Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Reportaža

Tri dana života na biciklu u Karavani prijateljstva

  Štefan Brajković           27.06.2024.         1974 pogleda
Tri dana života na biciklu u Karavani prijateljstva

Gremo, Gremo, Gremo, Gremo, Gremo – urlao je predsjednik izvršnog odbora Hrvatskog Društva Ljubljana Milan Pavelić idejni začetnik i vođa 20. biciklističke karavane »Put prijateljstva Vukovar-Ljubljana 2024«. Sjedam na bicikl, gdje i kako nemam pojma, i onda se probudim i shvatim da sam u poznatom krevetu u Ljubljani. Pa da, jučer sam dopedalirao do Ljubljane zajedno s još 27 biciklista (Tina Ušeničnik, Minka Hočevar, Maja Prešern, Zdenka Zupančič, Irena Hočevar, Ivo Hočevar, Gregor Koritnik, Miroslav Zinajić, Pavelić Milan, Dušan Hamun, Ivan Vinkler, Ivica Gvozdanović, Jože Hrovat, Branko Krušec, Jernej Klinc, Jani Lucin, Marjan Cerar, Stanislav Pfeifer, Drago Skledar, Danilo Peteh, Dušan Leben, Igor Repše, Janko Rajbar, Milan Kajić, Mirko Jurčević, Roman Cankar, Goran Rožek, Iztok Sinjur, Dejan Lentar) koji smo činili ovogodišnju 20. po redu Karavanu - piše Štefan Brajković na portalu Zvono.

Veliko im hvala što su mene bez ikakvog iskustva za takve vožnje prihvatili i omogućili mi da sudjelujem u ovoj velikoj avanturi. Sad ću se nekoliko dana odmoriti, pa potom biciklom natrag preko Lendave i Šoderice do Bjelovara.

– Bok Joža, stigli smo. Dođeš po torbe? Tu na Kleče kod Teniskog kluba Gibi Šport. Ja ću do vas biciklom.

<<< Karavana biciklista «Put prijateljstva Vukovar-Ljubljana 2008.»
<<< Biciklistička karavana (2011.) Vukovar-Ljubljana stigla u Viroviticu

Napokon sam dopedalirao do konačnog cilja Karavane, do mjesta gdje je održan finalni piknik za sve sudionike, organizatore i njihove prijatelje. Nisam vjerovao da će mi ta posljednja dionica dužine samo nekih 6 km biti toliko psihički naporna. Pa gdje je taj kraj, kad će više ta Sava ...

Prije nego što sam se počastio, uzeo sam tri torbe i jednu vrećicu iz kombija i složio kod bicikla. Cijelo vrijeme sam morao paziti na punjač koji je bio u drugom kombiju. Tek nakon što sam i njega složio na hrpu, uzeo sam mobitel u ruke i nazvao tetka Jožu. Nakon toga, a i nakon Milanovog – Treba li ti pismeni nalog da dođeš jesti?

Krenuo sam prema klopi. Ljudi moji, koliko biciklisti mogu pojesti! To se trpa da stvarno više ne stane u tanjur. Sjeo sam s njima i uživao u odlično pripremljenom roštilju s mislima na tuš i krevet. Uskoro se pojavio i prijevoz za prtljagu. Ubrzo nakon ručka sjeo sam na bicikl i krenuo prema odredištu kod tetke i tetka udaljenom nekih 6 km. Prije tuša lijepo me otuširala kiša. Tko je šiša, neka samo pada, ja sam dopedalirao od Vukovara do Ljubljane.

LJUBLJANA

– No dajte mi mobitel, budem vas ja uslikala! – povikala je gospođa koja nas je zajedno s Ljubljančanima dočekala ispred Magistrata (Gradskog poglavarstva) nakon što je vidjela da bezuspješno pokušavam snimiti selfie.

Tu pretposljednju dionicu od Grosuplja do centra Ljubljane odvozio sam s posebnim oduševljenjem. Ne samo zbog toga što je Grosuplje iznad Ljubljane pa se samo spuštamo, a onda nas čeka 10 km ravnice do centra Ljubljane, već je sama nagrada to što dolazimo do konačnog cilja, a to je Ljubljana.

