočili su mi svoje prepoznavanje u opisanim likovima i događajima.
I u drugim svojim djelima tematizirate nasilje prema ženama. Smatrate li se feminističkom spisateljicom, i zašto?
- Tu bismo se mogli vratiti na odgovor na prvo pitanje, gdje ne poričem tvrdnju o „Ritmu odlazaka“ kao prvom virovitičkom feminističkom romanu. Nažalost, još je uvijek mnogo onih koji se na sam spomen feminizma naroguše smatrajući feministice mrziteljicama muškaraca, što je apsolutno pogrešno. Upravo u spomenutom romanu da se iščitati kako su i muškarci nerijetko stiješnjeni okovima patrijarhata, a postoje slučajevi kad žene, čiji je prostor slobode još suženiji, i same perpetuiraju te obrasce. Zato je u ovom romanu glavna nositeljica patrijarhalne represije jedna žena. To je Stara. Ona je čuvarica reda. A red se mora znati. Ona ga je spremna utjerivati i šibom, ako treba. Jer ona je taj red i sama jednom dobro naučila. U jednom su me intervjuu pitali jesam li feministica i moj je odgovor bio: „Ja sam za ravnopravnost. Feminizam se zalaže za ravnopravnost. Dakle, da, feministica sam.“ Stoga bih i na vaše pitanje smatram li se feminističkom spisateljicom također mogla odgovoriti potvrdno.
Ženski glas, pokret protiv ženomrstva i patrijarhata, u Hrvatskoj je snažan još od osamdesetih, da ne idemo dalje u povijest. Posljednjih desetljeća žene su jasne i glasne, sve više pridružuju im se i muškarci, tabui su srušeni, a mizoginija i nasilje napokon su dospjeli na zao glas. Osjete li se te promjene i u Virovitici? Gdje ponajviše, a gdje ponajmanje?
- Virovitica je malen grad, ponekad se može činiti i ponešto uspavanim, a moguće i da je to samo pogled iz perspektive starije osobe koja, osim odlazaka na posao i posjeta pokojem kulturnom zbivanju, i ne izlazi baš često. No, sigurno je da društvene promjene koje spominjete polako nadiru i do nas. Možda ne tako glasno i ne tako vidljivo, ali ono što je kod starijih generacija bilo prilično neosviješteno, a tiče se ženskih prava, kod mlađih više nije tako, koliko sam ja mogla primijetiti družeći se s nekim mladim ljudima. Primjerice, podjela poslova. Nekada, a možda i sada, kod starijih je generacija bilo uvriježeno da se poslovi strogo odjeljuju na muške i ženske, pa bi žene nerijetko, vrativši se iz firme, morale kuhati, prati, posluživati, brinuti o djeci i činiti još bezbroj stvari koje su se često obezvrjeđivale. Žene nisu imale luksuz otpočinuti nakon osmosatnog rada kao njihovi supružnici koji bi u rijetkim slučajevima priskočili i obavili nešto od onoga što se smatralo isključivo ženskim poslom. Raduje me vidjeti da su mladi raskinuli s tom tradicijom pa ne dijele poslove na muške i ženske, već njihov teret ravnopravno raspodjeljuju.
Postoji li razlika u odnosu prema ženama u velikim i u malim sredinama? Je li patrijarhat čvršći a mizoginija snažnija u provinciji ili ne? Što mislite, zašto je tako?
- Ne mogu sa sigurnošću znati je li odnos prema ženama drukčiji u velikim sredinama u odnosu na one male, ali je sigurno da se u velikim sredinama glas žena koje progovaraju o svom nezavidnom i neravnopravnom položaju, o mizoginom odnosu s kojim se susreću, svakako može čuti češće, hrabrije i izravnije no što je to slučaj u onim malima. Specifičnost je malih mjesta da se čvršće drže onog tradicionalnog i ukorijenjenog - i pozitivnog i negativnog - i s obzirom na veću upućenost ljudi jednih na druge, ono je i uočljivije nego u većim sredinama.
