Na današnji dan 22. travnja1945. godine dogodio se proboj 600 od preostalih 1073 jasenovačkih logoraša, zatočenih u Ciglani. Na očajnički potez odlučili su se kada su shvatili da ih čeka sigurna smrt. Proboj je preživjelo samo njih 117. Istog dana, proboj je izvršilo i 147 zatočenika u Kožari, od kojih je preživjelo njih. Među preživjelima bio je i Karlo Jagar koji je 1966. novinaru Milanu Nefu (Virovitički list, broj 547) ispričao svoja sjećanja. Članak prenosimo u cijelosti, a više o proboju iz odlomka knjige Jasenovac Slavka Goldsteina, možete pročitati ovdje.
Ružna prošlost često se puta pojavljuje u Karlovim uspomenama. Bio je rat, a oni su žnjeli žito pored Drave. Umorni, o podne, sjeli su da objeduju.
- Stoj! Stoj! — kriknuo je ustaša Skuvalo, skočivši u isti imah iz obližnjeg kanala.
Miško Banak je potrčao. Pao je mrtav, presječen šmajserskim rafalom. Ophrvan bolom, Karlo je poslušao ženu. Stajao je i nijemo gledao čas u ustaše oko sebe, čas u mrtvog kurira Prve starogradačke udarne partizanske grupe. Svezali su ga. U džepovima su našli pištolj i partizanske letke.
Skuvalo je digao šmajser. Gurnuo ga je potporučnik Zebec. Ne, čovjek se ne smije ubiti! Odvest ćemo ga na saslušanje, govorio je ustaški oficir.
I Karlo Jagar je pošao u neizvjesnost. Tukli su ga na saslušanjima u Križnici, Pitomači, Bjelovaru, u Staroj Gradiški. Glad i batine jačale su njegov bunt i misao na bjekstvo. Ne, on nikada neće zaboraviti petnaesti srpanj 1943.
Kako je mogao dozvoliti da ga iznenade; njega, sekretara partijske organizacije? Da mu ubiju druga, uhapse Đuru Deskara, Ivana Zelenbrza, Franju Podnara, Marka Petrovića ... članove grupe i simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta? Morali su biti oprezniji. Ali, da li su mogli znati da će ih poznanik izdati? Ne, to nisu mogli znati.
Kako sam ostao živ? Iz moje ćelije, od nas pedeset, na Vojnoviću u Bjelovaru strijeljano je četrdeset. Kad su komunisti u starogradskom, kasnije u jasenovačkom logoru saznali da sam član Komunističke partije, uključili su me u partijski život. Bilo mi je lakše. Oni koji su smjeli od kuće primati pakete primili su me u zajednicu.
Preko Alojza Flajneka i Anđelke Saraga. koji su radili u centralnom skladištu jasenovačkog logora, tajnim kanalima izdavala se hrana političkim zatočenicima. Jer, živjelo se veoma teško. Za doručak smo primali čistu toplu vodu, za objed i večeru rijetku puru, kupus ili grah kojeg je bilo teško naći. Ljudi su umirali od gladi. Harao je tifus. A ustaše su divljali.
Bili su gori od zvijeri. Jednoga da na od žena su pokupili svu djecu do tri godine staru. Živu su ih na bacali kao snoblje, jedno preko drugoga, na plato. Vrištala su i djeca i majke. Odvezli su ih na masovno gubilište i pobacali na užarenu lomaču ... To mi je bio najstrašniji prizor.
Pod konac 1944. godine u Jasenovcu su počela masovna likvidiranja. Kako su s ratišta i iz zatvora stizali vagoni sa zarobljenicima, tako su ih odmah likvidirali vješa njem, ubijanjem i spaljivanjem. Svakodnevno, gledali smo užase, ali si nismo mogli pomoći. Izmoreni glađu i tifusom dnevno je umiralo po pedeset logoraša.
Oko logora bio je debeo, visok zid. Gore, na zidu, u razmaku od 30 metara, nalazili su se bunkeri sa stražarima i mitraljezima. Ni izvana nitko nam nije mogao pomoći.
