Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države
  Orijana Koloper, Šibenik           12.10.2007.         1595 pogleda
Posjet

Vjerujem da su san i java dva lica istog novčića. Mi smo taj “novčić”, stoga se ponekad dogodi da na onu „drugu“ stranu ponesemo veći dio svjesnosti i tada se zbunjeno upitamo; Što je san, a što java?
Zbunjenost je moje drugo ime. Sa sigurnošću mogu reći da je razlog tome moja neobuzdana znatiželja i tvrdoglavo inzistiranje na pouzdanim i čvrstim odgovorima, odbijam vjerovati u nešto što se kosi sa “zdravim razumom”. Problem je u tome što se riječi “zdravi razum” (onako kako ja to vidim), najčešće ne uklapaju u ono što veći dio ljudi u mojoj okolini smatra da znače. Možda sam baš stoga jedne zvjezdane, blage rujanske večeri, na onu stranu “novčića” ponijela više no što je trebalo.

Kao i uvijek moje su misli bile negdje između neplaćenih računa za struju i pozitivnih afirmacija koje smatram kao neophodno “oružje” za stabilno koračanje kroz svakodnevicu. Problem je u tome što ih negdje usput (između prvog i drugog računa) pogubim.

Duboko sam udahnula, zavukla se pod plahte i rekla: “O tome ću misliti sutra.” To mi je najdraža rečenica iz poznatog klasika “Prohujalo s vihorom.” Tu „afirmaciju“ ne zaboravljam.

U jednom sam se trenutku, ni sama ne znam kako, našla u svojoj kuhinji za štednjakom. Sve je bilo do te mjere uobičajeno, da sam u to bila apsolutno sigurna. Moj stariji sin je šetao od svoje sobe do kupatila tražeći mobitel, mlađi se svađao sa sestrom oko programa na televiziji, a ja sam, po svom starom dobrom običaju, balansirala između “zdravog razuma” i poriva da urlam. Naravno to se svodilo na moj unutarnji dijalog. Sva sreća telepatija je još uvijek daleka, neotkrivena zemlja. Ovu „idilu“ prekinulo je kucanje na vratima. Uredno sam viknula:  “Naprijed!”

Nakon toga vrijeme je stalo. U mom vidnom polju stajao je nasmiješeni susjed. Sve bi bilo u redu, ali to je bio susjed iz vremena kad sam bila mlada djevojka i živjela sa svojim roditeljima. Nisam ga vidjela 15 godina. Ni to ne bi bilo čudno, ali znala sam sasvim pouzdano da je moj susjed Ivica mrtav već više od godinu dana. Duboko sam udahnula i rekla: “Bog Ivica!” Znala sam da se moram ponašati normalno da se djeca ne bi prepala, mada ja sama nisam osjećala strah. Za divno čudo, iz nekog neobičnog razloga, bilo mi je čak i drago što ga vidim. Neobičnog stoga što mi nismo bili u nekim srdačnim odnosima, dapače.
“Zdravo, kako si?” Veselo je odgovorio i sjeo za stol, poput starog znanca koji redovito svraća. “Ne obaziri se na mene, samo dovrši što imaš. Ja se nikuda ne žurim.” Nastavio je u istom tonu. Smeteno sam se osmjehnula i istresla kesicu parmezana umjesto soli u “maništru s fažolom”. Lauru, moje najmlađe dijete, spremila sam u krevet nešto ranije nego inače, mlađeg sina poslala sam u sobu, a stariji se nezainteresirano, kao i uvijek, povukao u svoje “odaje”.

Promatrala sam Ivicu i zamijetila da izgleda svježe i zdravo, a takvog ga ne pamtim. Zračio je i unutarnjom svježinom. To je bilo nešto uistinu novo za njega. Za života je bio sklon konfliktima, neskladu u svakom pogledu. Vjerujem da je i to većim djelom pridonijelo njegovom nesređenom životu. Nije imao sreće, mislim da bi to za njega rekao svatko tko bi ga upoznao.
Ali sada je to bila savršena “verzija” Ivice. Ja sam to jednostavno osjećala.
“Reci mi zašto si došao?” Upitala sam jednostavno. Pogled mu je bio pun topline, a iz njega je zračio mir i staloženost poput bonace na pučini.