Je li nasilje nad ženama u malim sredinama češće nego što se zna?
- I u malim i u velikim sredinama nasilje je nad ženama puno češće no što je javnost s tim upoznata. Činjenica je da žene, bez obzira gdje žive, iz raznoraznih razloga dugo znaju trpjeti nasilje, potiskuju ga, prešućuju i skrivaju u strahu od pritiska patrijarhalnog miljea ili samog nasilnika. Okolina često osuđuje žene jer nisu „na vrijeme otišle od nasilnika“ ili zato „što su godinama šutjele“, no dominantna je osobina nasilničkog ponašanja da to prešućivanje izaziva ucjenama koje mogu biti izravne, ali i vrlo perfidne i manipulativne. Ponekad žene ne odlaze od nasilnika zbog financijske ovisnosti, ponekad zbog djece, a ponekad naprosto zbog nedjelotvornosti struktura i osude društvene zajednice. Postoji li istraživanje o tome je li nasilje nad ženama zastupljenije u malim sredinama i postoji li razlika u postocima spram onoga u većim gradovima, zaista ne znam.
Koji je vaš dojam: do koje mjere muškarci prepoznaju uvriježene mizogine obrasce i stereotipe, i jesu li ih spremni mijenjati? Kako im u tome pomoći, kako ih ohrabriti?
- U velikoj mjeri niti žene te obrasce ne prepoznaju, stoga nimalo ne čudi da je to kod muškaraca, pogotovo onih koji pripadaju starijim generacijama, još i češće. Moj je dojam da ih neki muškarci rabe i nehotice, sasvim nesvjesno, upravo zato što su ti obrasci duboko ukorijenjeni, a oni su na njih rijetko bili upozoreni. Stoga, kad im se na njih ukaže, muškarci znaju reagirati zbunjeno ili obrambeno. Međutim, bez obzira na prvotnu reakciju, mnogi su ih spremni mijenjati dok, isto tako, mnogim muškarcima tek predstoji proces osvještavanja. Muškarci i žene zajedno bi trebali stremiti izgradnji boljeg društva. To bi trebala biti zajednička borba. Komunikacija, spremnost i otvorenost žena i muškaraca da čuju jedni druge jedini je put koji vodi razumijevanju.
Možete li opisati neke od najčešćih, svakodnevnih i neprepoznatih patrijarhalnih i mizoginih oblika ponašanja koje neprekidno susrećete i koji vama i drugim ženama najviše smetaju, a muškarci, pa čak ni žene, često ih nisu svjesni?
- Kada se raspravlja o ženskim pravima, vrlo se često može čuti kako su ta prava već odavno ostvarena, žene su zaposlene, ravnopravne i feminizam je nepotreban. No, zaista je mnogo svakodnevnih primjera da to ipak nije tako. Na njih nailazimo još od najranije dobi, od vrtića. Primjerice, ako se dječak neprimjereno ponaša, za njega se govori kako je to normalno, on je samo živahan, dok se za slično ponašanje djevojčicu umiruje i opominje kako se dobra djevojčica tako ne smije ponašati, uči ju se da bude poslušna. Kasnije, u doba adolescencije i mladosti, ako se, primjerice, dozna za seksualnu aktivnost djevojke, ona bude posramljivana, a mladića se slavi i ohrabruje, on je faca. Također, u slučajevima silovanja, često se preispituje moral žene, njezino ponašanje, način odijevanja, u njoj se traži razlog počinjenju zločina jer se vjeruje, ili želi vjerovati, kako je silovatelja morala nečim izazvati. Nadalje, očekivanja okoline koja su ženama nametnuta mogu biti vrlo ograničavajuća. Ako je mlada žena već zakoračila u tridesete, od nje se očekuje udaja s naglaskom na majčinstvu.