Ogromne lomače pravili su tako, što su na velike hrpe isprekrižanih traverzi nabacali koks, polili ga naftom i zapalili. U ovako stvaranoj vatri nestajale su desetine tisuća logoraša. Nisu dali taira ni onima koje su ranije zakopali. Prevrnuli su sve grobnice od 1941., po vadili leševe i na lomačama ih spalili da zbrišu tragove svojih zlodjela. Ali, sloboda je bila veoma blizu a zločin tako velik i strašan da ga historija zaboravit neće.
Do subote 21. travnja 1945. godine likvidirali su sve logoraše osim 700 žena i oko 1.250 muškaraca, uglavnom zanatlija i zaposlenih na najvažnijim poslovična logora. Tog dana, umjesto da idemo na večeru, naređeno nam je da pokupimo sve svoje stvari i krenemo u ženski logor. U njemu smo našli postrojene sve žene. U četveroredu stali smo pred njih. Ljubo Miloš je naredio da žene krenu za Gradinu.
Krenule su. Među njima bila je i naša Turaniščanka. Anđelka Saraga. Glasno je rekla: Drugovi, zbogom, više se nećemo vidjeti. Popeli smo se na katove njihovog logora, ušli u njihove sobe. Ubrzo smo na odsjaju vatre gradinske lomače gledali siluete drugarica koje su nestajale u plamenu koksa, nafte i željeza.
Oko 21 sat počelo je miniranje logora. Ustaše su rušili zgradu po zgradu. Očekivali smo da će i našu zajedno s nama dići u zrak. Cio jasenovački logor bio je ogromna ruševina. Samo je naša zgrada kao sablast u njemu stršila. Znali smo da ćemo ujutro biti likvidirani. Međutim, partijska je organizacija organizirala proboj.
Oko 7 sati dobio sam od Čedomira Hubera dobio sam datak da si nađem bilo kakav predmet, ciglu, kamen ili željezo, i u osam sati siđem s drugog kata i stanem iza zaključanih izlaznih vrata u prizemlju.
Srećom, padala je jaka hladna kiša. Ustaše su se povukli u drugi dio logora. Sišao sam u određeno vrijeme. Opet je došao Huber i re kao: Jagar, tačno u 9.30 sati izvršit ćemo proboj. Bolje nam je od metka poginuti nego na lomaču ići.
Saznao sam da se u štabu organizacije proboja nalazi devet drugova. Glavni organizator bio je student kemije Ante Bakotić, pa Čedomir Huber i Dragutin Škrgetić.
Jedan po jedan silazili su članovi Huberove desetine i redali se iza mene. Primijetio sam da svaki u džepu ima poneki predmet. Tačno u 9,30 sati zgradom je odjeknuo Bakotićev glas: Naprijed drugovi! Dolje Pavelić i njegova banda!
Kao munjom skršena su vrata. Uz viku, poput nezadržive lavine jurnuli su logoraši. Kod vrata, jedan je od trojice stražara uspio ispaliti metak ali srećom nikoga nije pogodio. U leđa je dobio Škrgetićev nož. Uzeo mu je karabin i otvorio vatru na ostale stražare.
Nesalomljivi juriš prema izlaznim vratima logora. Mitraljeska vatra iz bunkera, iz mitraljeza na izlaznim vratima. Padalo se, ginulo i jurišalo. Na četiri metra pred vratima pao je Bakotić. Pred mitraljezom usred željeznih izlaznih vrata ležali su metar visoko poginuli drugovi. Uplašeni nezadrživim naletom ustaše su napustili mitraljeze i pobjegli u bunker na zid odakle su s ostalima bacali na nas bombe. Logoraš Mile Hrištić uhvatio je mitraljez i iz stojećeg stava tukao gore po ustašama. Preko zida mrtvih drugova jurnuo sam u slobodu ...
***
Četvrtog srpnja na Dan borca, žrtvama jasenovačkog logora podignut je veličanstven spomenik u obliku rascvjetalog cvijeta, novog života koji se rodio iz razaranja. Velikoj komemorativnoj svečanosti od oko 80 preživjelih logoraša iz proboja, prisustvovalo je četrdeset četiri. Među njima bio je i Karlo Jagar, dobitnik plakete izdane u znak sjećanja na herojski proboj iz logora Jasenovac 22. IV 1945. godine.