Na toj ravnici odvezala mi se cipela, dobro je i durala cijeli dan. Zaustavljam se kako bih je svezao. Iza mene staje odmah prateći kombi. Pokazujem na cipelu i mašem mu da ide dalje. Nakon vezanja vezice sjedam na bicikl uključujem struju na 100% i jurim za karavanom.

Ulazimo u centar. Ispred Magistrata dočekalo nas je mnoštvo i zamjenik gradonačelnika Ljubljane. Spremamo bicikle u Gradsko poglavarstvo gdje nam je priređen kulturni program.

USPON

– Ostavljamo ga vama. Svakako ga pokupite jer neće uspjeti se popeti. Uporan je i ne odustaje, ali nemojte dozvoliti da završi na hitnoj – govori u vokitoki vozač AMZS-ovog pratećeg kombija Mirko Jurićević. I ja sam s njime u kombiju, preskočio sam i dionicu od Trebnja do Grosuplja. Na njoj je najveći uspon na cijelom našem putu. Čak 18% na dužinu jednog kilometra nekih desetak km prije Grosuplja.

Kombi je dupkom pun, osim mene još su tri biciklista. Uz sve nas, uspjeli smo pozadi nagurati još dva bicikla, plus tri na nosaču za bicikle. Sve smo stariji, primjećuje Mirko i kaže uz smijeh kako će za nagodinu osigurati prikolicu za bicikle.

Uza svu tu gužvu odustaje još jedan, samo da ga prevezemo uz taj grdi brijeg. Objašnjavamo mu da nema mjesta. Spremam sam izaći i okušati se s gotovo praznom baterijom protiv 18% uspona od 1 km. Nije bilo potrebe, primio se za vrata kombija i polako se uz nas popeo do vrha. Na vrhu zasluženi odmor. Kakva kolegijalnost vlada među biciklistima pokazuje i to da su se neki s vrha vraćali i pomagali onima koji su bili na rubu snage.

Nastavljamo prema Grosuplju gdje nas kod vatrogasaca dočekuje načelnik Općine Grosuplje Petar Verlič s klopom i osvježenjem. Ostajemo u dobrom društvu i krećemo prema konačnom cilju – Ljubljani. Na toj dionici sam saznao da postoji selo Štefan. Evo i fotke kao dokaza!

NA GROSSGLOCKNERU

– Hoćeš li me uslikati sa Žigom Hamunom – pita me Janko Jani Rajbar i poravnava se za fotkanje s mladim slovenskim reprezentativcem koji nam se pridružio u Trebnju i koji će se s nama voziti do Grosuplja. Njegov otac Dušan pedalira s nama u karavani, pa se čudim kako to da sina nema. Objašnjavaju mi kako smo mi prespori za njega i da njemu to nije dobro ni za trening. Zanimljivo. To mi je odmah postalo jasno kad je mladi reprezentativac krenuo u brdo na zadnjem kotaču.

Dočekala nas je načelnica Općine Trebnje Mateja Povhe uz prigodni program nakon kojeg smo krenuli prema Grosuplju, ja u kombiju s još dvojicom biciklista.

Jani inače vozi bicikl od svoje šeste godine i doslovno živi biciklizam. Već pri kraju ove duge vožnje počeo se dogovarati s biciklistima za sljedeću vožnju od 265 km od Ljubljane na Grossglockner, gdje se cesta penje na 2576 metara iznad mora. Jako mu se svidio bilogorski med kojeg sam dobio od Gorana Pranjića, a kojeg sam podijelio biciklistima da imaju za snagu baš na tom dijelu najtežeg uspona koji je pred nama.

SEVNICA

– Zar cijelim putem vozite tako brzo? – upitao me jedan od biciklista koji su nas dočekali desetak km prije Sevnice – Da – odgovorio sam kratko i jasno.

Sevnica je grad u Sloveniji udaljen od Samobora 50-tak km. Tu dionicu smo odpedalirali za kakva dva sata uz dva zaustavljanja po desetak minuta. Tu sam doživio prvi i jedini stres. Prije samog graničnog prijelaza shvatio sam da sam s recepcije pokupio sve – osim osobne karte. Zaustavili smo se odmah nakon granice kod spomenika Vojna za Slovenijo kako bi zapalili svijeće. Odmah sam nazvao recepciju hotela, ali, gle čuda!, osobna nije ni kod njih! Nakon žešćeg mozganja shvatio sam da mi je cimer vratio osobnu još jučer, nakon što smo se prijavili u hotel. I da mi je bila u novčaniku! Mogao sam lagano nastaviti prema Sevnici.

