Dan pobjede nad fašizmom slavi se 9. svibnja, iako je Drugi svjetski rat konačno završen tek nekoliko mjeseci kasnije bezuvjetnom kapitulacijom carskog Japana poslije tragične upotrebe A-bombe u Hirošimi i Nagasakiju. Dana 9. svibnja 1945. godine sovjetski maršal Žukov ratificirao je ispred Saveznika sporazum o njemačkoj kapitulaciji, koji je dan ranije u ime Trećeg rajha potpisao njemački feldmaršal Vilhelm Kajtel. Snažan pečat antifašističkom pokretu i konačnoj pobjedi nad zlom fašizma dali su građani i građanke Hrvatske, a među njima i brojni stanovnici Virovitice i okolice. Tim povodom objavljujemo priču Milana Nefa o Virovitičaninu koji je ispalio prvu granatu iz prvog partizanskog topa.
GRANATA U PONOĆ
Osrednjeg rasta, povučen, rezervni major Jugoslavenske narodne armije Filip Pokupić iz Virovitice, sjedi u lijepoj primaćoj sobi za stolom s suprugom Marijom i njezinom majkom Jelom. Sjedi u svojoj sobi u novoizgrađenoj katnici. Gledajući ga onako spokojna, u krugu najdražih, čini mi se kao da u mislima prebire uspomene koje su mu se utisle u pamćenje tokom prošlog vremena. Mnogo ih je u ovog starog borca i komandanta Drugog diverzantskog odreda bataljuna, Šestog slavonskog korpusa Narodno oslobodilačke vojske i partizanskih odreda.
Odakle da počne, pita se čovjek koji je u prosincu 1942.bio prvi tobdžija prvog slavonskog partizanskog topa. Čovjek koji je jedne hladne noći točno u 24 sata ispalio prvu granatu nad okupiranim Voćinom i njome dao znak za prvi napad na neprijatelja u tom uporištu.
Šest ili sedam dana, danju i noću, vodila se borba. Onda se pronijela vijest: Voćin je oslobođen! Kakva radost! Voćin će od sada biti slobodan. Varošica podno Papuka, usred Slavonije.
Ili, da počne od 24. prosinaca 1942. kada je iz Doma opatica u Orahovici tukao iz topa neprijateljsko utvrđenje u šumariji. Istoga dana poslije podne oslobođena je Orahovica. Dvanaesta slavonska nizala je pobjede.
Poslije trodnevnog kursa u Zvečevu, Filip je postao diverzant. Rušio je pruge, mostove, poduzimao razne diverzantske akcije da bi se neprijatelju onemogućilo djelovanje.
Nakon prvog napada na Viroviticu, noću 11. na 12. veljaču 1943. godine nalazi se jao borac u diverzantskoj grupi Dvanaeste slavonske brigade. Budući da napad, zbog proboja neprijateljskih oklopnih vlakova iz Podravske Slatine i Miokovićeva, nije u cijelosti uspio , grupa je sljedeće noći, 13. veljače, u vinogradima iznad Virovitice dobila zadatak Štaba brigade da se pod svaku cijenu probije do senjka (vojno skladište sijena i slame) i da ga zapali.
Na nebu je sjao mjesec. Komandir grupe Dušan Skorupan je odlučio da se pričeka zalaz mjeseca. A kad se on „izgubio“ s horizonta i kad je nastupila tamna noć, pomoću vodiča, grupa je prošla sporednom, najprikladnijom ulicom grada, prošla rijeku Ođenicu preko mosta kod klaonice i došla do vojnog poligona. Tu je tridesetak boraca, koliko ih je imala grupa, zauzela položaj. Na lijevoj strani nalazio se komandir Dušan, a na desnoj komesar Ivan Forić, zvani Bataforo. Tu je komandir Dušan izdao naređenje, da grupa ostane u zasjedi, a tri dobrovoljca da se puzeći probiju u središte senjaka i zapale središnje kamare sijena i slame, od kojih će se potom zapaliti sve ostale. Za ovu diverziju javili su se Filip Pokupić iz Lozana, Milan Ralić iz Borove i još jedan drug iz Borove kome se ni Dušan ni Filip više ne sjećaju imena.
