Muškarci su je pratili zadivljenim pogledom i kradom uzdisali, a žene su je zlobno ogovarale i potajno mrzile. Tonka toga nije bila svjesna. Vedro je pozdravljala uvijek dobro raspoložena i nasmiješena, unatoč neprilikama i oskudici u kojoj je njezina obitelj živjela.
Vlastelin iz obližnje grofovije imao je sina kojeg je pratio glas hrabrog i
plemenitog viteza. Za razliku od oca, bio je pošten i pravedan, podanici su
ga voljeli i rado viđali na njegovom vrancu. Jednog je jutra prolazio selom
i ugledao Tonku na seoskom zdencu. Zaustavio se i od prizora koji je ugledao
nije se mogao pomaknuti. Tonka je pjevala i podizala teško korito puno vode.
Svaki joj je pokret bio skladan kao i glas. Bujna, crna kosa rasula se od težine,
blistajući pod jutarnjim suncem poput sapi njegovog vranca. Stas joj uznosit
i vitak, a grudi bujne dok joj vrat od bjeline blista poput biserja. Podigla
je svoje tamne oči prema opčaranom mladiću i od srama se zarumenila još ljepša
i zanosnija. Mladić je samo stajao u tišini i nije se pomakao, niti je riječi
izustio.
Od tog dana, svako je jutro mladić dolazio na zdenac i promatrao Tonku. Nisu
riječi prozborili, samo su se gledali u tišini. Jednog jutra mladi je vlastelin
sišao sa svog vranca i prišao Tonki.
“Draga Tonka, moram otići, moram bitku biti. Nijedna moja neće biti, moja možeš
samo ti biti. Ljubim te i sa ovom ću patnjom i u zemlju ići.”
Sa ovim se riječima mladić oprostio od Tonke koja je samo plakala i ruke od tuge u krilu grčila. Za nju više nije bilo sreće. Strpljivo je ispraćala dane i dočekivala noći, čekala je svoju ljubav da se vrati. Nije se više smiješila, niti uznosito putem kročila. U selu kao da se ugasila sva radost sa iščezlim osmijehom na Tonkinom licu.
Mladić se nije vraćao. Prošle su tako dvije godine i jednog se jutra selom
proširila vijest da je mladi vitez poginuo. Tonka je stajala na svom pragu blijeda
i tiha poput duha. Ništa nije rekla samo se uputila na ledinu nedaleko svoje
kolibe i sjela. Tu je sjedila dok su se dani izmjenjivali. Kiša ju je kupala,
a vjetar sušio dok je polako kopnila. Uzalud su je preklinjali, uzalud su uz
nju plakali, Tonka je samo bez riječi i dalje sjedila.
Jednog toplog svibanjskog jutra, selo je zatekao prizor od kojeg zastaje dah.
Na mjestu na kojem je do tog jutra sjedila Tonka, stajalo je stablo sastavljeno
od dva mlada isprepletena u čvrst zagrljaj.
“Evo, došao je po nju.”, šaptali su ljudi i danima palili vatru za duše mladih
ljubavnika.
Od tog mladog sastavljenog stabla danas se grana stoljetni hrast. Prozvali su
ga Tonkin hrast.