I u Sevnici nas je s osvježenjem dočekao gradonačelnik Srećko Ocvirk. Tu sam odlučio nastaviti prema Trebnju kombijem. Što zbog umora, jer nikad nisam u komadu toliko vozio, dva dana za redom pa sad treći, ali i zbog fotkanja, a najviše zbog baterije koju opet nisam stigao napuniti.

SAMOBOR

– Ni ja ne mogu vjerovati da si sve ovo odvozio – uz smijeh rekao je Milan Pavelić kad sam mu se povjerio kako ne vjerujem dokle sam došao biciklom.

U Samobor smo na Trg kralja Tomislava stigli prema voznom redu. Tu je i hladna česma na kojoj sam se pošteno osvježio. Dobrodošlicu nam je zaželio zamjenik gradonačelnice Petar Burić. Minutom šutnje i paljenjem svijeća u Parku domovinske zahvalnosti odana je počast svim poginulim braniteljima. Nakon toga svi na kremšnite, časti nas Grad Samobor. Potom klasika, tuširanje pa večera i ja odmah u krevet. Treba se dobro odmoriti za sljedeći dan. Za Sloveniju koja je ipak brdovita. Znam, siguran sam da ću voziti prvu dionicu, a dalje ćemo vidjeti.

SVETA NEDELJA

– Ne, neću doći doma, spavam s karavanom u Samoboru, nemaš brige sa mnom – objašnjavao je ženi Goran Rožek, biciklist u karavani, nakon što smo stigli u njegov grad Svetu Nedelju.

Goran je rođeni Bjelovarčanin koji se odselio početkom 90-tih. Vozio je Karavanu osam puta.

Dolazak u Svetu Nedelju gdje nam je osvježenje i doček priredio predsjednik Gradskog vijeća značilo je da privodimo vožnju tog petka prema kraju. Prije poznatih samoborskih kremšnita, tuširanja, večere i kreveta dijelio nas je još samo desetak km.

DOGRADONAČELNIK

– Gdje nam je pumpa? Kome treba? Treba napumpati gumu zamjeniku gradonačelnika Zagreba Luki Korlaetu. Vozit će dio dionice s nama prema Svetoj Nedelji – čulo se na samom startu Karavane iz Zagreba.

Dionica kojom smo stigli u Zagreb nekako mi je ostala najdraža, jer smo se vozili prvo brzom cestom, a potom autocestom, pa kroz Zagreb Slavonskom avenijom uz fontane do Gradskog poglavarstva. Kao narodni heroji pod pratnjom policije. Inače, policija nas je pratila od Vukovara do granice sa Slovenijom. Hvala svim policajkama i policajcima koji su sudjelovali u tom poslu, radili su ga odlično, tako da smo se stvarno osjećali sigurno na svim cestama koje u Hrvatskoj nisu baš često prijateljske prema biciklistima.

Klasičan doček i u Zagrebu priredio nam je zamjenik Luka Korlaet. Ipak je to metropola i glavni grad Hrvatske, pa nas je dočekalo i najviše novinara.

I tu sam se na Facebooku oglasio poznatim stihom Justine Sappe:

Zagreb, Zagreb
otvori vrata parkova sna
Zagreb, Zagreb
tisuću pozdrava nosim ti ja

Uz osvježenje, bicikl trpamo u kombi, zajedno sa mnom. Malo odmora u petak na pretposljednjoj dionici. Onu od Svete Nedelje do Samobora ću voziti.

VRBOVEC I BRZA CESTA

– Ne, električni bicikl ne može u kombi – ozbiljan je mehaničar Dušan Hamun. Na kraju se to pokazalo samo kao ozbiljna šala, koja se zbog velike gužve u kombiju pokazala kao istiniti proročanstvo. Mnogi su govorili da je baš ta dionica iz Vrbovca do Zagreba zbog vožnje brzom cestom i autocestom najbrža i najzahtjevnija. Zbog toga sam je mislio preskočiti.