- Puzali smo potrbuške na 25 koraka podalje od neprijateljskog stražara. Nosio sam pištolj za izbacivanje raketa, a moji suborci svaki po kutiju šibica. U daljini, iza žice slušali smo prigušeno kašljanje stražara koji se kretao između 64 velike kamare slame i sijena. Nismo znali koliko je dobro senjak ograđen bodljikavom žicom. Kad smo dopuzali do žice iznenadili smo se čudnovati hrkanjem. Situacija je bila napeta, neizvjesna: razmišljali smo nije li možda tu, ispod kamare slame, ostao naš ranjeni drug poslije prošlonoćne borbe. Ako je ranjenik – moramo ga spasiti. A možda je i neki pijani neprijateljski vojnik? Tko zna? Podigao sam žicu: moja dva suborca provukla su se u senjak. Kad smo došli bliže ustanovili smo da pod kamarom spava svinjče… U neposrednoj blizini stražara, ispod dviju velikih kamara slame, kresnule su dvije šibice. Pojavili su se najprije plamičci da bi se ubrzo razbuktale dvije ogromne vatre koje su rasvijetlile noć… Zaštekali su mitraljezi koji su ubrzo umukli: neprijatelj se vjerojatno plašio drugog napada. Da nismo požurili i zagazili u hladnu Ođenicu do pojasa, ostali bismo visjeti na žici ili pokošeni mecima ležati na ledini – sjeća se Filip.
Grupa se povlačila.
Prvi je iz Lozana otišao u partizane. Dugo o njemu ništa nisam znala, ali sam stalno očekivala. Kad je senjak planuo, bila sam kod kuće. Vatru je prvi primijetio naš susjed Luka Pokupić. Pozvao me u dvorište da vidim kako je Virovitica osvjetljena. Gledala sam golemu vatru. Znala sam da su je zapalili partizani, ali nisam znala da je u toj akciji bio i moj Filip. Drugog dana avioni su tukli selo Jasenaš. Gledala sam kako nadlijeću daleko nad šumom. U tom trenutku prišao mi je susjed Martin Lelek: „Jel gledaš, gledaš… tam je vidiš i tvoj dragi Filip“. Znao je da je Filip u partizanima i da se vjerojatno nalazi u šumi ili u selu iznad kojih su avioni mitraljirali i bacali bombe – dodala je supruga Marija, vjerna Filipova drugarica.
- Ispričaj kako si prevrnuo pancer! – zamoli zeta Maričina majka Jela.
- Kako odjednom da se svega sjetim! Toliko je diverzija bilo da je teško izdvojiti najuzbudljivije. Djelovali smo od Osijeka do Virovitice i od Terezinog Polja do Slavonskog Broda i Vinkovaca – kaže Filip, ispričavajući se što uspomene prebrzo naviru, što se davni događaji u sjećanju miješaju, i što prosto ne zna koji je bio najvažniji.
- Jedne noći, ljeti 1943. godine, na pruzi između Terezinog Polja i Gornjeg Bazja postavili smo dvostruku minu. Kiša je neprestano lila, a noć tamna bez zvijezda i mjeseca. Zakopali smo minu pod tračnice i čekali. Naišao je oklopni vlak. Mine su grunule. U zrak je poletjelo željezo, kamenje i komadi „šlipera“ zajedno s detonacijom koja je nadaleko proparala tihu noć. A pancer, ogroman i težak, svalio se s pruge u kanal pun vode… Poslije detonacije zavladala je tišina. Više se ništa nije čulo. A nas je bilo samo pet. Žurilo smo na drugi zadatak. Kasnije smo saznali od obavještajaca da je u oklopnom vlaku poginulo mnogo vojnika i da ih se više utopilo jer nisu mogli izići iz oklopa …
Bio je to oslobodilački rat.
***
U jednokatnici broj 39, u Ulici Otokara Keršovanija živi porodica penzioniranog majora Filipa Pokupića, čovjeka s više ratnih odlikovanja i bezbroj uspomena. U lijepom domu svom odmara se ratnik koji je ispalio prvu granatu iz prvog partizanskog topa Slavonije.
„Glas Slavonije“, broj 7246
Osijek, 9. studenoga 1968.
<<< Autor je novinar i pisac, rođen 1920. godine u Golom Brdu. Bio je urednik unutrašnjo-političke rubrike "Bjelovarskog lista", suradnik Radio Zagreba, Borbe i Glasa Slavonije. Novinarske i literarne radove objavljivao je u mnogim listovima, časopisima i publikacijama. Os 1953. do umirovljenja, krajem 1978. godine, radio je u "Virovitičkom listu", prvo kao novinar i urednik, kasnije kao glavni i odgovorni urednik i na kraju kao direktor. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolji rad objavljen 1950. godine.