Čujte me svi i priznajte mi da sam junak svog životnog romana, koji mi je dosta gorak u duši, ali usta nasmijana - kao da nije ništa.
Mara Matočec
U gordo mađaronsko doba, kako se za onda zvala i vlast i svi koju joj pripadali; išao vladin odjelni predstojinik za nastavu Dr. Iso Kršnjavi jednom Zagrebačkom ulicom, a za njim bježali đaci iz viših škola vičić: abcug, golje mađaron. On se je ogledao, stao i dozove k sebi nekoliko đaka, progovorivši im. Djeco, lijepo je to od vas ali znajte da sam i ja tako vikao kao đak. Sada sam promjenio svoje mišljenje. I vi ćete ako ne svi, a onda ipak nekoji promjeniti svoje. Jer služba, obitelj, traži svoje i uništi mnogu političku napetost. Ali djeco slušajte me. Bili vi ili od vas kakovi političari i činovnici, načinite hrvatskom narodu bar deseti dio onoga što sam učinio ja, bit će taj narod sretan i prosvjećen. Ako svaki nešto pomaže i učini, a samo vikanje dolje i abcug, ne pomaže ništa narodu. Radite za narod. Dakle znalo se da je taj isti mađaron, dao u našoj domovini naučiti na statina škola i cra po selima a i u Zagrebu viših škola i dobrih ustanova, koje i danas koriste narodu i koristiti će.
A sada o jednom isto mađaronu, jugoslavenu i svagje pri vlasti. Bio je to Dr. Josip Šilović. Bio je i ban i senator i narodni zastupnik. Ali bio je i presjednikk društva „Narodne Zaštitie." To jhe društvo njegovom brigom i imalo i svoj dom u Zagrebu. To se je društvo brigalo za siromašnu djecu, još u onom ratu, a i poslije. Spasio se je od gladi na hiljade djece i od ulice i prosjačenja. Podiglo ih se puno da budu ljudi i dostojanstveni članovi ljudskog društva Puno je radio i pomagao blagopokojnom Dr. Basaričku, oko kolonizacije. Njegovom zaslugom i zagovorom, puno je kolonistima pomaženo. Učinio je možda i gje greške, ali učinio je dosta i dobra.
A sada ja ću vam reći o Tome Jalžabetiću. Bio je narodni zastupnik republikanac veliki prvak u Radićevoj stranci. Poslije se razišao s Radičevcima otišao u Beograd i bio senator. Koliko god ga jje narod do onda poštivao i volio, sada se rasrdiše Podravci osobito Đuđevčani na njega. Ali sad greške na stranu. Da nije njega Đurđevac nikada nebi bio došao do onog stupnja prosvjete i napredka u svem, bar za ono doba još ne, kao što je došao. Osnovao je dakako sa naprednim i drugim gospodarima „Seljačku zagrugu", „Mavrogojsku udrugu". Načinjena je kuća katinca na najljepšem mjestu u Đurđevcu gje su se kupila sva društva i imala svoje potrebne prostorije tamo, a na kojoj piše i danas Hrvatska Seljačka Zadruga. Kao senator dao je isušiti na hiljade jutara livada koje su uvijek ležale pod vodom, a sada raste najfinije sijeno i svake vrsti žito. A što je doživio bio. Da su ga gurali van iz zadruge iz te kućice kojoj je on bio prvi temelj. Eto hvale za dobri rad.
A takova šta doživjeli su i drugi narodni borvi i ljudi idejalisti. Pa poslije još nekoji ljudi govore: a zašto se upliće u šta, a dok treba komu što doba načiniti onda se ga zove, zaklinje, nikada to neće biti zaboravljeno. Ali sva se dobročinstva obično zaboravljaju. Ljudi su mnogi slabo zahvalni. Ta znamo što se je dogodilo s samnom Isusu Kristu. Pred njme su bacali cvijeće i granje vičući Hosana sine Davidov, a za par dana vikali su: Razapni ga, razapni.
Kolika je među ljudima zavist, jal ako nekomu što bolje uspjeva. On je svakakav. Osobito znadu prigovarati razni mangubi i razni lijenčice. Ta ljudi koji svoje što imadu profučkaju.
Takovi nijesu ni sebi ni svojoj obitelji na korist, al znadu rogoboriti i objeđivati druge, koji vrijede sebi, selu i državi. Dakle prosuđivati trebamo svakoga po radu i njegovom dostojanom životu, a ne po riječima bessavjesnih i kakovih loše odgojenih ljudi i bundžija, kojima nije ništa sveto ni plemenituo.
Budimo svijesni i po poštenju i časnom življenju i po radu za narod, poštivajmo čovjeka i prosudimo tko je i što je.
Ovako je pisala Mara Matočec u zimu 1943.