S druge strane, ako dođe do razvoda tog istog braka, nerijetko ćete čuti kako se ženu naziva „raspuštenicom“. Nikada nisam čula za sličan naziv za muškarca koji se razveo. Ako se, pak, dotaknemo položaja žena u poslovnom svijetu, statistika je tu neumoljiva jer pokazuje koliko ide u korist muškaraca. Podaci govore da žene imaju 13% manju plaću i 22% manju mirovinu od muškaraca. Na velikoj većini rukovodećih položaja nalaze se muškarci. I sad se tu javlja fenomen kod nekih žena koje su se našle na vodećim položajima, a koje često imaju potrebu imitirati maskuline standarde čvrstine, grubosti, kontrole kako bi dokazale autoritet kojeg moraju potvrđivati puno više i puno duže od svojih muških kolega. Kod pojedinih zanimanja, pak, nailazimo na forsiranje ženske mladosti jer se žene nakon određene dobi više ne smatra reprezentabilnim. No, jednako tako, mislim da bi bilo nepravedno ne spomenuti i barem neki od obrazaca sličnog ponašanja spram muškaraca. Stereotip je svakako kad se još od najranije dobi od dječaka očekuje ostvarivanje navedenih maskulinih standarda. Pa tako dječaci ne smiju plakati, suze su rezervirane za curice. Muškarac je taj koji mora biti čvrst, kontrolirati svoje emocije, on mora hraniti obitelj, na njega se svi moraju moći osloniti… Dakle, upravo onako kako sam to već u „Ritmu odlazaka“ i nastojala opisati.
U Virovitičko-podravskoj županiji djeluje Povjerenstvo za ravnopravnost spolova. Znate li to, i kako ocjenjujete njegov rad?
- Da, upoznata s njihovim radom. Upravo na sjednici koju su nedavno održali raspravljali su o važnosti ravnopravnost spolova, ali i o problemu sve manjeg interesa za te teme. Znam da redovito provode aktivnosti uz Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama koji se održava 22. rujna svake godine, a angažman gospođe Dese Kolesarić u Povjerenstvu, kao i njezini napori u okviru Udruge SOS Virovitica, svakako su zamjetni i nisu mi mogli promaknuti. Pa je tako, između ostaloga, prije dvije godine u Kazalištu Virovitica održan scenski program „Čitanje NJE“ koji je pripremljen u sklopu projekta „6 glumica traži autora“ s ciljem senzibiliziranja društva o problemima podreprezentacije žena u medijima. Gospođa Kolesarić se tada odazvala pozivu i nakon scenskog čitanja drame, održala je vrlo nadahnuto predavanje „Šutnja nije zlato.“ Prava je šteta što je publike bilo jako malo. Jednako kao što se tek nekolicina žena odazvala javnoj akciji „Sigurnost žena je odgovornost države“ koju je u našem gradu u kolovozu prošle godine također predvodila gospođa Desa Kolesarić i Udruga SOS Virovitica. Iza transparenata kao što su „Stop femicidu!“ i „Ni jedna žrtva više, ni jedna žena manje“ svoja su lica skrivale žene u strahu od nasilnih supruga. Ispred sebe sam držala onaj na kojem je pisalo „Ako žene stanu, staje sve!“. Bila sam razočarana što je osim organizatorica i dvije žene žrtve nasilja, prijeko potrebnu podršku došlo pružiti još samo nas dvije ili tri. Zato pozdravljam svaku, pa i najmanju inicijativu, svaki, pa i najmanji napor da se probleme barem osvijesti.
Koja je vaša poruka ženama, a koja muškarcima?
- Mislim da se sama nametnula kroz ovaj intervju kad sam govorila o potrebnoj komunikaciji te spremnosti i otvorenosti žena i muškaraca da čuju jedni druge, a dodala bih još i ono za što smatram da u društvu kronično nedostaje, a to je osjetljivost za probleme onog drugog. Svakako, empatija je pojam koji se često rabi, ali slabo je ima.
Generacije koje su odrastale pod utjecajem buntovne kontrakulture šezdesetih živjele su s osjećajem progresivnosti u odnosu na prethodna vremena neupitnih normi i pravila. Ali Snježana Banović, autorica uspješnih memoara o osamdesetima, nedavno je razbila taj mit rekavši kako su se pripadnice te generacije osamdesetih itekako morale boriti za svoja ženska prava, jer je to vrijeme bilo prožeto mačizmom i seksizmom. Koji su vaši dojmovi? Slažete li se s ocjenom Snježane Banović kako je „rock'n'roll muška stvar“?