“Dugujem ti ispriku.” Odgovorio je i skrenuo pogled. U tom trenutku odnekud je izronila slika iz prošlosti koju sam duboko potisnula. Tada sam imala otprilike 14 god., a Ivica možda 29, ili 30. Vratila sam se iz škole, upravo sam ušla u zgradu kad se odnekud stvorio ispred mene i čvrsto me prislonio uza zid. Uporno se trudio poljubiti me, međutim imala sam sreće, u taj tren su se otvorila vrata na prvom katu. Bila sam strašno povrijeđena i uplašena. Vjerujem da je to snažno utjecalo na moj odnos prema muškom rodu općenito. To tek sada shvaćam. Bila sam osupnuta. Nisam mogla vjerovati da sam to tako duboko potisnula, vjerujući, odnosno uvjeravajući sebe da je to nebitno.

Pogledala sam ga shvaćajući zašto je tu.
“Dođi!” Pozvao me je. “Dugujem ti nešto.”
Nisam se plašila, dapače. U meni nije bilo niti trunke nepovjerenja ili zamjeranja. Prišla sam bez kolebanja. Znala sam da mu mogu vjerovati.
Obgrlio me je jednom rukom oko struka i istog smo se trena podigli sa tla. Usplahireno sam mlatarala nogama po zraku i zbunjeno promatrala svoje susjede u njihovim uobičajenim dužnostima, svatko pred svojom kućom. Usred bijelog dana lebdjela sam iznad kuća u društvu sa mrtvim susjedom i pitala se, da li sam konačno skrenula pameću, moleći se u isto vrijeme da ne bi netko od susjeda poželio pogledati ima li kakvih promjena na nebu.
“Ne brini nitko te ne može vidjeti. Opusti se.” Čim je to izgovorio počeli smo se udaljavati neslućenom brzinom. Svijet je ostao iza nas.

Često se pitamo da li postoji život nakon smrti, što znači riječ Bog, odnosno što se krije pod tim imenom. Vjerujem da sam dobila odgovor na to pitanje, ja sam dobila odgovor, da ne bi bilo zabune. Isto tako vjerujem da svatko od nas ima odgovor koji zaslužuje, odnosno želi.
U jednoj nanosekundi našla sam se u stvarnom svijetu. Postavljamo krivo pitanje; Da li postoji život nakon smrti? Ne, pitanje treba glasiti; Da li postoji buđenje nakon jako dubokog sna? Srećom nakon svakog sna slijedi buđenje. Smrt jednostavno ne postoji. Isto tako je jako tužno što nitko od nas, možda ipak pretjerujem, jako mali broj nas, uistinu živi. Svi mi grčevito nešto iščekujemo i odgađamo proživjeti ovo sada. Svi postojimo jureći prema onom sutra i ne zamjećujemo ovo sada.

Svijet u kojem sam se našla, a ostala je samo spoznaja i osjećaji, slike su mi izbrisane, pun je ljubavi, topline i prihvaćanja. Ne postoje neprijateljske duše, duše koje su zgriješile, nesretne duše ili manje vrijedne. Postoji samo spontanost svake duše da pokaže koliko je spremna voljeti, koliko je uistinu veličanstvena.

Onog trenutka kad napuštamo materijalni svijet, čiji smo ujedno i kreatori, proživimo još jednom vrijeme koje smo tu proveli, ali i osjetimo svaku i najmanju emociju koju smo prouzročili svakoj osobi sa kojom smo se i na tren susreli.