Čovjek planira, Bog se smije kaže stara židovska poslovica. Kombi je već krcat i više nije bilo mjesta. Baterija puna tek malo više od pola, a u nogama dovoljno snage da se bacim u koštac s tom dionicom. Malo me u početku bilo strah – kombi je pun i nema me tko pokupiti ako slučajno nešto krene po zlu. Ipak sam uspio držati tempo i odvoziti. Na kraju mi je bilo drago da sam vozio i po autocesti.

U Vrbovcu smo ručali u motelu »Marina« gdje nas je dočekao novinar Dragan Vicković zajedno s predstavnicima Grada Vrbovca. Prije polaska prema Zagrebu kod spomenika Hrvatska kocka u centru grada odali smo počast hrvatskim braniteljima.

Dušan Hamun je bivši biciklistički natjecatelj ali i mehaničar koji je bio u timu Slovenske reprezentacije. Njegovim stopama sada ide njegov sin Žiga koji ima 17 godina i već je član Slovenske reprezentacije. U Karavani Dušan je i mehaničar koji je spreman pomoći svakome od sitnice kao što je pumpanje gume ili krpanje do krupnijih popravaka. Nema što ne može popraviti.

BJELOVAR: ČUDAN OSJEĆAJ

– Točni ste – kaže novinarka Slavica Trgovac Martan kad je Karavana stigla u dvorište Gradske uprave u Bjelovaru. – Brži smo i točniji od HŽ-a – odgovaram kroz smijeh.

S tom dionicom od Đurđevca do Bjelovara započeli smo petak. Vrlo brzo smo stigli do Bjelovara. Tu sam pokazao moć elektrike jer sam prestigao cijelu kolonu na prijevoju kod Rakitnice radi fotografije, naravno. Milanu, našem vođi, ta se ideja baš nije svidjela, ali kako je on velikog srca oprostio mi je pa sam nastavio mirno prema Bjelovaru.

U dvorištu Gradske uprave bilo mi je sve malo čudno. Uvijek karavanu tu dočekivao kao fotoreporter, a sad sam došao kao sudionik. Uglavnom čuđenje sa svih strana. Uspio sam organizirati fotografiranje na paviljonu nakon čega smo krenuli prema Vrbovcu.

S PICOKIMA

– Moraš odvoziti u dva mjeseca barem 2000 km i onda ćeš osjetiti posebnu povezanost s biciklom. Otvorit će ti se neki novi vidici – kaže mi Dušan Leben jedan od sudionika Karavane na samom startu u Đurđevcu.

Četvrtak smo završili vožnjom Virovitica – Đurđevac gdje smo dočekani u Starom gradu. Picoki su ponovo i pokazali da su posebni – da su čudo. Dočekali su nas gradonačelnik Hrvoje Janči, predsjednik Zajednice sportskih udruga grada Đurđevca Ivan Juričić te članovi Udruge sv. Juraj na čelu s kapetanom Grada Picoka, koji su nam pucnjevima iz topa pripremili bučnu dobrodošlicu i ugodno iznenađenje. Plus torta za 20. godina Karavane, a u restoran Stari grad pripremili večeru uz glazbeni program koje su otvorile Đurđevčice – prošlogodišnje dobitnice Porina.

Fešta je potrajala dugo u noć. Napustio sam je vrlo rano i otišao u krevet. Trebalo se odmoriti od prvog dana na kojem smo prešli najviše kilometara njih čak 203.

Dušan Leben je biciklist više od 40 godina. Upravo se ove godine navršava 40 godina od jednog njegovog podviga. Dušan je s još trojicom biciklista prije 40 godina vozio u jednom danu iz Ljubljane do Splita. Startali su u jedan sad poslije ponoći kod zgrade Dela te došli u 22.15 u Split. Osim toga natjecao se kao amater jer je bio zaposlen, a utrke je vozio samo vikendom. Osvojio je i Veliku nagradu Roga 1983. godine.

VIROVITICA

– Dođi stani tu pokraj mene – kaže mi gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin kod snimanja zajedničke fotografije, a nakon što sam ih fotografirao ispred spomen obilježja poginulim i nestalim policijskim službenicima u Domovinskom ratu gdje smo im odali počast paljenjem svijeća.