- Čitajući „Kroniku sretnih trenutaka“ Snježane Banović u kojoj opisuje kako su izgledale osamdesete godine prošloga stoljeća u Zagrebu, prisjetila sam se i sama nekih stvari iz tih godina odrastanja u našem malom gradu. Nismo imali Kavkaz i Zvečku, imali smo Omladinac, a znali smo se okupljati u parku, sjediti na klupama ili stajati pored kioska koji se nalazio preko puta Robne kuće. Ali jednako kao i oni koji su svoju mladost proživjeli u Zagrebu, i mi smo se dijelili na „rokere“ i „šminkere“. I kao i u Zagrebu i kod nas je bilo onih koje su nazivali „hašomanima“, no za razliku od Zagreba, mi smo imali još i „patikare“. Kod nas se možda nismo dijelili na „poletovce“ ili na one koji radije čitaju „Studentski list“, međutim upravo na tom istom kiosku ispred kojega smo znali provoditi masu vremena, kupovali smo navedene listove. Još i sad mogu osjetiti miris svježe otisnutih slova na novinskom papiru. Pa iako smo nastojali čitati i pratiti, biti u toku, nekim je temama ipak trebalo vremena da se probiju do nas - baš kao i danas. Slažem se sa Snježanom kada kaže da je u vrijeme samoupravnog socijalizma feminizam bio izrazito nepopularan u širim krugovima, jer socijalizam je građane samo deklarativno izjednačavao i nije mu trebao taj, za mnoge nepotreban produkt uvezen iz Amerike.
No, Snježana je imala sreću jer joj je Slavenka Drakulić, naša ikona feminizma, bila profesoricom i proces osvještavanja je kod nje puno ranije počeo. Sjećam se da sam se znala susresti s pokojim tekstom o feminizmu u „Poletu“ i sjećam se da mi mnogo toga nije bilo jasno. Snježana kaže kako su one u Zagrebu morale učiti brzo. Mi, ili da ipak ne govorim uopćeno – ja, učila sam sporo. I učim još uvijek. Stoga, kad me pitate je li „rock'n'roll muška stvar“, moram vam odgovoriti kako u vrijeme kad sam uz njega odrastala, o tome uopće nisam razmišljala. Kad na to gledam iz današnje perspektive, uočavam da je on zaista prštao izrazitom muškom seksualnom energijom pa i mačizmom. Taj maskulinitet djelovao je privlačno, mnoge su od nas upravo njime i bile fascinirane. Mislim da su sedamdesete u tome bile još izrazitije nego osamdesete. Snježana u tom kontekstu ističe i novi val osamdesetih, a kao primjer mizoginije navodi pjesmu Buldožera „Jeste li vidjeli djevojčice?“
A kako se u tom pogledu osjećaju današnje mlade žene? Pretpostavljam da to znate iz vlastitog majčinskog iskustva, ali i kao spisateljica koja piše baš o problemima te vrste.
- Današnje generacije više nisu rock-generacije i rock je među mladima skoro pa endemska pojava. Danas mladi masovno slušaju turbo-folk, a rock je postao alternativa, za razliku od prošlih vremena kad su tadašnje narodnjake mladi zaista rijetko slušali. Kako stoji stvar u odnosu na žene i turbo-folk industriju zaista ne znam, ali je činjenica da su na alternativnoj sceni glazbenice zastupljenije i uvažavanije nego što je to možda prije bio slučaj. Mislim da su se stvari općenito ipak promijenile, nove su generacije slobodnije i osvještenije. Ono oko čega mi nekada uopće nismo dvojile, oko čega uopće nismo postavljale pitanja jer smo bile uvjerene da je normalno, danas više ne prolazi tako lako. Nove su generacije puno svjesnije svojih prava.