Bog!? Bog je jednostavno sve, ono što nas podržava u doslovnom smislu. Ono što nas ispunjava, pokreće, nadahnjuje, grubo rečeno hrani poput majke koja hrani dojenče. Sve samo ne kritizira, ne osuđuje, ne nameće, ne kažnjava, ne odbacuje, jer nas jednostavno obožava. Bog nas ne može odbaciti ni u kojem pogledu, jer bi samim time odbacio sebe.

Pitate se kako to da postoji toliko nedjela, toliko grubosti, toliko okrutnosti, toliko nepravde i boli. Nijedan odgovor ne može nas zadovoljiti, a istina najmanje. Istina nas samo može razljutiti, vjerujte mi na riječ. Zašto? Onog trenutka kada odlučimo ući u materijalno tijelo, poput šofera u vozilo, ulazimo da bi proživjeli sva ona iskustva koja su svakoj duši strana; ambicija, bijes, ljubomora, pohlepa, puteno uzbuđenje, strast, posesivnost,........ Zamislite koliko toga ima, da ne povjerujete. Duše to žele uistinu sve snažno proživjeti i vjerujte mi nijedna se od nas ne plaši. Ona zna da je to samo san, stoga iskreira sebi savršene uvjete za ono što želi proživjeti.

Gdje je tu Bog? Nedugo potom svi se to pitamo, jer smo iskreirali toliko savršene uvjete da smo zaboravili da nas on u svemu, apsolutno svemu, podržava. Isto tako smo zaboravili još jednu jako bitnu istinu, mi smo stvoreni na njegovu “sliku” i “priliku”, što znači u svakom trenutku možemo poželjeti iskusiti nešto drugo umjesto pohlepe, boli, ljubomore, bijesa,....
I povjerovati. On će nas sigurno podržati. Mi smo uvijek i u svakom trenutku za apsolutno sve sami odgovorni. Jednom sam pročitala na jednom mjestu, neću navesti gdje, jer nisam sigurna da mogu citirati, ali smisao je bio ovo:
Isusa su razapeli, jer su se prepali povjerovati u činjenicu da su oni sami bogovi. Odgovornost je jako težak teret.

Vjerujte mi svijet koji sam u snu posjetila toliko je savršen u svojoj jedinstvenosti da naš rječnik ne posjeduje riječi kojima se može opisati. Bog se osjeća, jednostavno smo stopljeni sa njim.

Nitko od nas ne vjeruje da nas ovaj materijalan svijet može do te mjere zavesti i samim time navesti na tolika zlodjela, ali mi se, na nivou duše, toliko volimo da ni jedna duše neće onemogućiti drugoj iskusiti niti jedno iskustvo ma koliko to za nju bilo strašno i bolno. To je ono u što je nama ljudima jako teško povjerovati.

Vratili smo se i sjeli na zid ispred moje kuće. U jednom sam ga trenutku upitala da li je susreo svog pokojnog oca, jer sam se sjetila koliko su im odnosi za života bili narušeni. Odgovorio mi je da još nije spreman. Kad odemo susrećemo samo one duše koje poželimo, isto tako nam se događa samo ono što želimo. Nije baš sasvim ugodno proživjeti sve ono loše što smo prouzročili drugoj osobi, stoga vjerujem da Ivici ipak treba malo “vremena” da se susretne sa dušom oca. Ustao je i objasnio da mora otići. Osjećala sam samo njegovu savršenost i ljubav.
Sjedila sam i plakala od sreće dok je odlazio. Konačno sam znala.

Dok ovo pišem imam još uvijek iste probleme i isto tako konačno shvaćam što znači: Ljudska je glupost beskrajna poput svemira.

Hvala ti Ivica, ma gdje bio.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

15.10.2007. 16:18
Izvrsno. Bravo Orijana!
13.10.2007. 10:29
Ljudi budite dobronamjerni i plemeniti za ovoga života pa se ne morate brinuti što i kako ćete ako bude "popravnog"
13.10.2007. 2:08
Bravo,svaka čast!


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.