Oslobađanje Ive Sanadera velik je korak za zatvorenika, ali malen za naciju. To što višestruki osuđenik bez presude neće više na ročišta iz zatvora, nego iz svoje kuće – a i ona je kontroverzna! – za građane ove zemlje ne znači baš ništa. Jer, »slučaj Sanader« davno se pretvorio u puko pravničko skolastičko nadmudrivanje, koje iz dana u dan srozava građansko povjerenje u pravni sustav. Opipljiva šteta od Sanaderove »privatne države« pak, kako je još prije pet godina rezimirao novinar Dražen Rajković, u konzervativnim se kalkulacijama procjenjuje na jedan državni proračun u pet godina – dvadesetak milijardi kuna godišnje od 2004. do 2009. Sudovi su u tom korupcijskom bezdanu zagrebli tek plitku površinu – a glavni osumnjičenik, eto, danas, neosuđen, izlazi na slobodu. Ako dakle ima ikakve koristi od petogodišnjega pravosudnog petljanja s nemani Sanaderova korupcijskog mora, korist može biti samo u širenju bjelodane istine kako su korupcija i kriminal sestra i brat ovdašnjoj verziji domoljublja. I to bi se, hajde, moglo smatrati kakvim-takvim napretkom, da nije Tome Karamarka, koji opet istu domoljubnu pjesmu pjeva...
Od Sanadera dakle, koji je jučer iz Remetinca mogao odšetati ravno u još jednu hajdučku legendu, za Hrvate je ovih dana zasigurno važniji – jedan krov od salonita. Zbog tog je krova, naime, dvoje aktivista za ljudska prava u utorak završilo u policiji, i to zato što su na njemu bijelom bojom ispisali poruku »Open the borders for all«, kako bi je iz blještavog salona u zagrebačkom hotelu Westin jučer mogli vidjeti američki potpredsjednik Joe Biden i predsjednik Europskoga vijeća Donald Tusk. No, hrvatski policajci, službenici uzorne europske demokracije, aktiviste su nabrzinu smandrljali u haps »na obavijesni razgovor«, jer da, ma što to značilo, »protokol traži uklanjanje grafita«. Potom su, brže-bolje, vatrogasci prebojali tu jednostavnu, plemenitu i nadasve bezopasnu poruku: »Otvorite granice svima«. Tako smo, eto, doznali da živimo u državi kakvu je najbolje opisala Inicijativa »Dobrodošli!«, čiji su aktivisti završili u policiji: »U zemlji u kojoj se ne brišu nacistička obilježja i druge poruke mržnje, istovremeno se brišu poruke protiv rata, nasilja i za zaštitu ljudskog dostojanstva.« Upravo tako – pa vi promislite. Pritom imajte na umu i ono na što su također prodorno upozorili iz inicijative: »Institucijama Republike Hrvatske bitnija je zaštita stranih čelnika od izloženosti navodno neugodnim porukama, od zaštite slobode mišljenja i izražavanja građana.«
No, još je jedno beščašće ovih dana pokazalo svu slojevitost manipulativnog potencijala društva u kojem živimo: politička zloupotreba smrti Vukovarca Darka Pajičića. Stožer za zaštitu hrvatskog Vukovara, osokoljen pojavom Tomislava Karamarka osobno, na pogrebu toga branitelja grada, koji je, prema stručnim nalazima, umro od upale pluća, za Pajičićevu je smrt optužio – ministra unutarnjih poslova i predsjednika Vlade, nastavljajući pritom potmuli javni progon vukovarskog policajca Saše Sabadoša. Izvrnutije logike, nepoštenijega zaključivanja i veće političke manipulacije dugo već nismo čuli. Stvari naime stoje upravo obrnuto: Darko Pajičić zasigurno nije bio žrtva »nakaradnih zakona i nakaradne politike koja u Hrvatskoj vlada već dvadeset godina«, kako to formulira ideološki ostrašćeni Tomislav Josić. Ne; on je bio žrtva, prije svega, osobne i kolektivne ratne traume, a potom i općega društvenog nemara prema ratnim stradalnicima; poslije toga, Pajičić je bio žrtva alkohola te nadasve ružne i nepoštene političke manipulacije koju već tri godine provodi Stožer za zaštitu hrvatskog Vukovara. Zato je dobro da je ministar Ostojić napokon – premda prekasno! – iznio detalje toga mučnog slučaja, da objavi istinu i zaštiti policajca Sabadoša – koji, hajde da kažemo i to, nije ni Hrvat ni Srbin – i koji je zakonito radio svoj posao, ne želeći nikome nikakvo zlo.
U tri dana, dakle, tri manipulacije: u ponedjeljak, politički obmanjivači tvrde da su žrtve političke obmane; u utorak, policija brani demokraciju tako što mirotvorcima zabranjuje da kažu što misle; u srijedu, osuđenik, neosuđen, izlazi iz zatvora, a da čak ni sudovi ne sumnjaju u njegovu krivicu. Uistinu, scenarij dostojan ludnice u kojoj živimo.