Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Priča

U svom svijetu

  Sanja Tkalčec           22.10.2023.         1852 pogleda
U svom svijetu

Vlado je sjedio u fotelji i promatrao lice svoje supruge Ane ili Anuške, kako ju je znao zvati od milja. Imali su dobar život. Kao mladi otišli su u "bijeli svijet" trbuhom za kruhom. Nije bilo lako, ali s vremenom su se snašli. Odlučili su uspjeti i kad odu u mirovinu vrati ti se kući i uživati. Tako je i bilo. Prvih par godina su putovali, zimi odlazili u toplice ili ljeti na more. U početku Vlado nije shvaćao što se događa. Bile su to tek neke male naznake zaboravljivost, no to se događa s godinama, zar ne?! Odveo je Anu na pregled, tek toliko da bude siguran. Međutim, Anina dijagnoza je bila Alzheimerova bolest.

Poduzetan kakva je bio, Vlado je našao apartman u jednom od prestižnih domova za stare za njih oboje. Imali su svoj mir, a medicinska skrb je bila dostupna 24 sata. Gledajući u svoju Anušku, smiješeći se prisjetio gotovo svih dogodovština koje demencija nosi.

Dok je on kartao s dečkima, Ana je voljela prošetati. Obično se vratila nakon sat vremena. Tog dana je nije bilo duže. U početku je mislio da se zadržala u razgovoru s drugim korisnicima Doma. Kako je vrijeme odmicalo, bio je sve zabrinutiji i krenuo u potragu. Našao ju je u susjednom apartmanu. Ležala je u krevetu onog tikvana koji se hvalio kako je veliki ženskaroš i kako nema žene koja bi mu odoljela. Vlado nikada nije vjerovao u njegove priče, ali kada je vidio svoju ženu u krevetu tog mamlaza, krenula mu je para na uši. I možda bi ga odalamio, onako po pravo, ali je Ana u tom trenutku otvorila oči i nasmiješila mu se.

- O, stigao si. Čekala sam te. A onda sam osjetila umor i zaspala. Kako si proveo dan? Jel' ti je bilo teško na poslu?

- Nije, mila moja. Dođi sa mnom, uzdahnuo je posramljen što je posumnjao u njenu vjernost.

Godinama je radio u buci i sluh mu je bio oštećen. Liječnici su mu preporučili da nosi slušne aparatiće na oba uha. Jedno jutro ih je tražio, međutim nije ih

bilo u kutijici gdje ih je odlagao svako veče.

- Ana, znaš li možda gdje su moji slušni aparatići?

- Ajme, zašto vičeš? Za razliku od tebe, savršeno čujem. Nego, hvala ti.

- Hvala za što?!

- Kako za što? Pa za ove divne naušnice. Baš lijepo od tebe. Malo su neobične, ali to se da nosi, zar ne?

- Je, to je posljednji "modni krik".

- Idem ih pokazati prijateljicama. I pohvaliti te kako si pažljiv.

Da, nije lako živjeti s osobom oboljelom od Alzheimera. Ali Ana je taj dan bila sretna sa svojim novim " naušnicama" . A ako je ona sretna, bio je sretan i on.

- Moram kod zubara, jedno jutro ga je probudila.

- Zašto? Nemaš zube, imaš protezu.

- Pa da. I ne odgovara mi. Pogledaj. Stalno mi pada. Ta zubarka nema pojma. Dat ću joj otkaz. Hoću drugog stomatologa, uzrujano je vikala.

- Hajde, smiri se.

- Neću. Znam da ti se sviđa, ali ja hoću muškog. Ti znaju posao.

- Dođi draga idemo novom zubaru,.

Uzeo ju je za ruku i poveo u kupaonicu. Uzeo je protezu iz roza čaše i pružio Ani.

- Zubarska se ispričava, možda je pogriješila.

- Da, ovi mi odgovaraju. Svejedno, više ne želim k njoj. A ti pogotovo. Vidjela sam kako te gleda, znaš. - - Ne brini, tvoj sam, znaš to.

Nakon ručka, slijedio je popodnevni odmor. Vlado je na trenutak zadrijemao. Iz sna ga je prenio vrisak.

- Ne vidim! Ne vidim slova! Slijepa sam!

- Što je mila?

- Ne mogu pročitati što piše.

- Što želiš pročitati?

- Ova sitna slova na uputi. Jučer sam vidjela savršeno.

- Ovdje su ti naočale. Pokušaj s njima.

- Lud si. Kakve naočale? U mojim godinama!? Moj vid je savršen!

Kako je vrijeme odmicalo, Ana je sve češće znala izgubiti se u svom svijetu. Ako bi ju samo na trenutak ispustio iz vida, znala je otići i odlutati. Na jednom od tih šetnji, pala je i slomila kuk.

Sama operacija je prošla bez teškoća, ali ono čega se Vlado pribojavao je bila rehabilitacija i oporavak. Kako dementnoj osobi objasniti hod na štakama, da ne smije opteretiti nogu, da mora vježbati?

U domu su predložili da u sobu stave bolnički krevet s ogradom. I ako bude potrebno, humano ju fiksirati. Nerado je pristao, ali svjestan situacije, nije imao izbora. Ana se vratila s hospitalizacije, još više izgubljena nego prije. Ležala je u krevetu, a Vlado ju je pazio i njegovao uz pomoć medicinskog osoblja. Unatoč svoj brizi, kopnila je svakim danom sve više.

Vlado je sjedio u fotelji i promatrao lice svoje supruge Ane. Otišla je. Odlutala ovaj puta zauvijek. Sa jednog uha skinuo je slušni aparatić i stavio joj ga u uho. Tek toliko. Neka se nađe, pa da se čuju s vremena na vrijeme dok ne dođe trenutak da joj se pridruži.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.