U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj, a pomalo i stara dama Virovitica...
(Historia prva)
Biblija kaže da je sve počelo s Riječju. Riječ je, navodno, začela u Africi...a Hrvati? Postoji mnogo teorija o postanku Hrvata. Jedna od nama najviše poznatijih jest ona slavenska. Zahvaljujući Franačkoj s Hrvata bijaše otpuhnut barbarski pepeo, a dah nam je udijelio Karlo Veliki. Za vrijeme „endehazije" najpopularnija je bila gotska teorija. No o tome bolje nećemo. Danas jedna od nama najzanimljivijih je ona iranska. Sve više postaje uvjerljivija. A tko potiče tu uvjerljivost? Jedna od najpoznatijih društvenih mreža Facebook obiluje raznim prohrvatskim, tj. proiranskim stranicama. Ljudi iza nepoznatih, često i skrivenih profila, objavljuju i sve više proširuju tu teoriju. A materijala nenedostaje i na Youtubeu i ostalome.
Ipak, vratimo se mi u naš kraj, u našu Viroviticu. Kako je počelo prije nego li su naši stari Mikeši počeli sesilno živjeti između Bilogore i rijeke Drave. Trebalo je nekoliko stotina tisuća godina kako bi naši pradavni preci iz Afrike došli do Virovitice. Prvi pravi dokazi života u ovim krajevima penju se na nekoliko stotina metara nadmorske visine uz Bilogoru. Stari Mikeši željeli su imati sve pod budnim okom. Njih nije zanimalo porijeklo; pripadaju li oni Gotima, Slavenima, Irancima itd. Radilo se na Bilogori naveliko. Tijekom bakrenoga doba izrađuju stari Mikeši autohtonu keramiku virovitičke skupine, a između ostaloga znao se naći i koji komad nakita. Daleko su oni još od zlata i srebra. To su različiti kameni oblutci, vještom rukom izrađeni i uglađeni. Jelo se i pilo kod njih onako kako su imali. Što je muškarac ulovio od životinja to se jelo. Usput su jeli razno šumsko bobičasto voće, a obavezno su koju šakicu morali donijeti kući.
A zašto? Sjetimo se da je nekada vladao matrijarhat. Vrlo kratko je trajao! Nekada su žene bile pater familius. Kasnije je prijestolje stola zauzeo muškarac. S vremenom su polako s bilogorskih obronaka počeli se spuštati niže, pa će konačno vrijedne ruke sagraditi i prve kuće. Ne znamo u koga ili što su oni vjerovali. Budući da nam nigdje nisu ostavili dokaze koji bi to potvrdili, očigledno ih religija nije zanimala ili su oni nestali s njihovim minulim vremenom.
Nekoliko stotina godina prije Kristova rođenja za naše stare Mikeše počinje novo doba. Od petoga stoljeća prije Krista rimski se imperij sve više širio, a ubrzo je došao i do nas. Nije poznato kada i kako, ali je poznato da su jedno staro mikeško naselje nazivali Sirotis. Ne, nije to bilo zato jer smo bili sirotinja. Rastavimo li riječ sirotis dobivamo sljedeće: si na latinskom jeziku, kojim su se tada služili Rimljani, znači ako, da, kad, kad bi, a rotis dolazi od riječi kotač.
Očito smo s nekim kruženjem imali vezu. Možemo se ponositi da nas je autor jedne od prvih karata uopće, Tabule Peutingeriane, iz četvrtoga stoljeća ucrtao na presjeku dviju rimskih cesta. Rimljanima nije bilo bitno što smo im mi ostavili, ali Mikeši su cijenili ono što su oni nama. U XIX. stoljeću pronađeno je par brončanih kipića (koji pokazuju kućna božanstva), glava rimskoga boga Baka i malo kovanoga novca. Bacili su nam rimski patriciji nešto malo sitnoga...
Od propasti Zapadnoga Rimskog Carstva (476.) pa sve do početka razvijenoga srednjeg vijeka ne znamo gotovo ništa. Poznato nam je jedino da je jedna rimska naseobina u našoj okolici zvana Coronae propala 452. godine kada je hunski kralj Atila preko Panonije prodirao u Italiju paleći sve što mu je za putom. To je naše jedino mračno doba. Vrlo malo ima podataka i dokaza. A onda od 1234. veliki skok!
Nastavlja se...