Vlado je sjedio u fotelji i promatrao lice svoje supruge Ane ili Anuške, kako ju je znao zvati od milja. Imali su dobar život. Kao mladi otišli su u "bijeli svijet" trbuhom za kruhom. Nije bilo lako, ali s vremenom su se snašli. Odlučili su uspjeti i kad odu u mirovinu vrati ti se kući i uživati. Tako je i bilo. Prvih par godina su putovali, zimi odlazili u toplice ili ljeti na more. U početku Vlado nije shvaćao što se događa. Bile su to tek neke male naznake zaboravljivost, no to se događa s godinama, zar ne?! Odveo je Anu na pregled, tek toliko da bude siguran. Međutim, Anina dijagnoza je bila Alzheimerova bolest.
Poduzetan kakva je bio, Vlado je našao apartman u jednom od prestižnih domova za stare za njih oboje. Imali su svoj mir, a medicinska skrb je bila dostupna 24 sata. Gledajući u svoju Anušku, smiješeći se prisjetio gotovo svih dogodovština koje demencija nosi.
Dok je on kartao s dečkima, Ana je voljela prošetati. Obično se vratila nakon sat vremena. Tog dana je nije bilo duže. U početku je mislio da se zadržala u razgovoru s drugim korisnicima Doma. Kako je vrijeme odmicalo, bio je sve zabrinutiji i krenuo u potragu. Našao ju je u susjednom apartmanu. Ležala je u krevetu onog tikvana koji se hvalio kako je veliki ženskaroš i kako nema žene koja bi mu odoljela. Vlado nikada nije vjerovao u njegove priče, ali kada je vidio svoju ženu u krevetu tog mamlaza, krenula mu je para na uši. I možda bi ga odalamio, onako po pravo, ali je Ana u tom trenutku otvorila oči i nasmiješila mu se.
- O, stigao si. Čekala sam te. A onda sam osjetila umor i zaspala. Kako si proveo dan? Jel' ti je bilo teško na poslu?
- Nije, mila moja. Dođi sa mnom, uzdahnuo je posramljen što je posumnjao u njenu vjernost.
Godinama je radio u buci i sluh mu je bio oštećen. Liječnici su mu preporučili da nosi slušne aparatiće na oba uha. Jedno jutro ih je tražio, međutim nije ih
bilo u kutijici gdje ih je odlagao svako veče.
- Ana, znaš li možda gdje su moji slušni aparatići?
- Ajme, zašto vičeš? Za razliku od tebe, savršeno čujem. Nego, hvala ti.
- Hvala za što?!
- Kako za što? Pa za ove divne naušnice. Baš lijepo od tebe. Malo su neobične, ali to se da nosi, zar ne?
- Je, to je posljednji "modni krik".
- Idem ih pokazati prijateljicama. I pohvaliti te kako si pažljiv.
Da, nije lako živjeti s osobom oboljelom od Alzheimera. Ali Ana je taj dan bila sretna sa svojim novim " naušnicama" . A ako je ona sretna, bio je sretan i on.
- Moram kod zubara, jedno jutro ga je probudila.
- Zašto? Nemaš zube, imaš protezu.
- Pa da. I ne odgovara mi. Pogledaj. Stalno mi pada. Ta zubarka nema pojma. Dat ću joj otkaz. Hoću drugog stomatologa, uzrujano je vikala.
- Hajde, smiri se.
- Neću. Znam da ti se sviđa, ali ja hoću muškog. Ti znaju posao.
- Dođi draga idemo novom zubaru,.
Uzeo ju je za ruku i poveo u kupaonicu. Uzeo je protezu iz roza čaše i pružio Ani.
- Zubarska se ispričava, možda je pogriješila.
- Da, ovi mi odgovaraju. Svejedno, više ne želim k njoj. A ti pogotovo. Vidjela sam kako te gleda, znaš. - - Ne brini, tvoj sam, znaš to.
Nakon ručka, slijedio je popodnevni odmor. Vlado je na trenutak zadrijemao. Iz sna ga je prenio vrisak.
- Ne vidim! Ne vidim slova! Slijepa sam!
- Što je mila?
- Ne mogu pročitati što piše.
- Što želiš pročitati?
- Ova sitna slova na uputi. Jučer sam vidjela savršeno.
- Ovdje su ti naočale. Pokušaj s njima.
- Lud si. Kakve naočale? U mojim godinama!? Moj vid je savršen!
Kako je vrijeme odmicalo, Ana je sve češće znala izgubiti se u svom svijetu. Ako bi ju samo na trenutak ispustio iz vida, znala je otići i odlutati. Na jednom od tih šetnji, pala je i slomila kuk.
Sama operacija je prošla bez teškoća, ali ono čega se Vlado pribojavao je bila rehabilitacija i oporavak. Kako dementnoj osobi objasniti hod na štakama, da ne smije opteretiti nogu, da mora vježbati?
U domu su predložili da u sobu stave bolnički krevet s ogradom. I ako bude potrebno, humano ju fiksirati. Nerado je pristao, ali svjestan situacije, nije imao izbora. Ana se vratila s hospitalizacije, još više izgubljena nego prije. Ležala je u krevetu, a Vlado ju je pazio i njegovao uz pomoć medicinskog osoblja. Unatoč svoj brizi, kopnila je svakim danom sve više.
Vlado je sjedio u fotelji i promatrao lice svoje supruge Ane. Otišla je. Odlutala ovaj puta zauvijek. Sa jednog uha skinuo je slušni aparatić i stavio joj ga u uho. Tek toliko. Neka se nađe, pa da se čuju s vremena na vrijeme dok ne dođe trenutak da joj se pridruži.