U Viroviticu sam stigao na zadnjim postotcima baterije. U centru na Trgu Josipa bana Jelačića dočekala nas je limena glazba i gradonačelnik te uobičajena lepeza osvježavajućih napitaka i hrane. Okupljeno mnoštvo gromoglasnim pljeskom pozdravilo je svoja dva MilanaKajića i Pavelića koji žive u Sloveniji ali su rođeni u Virovitici.

Uzimam mobitel i pišem na Facebook poznati stih od Đoleta kako bih javio frendovima da smo u Virovitici:

Ali sam često pevao u Virovitici
I dobro prošao
Mada su strme litice svud oko Virovitice
Opet bi došao
U Virovitici ne postoje pritisci
I žive mirno svi, kao hipici, u Virovitici

Ne vjerujem dokle sam dogurao, ali tu sam donio i odluku da prema Đurđevcu nastavim u kombiju, ali da me malo poslije Kloštra Podravskog izbace van kako bi dopedalirao do grada Picoka. Bateriju sam uspio pripuniti na nekih 19% što nikako ne bi bilo dovoljno. Mogao sam to voziti i bez baterije, ali onda ne bi mogao držati potrebnu brzinu s Karavanom pa bi došao s pola sata kasnije i sve zakomplicirao. Vozi se tako da kombi uvijek prati zadnjeg tako da bi većina biciklista ostala bez pratnje, što naravno nije dolazilo u obzir.

Milan Pavelić – alfa i omega cijele ove priče polugodišnji je biciklist s više od 45 godina staža u nogama. Odpedalirao je sve slovenske vrhove uključujući i Mangart gdje je najviša cesta u Sloveniji koja se penje na nešto više od 2000 metara. Vozio je i po Hrvatskoj. Jednog vrućeg ljetnog dana točno u podne iz obale u Makarskoj – iz čiste nula – odvezao se na vrh Biokova i vratio nazad.

SLATINA

– Kad biste imali viška bicikl, išla bih dalje s vama – kaže novinarka Nikolina Mažar iz Slatine.

Vožnja od Našica do Slatine prošla je dobro iako me umor već polako načeo i tad sam shvatio da ću imati problema s baterijom. Uglavnom tom dionicom sam je pokušavao štedjeti koliko je to bilo moguće. Čim bi ugasio motor počeo bi zaostajati za ostalima. Nakon što smo stali vozač Mirko mi je rekao kao je mislio da ću odustati, ali eto nisam.

U parku nas je dočekao u ime Grada Slatine zamjenik gradonačelnika koji obnaša dužnost gradonačelnika Ilija Nikolić koji nam je zaželio dobrodošlicu. Prije nego što sam navalio na osvježenje stavio sam u Gradskoj upravi bateriju na punjenje. Nakon kratke okrijepe odali smo počast i zapalili svijeće kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Parku 136. brigade te krenuli prema Virovitici.

NAŠICE

– Jesi me snimio kako sam prošao kroz fontanu? – pitao sam sav mokar što od znoja što od hladne vode Romana, službenog snimatelja koji zajedno s režiserom snima dokumentarac o 20. Karavani.

Prema centru Našica prestigao sam cijelu Karavanu te prvi skrenuo u park nasuprot dvorca Pejačević te odmah zapazio veliku fontanu koja bila u ravnini sa stazom bez i jednog rubnjaka. To je to rekao sam u sebi. Bit će to pravo osvježenje te projurio kroz nju. Čak i malo usporio kako bi se što bolje osvježio i zaradio dodatni aplauz.

Uz predsjednika Vijeća Krešimira Žagara, dočekali su nas pročelnica Magdalena Vidaković Gelenčir, tajnik Udruge vukovarskih veterana Branimir Jokić, članovi Biciklističkog kluba Našice te član Mjesnog odbora Našice Vilim Bosak.

Nakon što smo s braniteljskim udrugama zapalili svijeće za sve poginule, nestale i umrle branitelje ispred spomenika Uskrsla Hrvatska i fotografiranja spustili smo se u podrum dvorca Pejačević gdje smo ručali te nastavili prema Slatini.

OSIJEK

– Našice prihajamo, Našice dolazimo – orilo se s jednog stola pizzerije Carolla na Trgu Ante Starčevića u Osijeku gdje smo snimali jednu scenu za dokumentarac o 20. Karavani.

Prva dionica uspješno izvezena. Nakon osvježenja zauzeli smo mjesto u hladu suncobrana na terasi pizzerije Carolla i naručili kave. Pred nama su Našice a iza nas Vukovar. Tokom vožnje imao sam malo problema sa cipelama koje se kopče na pedale. S njima sam samo vozio jednom prije ove dugačke vožnje. Nakon 20 km koče mi se noge. Riješio sam taj problem tako da sam ih s vremena na vrijeme otkačio s pedale i pedalirao kao s običnim cipelama. Pa onda opet zakačio. Možda vam se ne čini ali s njima dobijete puno na snazi i uštedi energije. Neudobne su zato jer drže nogu ukočenu u pravilnom položaju. Nakon nekog vremena bi se na njih trebao priviknuti 100%. Nakon dobre pauze i odmora krećemo još uvijek svježi prema Našicama gdje nas čeka 50-tak kilometara ravnice i vrućine koje uglavnom na biciklu nisam ni svjestan.

POLAZAK IZ VUKOVARA

– Gdje je fotograf? – viče šef Milan dok stojimo na startu na Trgu Republike Hrvatske i čekamo polazak ali prije toga fotografiranje sa zamjenikom gradonačelnika Filipom Sušac. Izađem iz vrste i okinem nekoliko puta, vratim se u vrstu i taman dolazi fotograf Roman.

U Vukovar smo stigli u srijedu popodne 19. lipnja, prema Ljubljani startali smo u četvrtak ujutro 20. lipnja.

Nakon što smo stigli u Vukovar pospremili bicikle i prijavili se u hotel otišli smo napraviti zajedničku fotografiju na Vukovarskom vodotornju, a poslije toga zapalili svijeće te odali počast svim stradalim kod Spomen-križa na ušću Vuke u Dunav.

Uslijedio je prigodni program na Trgu dr. Franje Tuđmana koji je završio donacijom 10 dječjih bicikala Hrvatskog Društva Ljubljana Humanitarnoj udruzi »Breza« Vukovar.

Karavana prolazi kroz 15 gradova: Osijek, Našice, Slatinu, Đurđevac, Vrbovec, Bjelovar, Viroviticu, Zagreb, Samobor, Svetu Nedjelju, Sevnice, Trebnje, Grosuplje, Ljubljanu i Vukovar.

Sudionici Karavane su profesionalci – rekreativci, neki od njih bili i uspješni natjecatelji koji uglavnom voze već 20-tak ali i više godina. Jedna od njih je i Tina Ušeničnik koja je bila sedam puta svjetska prvakinja u svojoj kategoriji, a iz zadnjeg posjeta Dubaiu vrtila se sa tri zlata.

AUTOBUS S PRIKOLICOM

– Koliko stojimo ovdje? – pitam Milana koji kratko odgovara – Dok ne kažem da krenemo. Krenuli smo s motela Zagreb prema Vukovaru luksuznim autobusom koji vuče specijalnu prikolicu za bicikle. U njoj imam mjesta za 56 bicikala, koliko putnika toliko i bicikala.

Zaustavljamo se dva sata prije Vukovara na odmaralištu na malci ili po naše gablecu. Spretni biciklisti brzo slože stol i klupe te se hvatamo u koštac s izloženim delicjama, kobasicama, kulenom, salamom i sirom uz pivo, vodu i sok. Nakon plaćanja kotizacije i preuzimanja dresova pakiramo se, kupimo naravno i smeće te krećemo prema Vukovaru.

– Gdje ti točno stanuješ? Stigao sam tu kod skladišta od Vidika – pitao me vozač na mobitel.

Izašao sam van. Natovarili bicikl i torbe u kombi te krenuli prema motelu Zagreb, koji se nekad zvao a i svi ga još zovu Plitvice. Od motela nije ostalo ni M. Pričekao sam Karavanu koja me tamo pokupila i krenuo prema Vukovaru...

Hvala sponzorima – Denatl Centar Smile, Grad Bjelovar, Turistička zajednica Grada Đurđevca, Općina Nova Rača i Općina Kapela.

Izvorni tekst i više fotografija na portalu Zvono

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Reportaža



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.