Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Priča

Pokradena

  Orijana Koloper
Šibenik           22.09.2007.         2304 pogleda
Pokradena
Stajala je na uglu Sedme i Nikole Tesle dok se promet pretvarao u olujnu bujicu spreman raznijeti i posljednje zrno samokontrole. Uzavreli košmar podivljalih zvukova tjerao ju je da vrišti i moli za milost. Sklopila je oči i osjetila kako se svijet opasno zaljuljao pod nogama.
Sabrala se i podigla glavu prkoseći sebi i sudbini, ali to je potrajalo tek jedan tren nakon kojeg je svijet ponovno odjenuo sivo i crno.

Okrenula se kao da se pokušava prisjetiti svoje prošlosti prazna i isprana pogleda. Sjaj se ugasio u rijeci isplakanih suza, u neprospavanim noćima, u svim beznadnim trenucima u kojima svaki put gubiš. Stresla se od gorkog okusa sjećanja. Znala je samo za poraz.
Prohujale godine, koje su zbrisale mladost i ljepotu, okrutno su se urezale u svaku boru na licu, natjerale ju da spusti glavu i savije leđa, ispile svu gipkost u pokretu i ukrale sjaj iz nekad prekrasne plave kose. Osjećala je svaku sekundu svojih pedeset i pet godina.
Riječ nada predstavljala je tek daleke obrise zemlje snova u koju više ne vjeruje.
Tereza je položila oružje i visoko podigla bijelu zastavu.

U posljednjih sedam dana njen ionako neveseo život, preplavljen samoćom, strmoglavio se u bezdan kojem nikako da nazre kraj.
Sve je počelo otkazom, odjednom je postala suvišna. Riječ suvišna, ovim posljednjim događajem, kao da je zatvorila svoj ironičan krug. Potom se iznebuha na vratima materijalizirao najmlađi sin Nikola, jedno od njenih troje djece. Tri životna promašaja.
Posljednji put ga je vidjela prije dvije godine kad je molio da mu bude jamac za kredit. Taj nesretan kredit od početka plaća sama.

I tog sumornog jutra, bunovan i odrpan stajao je na vratima poput pokislog psa. Znala je da nešto treba. Ne spava noćima zbog opomena za kredit koje stižu poput neprijateljskih aviona za vrijeme bombardiranja. Prijeti joj ovrha. Promatrala ga je bez riječi. U tom trenutku poželjela je nestati i konačno se osloboditi osjećaja bezvrijednosti, promašaja i gađenja nad samom sobom. Konačno je progovorio:
“Majko….”

Bilo je to previše, ta riječ koju je upotrebljavao samo kad je nešto očajnički trebao, zazvučala je toliko isprazno, toliko ogoljelo da nije izdržala, prasnula je u neobuzdani, suludi smijeh od kojeg su joj tekle suze bijesa i nemoći. Zar ta djeca nemaju niti malo ponosa, samilosti, obzira, zar baš nikad ne razmišljaju o njoj. Zar je moguće da im tako malo znači?
Sama ih je odgojila, svaku sekundu života posvetila je njima. Ona već godinama ne živi. Muža je izgubila dok je nosila Nikolu. Cijelu trudnoću je preležala. Ni sama ne zna kako je preživjela taj nesretni period svog života. Pred kraj trudnoće obavijestili su je da joj je suprug stradao u saobraćajnoj nesreći. Dvoje starije djece prigrlila je susjeda. Ta stara dobrodušna žene toliko joj je pomogla da već godinama, svaki tjedan, odnese kiticu cvijeća na njen grob.
Najstarija, Nevena, živi u Njemačkoj. Ne javlja se već godinama. Od trenutka kad je odbila upoznati njenog četvrtog muža. Nedugo potom i od njega se razvela. Sin Ivan se već godinu dana nalazi u Španjolskoj. Morala ga je vezati i poluživog, uz pomoć šefa, odvesti u komunu. To šefu nikada ne može zaboraviti. Zbog toga se bez riječi pokupila i napustila radni stol.
Promatrala je Nikolu kako teška koraka napušta njen svijet. Znala je da ga dugo, jako dugo neće vidjeti. Sjela je na prag i gorko zaplakala.

Ali to nije bio kraj, tek početak, tek nagovještaj nesreće. Na kraju je ostala bez stana. Napustila ga je bez kofera, bez putnih torbi, samo ručna torbica sa osobnim dokumentima i starim fotografijama. Sve je ostavila, svih svojih 55 godina života ostavila je i krenula bez cilja. Više se nije bojala, pa čemu? Sve je izgubila, baš sve. Muža, djecu, dom i na kraju nadu. Ono najdragocjenije. Gorko se osmjehnula dok je svijet oko nje vrvio životnošću.
“Bože, evo me! Nemam više ništa!” Viknula je i podigla ruke u zrak.
Ljudi su se zbunjeno okretali promatrajući je poput nekog zanimljivog, nepoznatog kukca.
Zaobišli bi je u luku i nastavili svojim putem. Vrijeme je sporo prolazilo tu na uglu Sedme i Nikole Tesle. Umorna od stajanja, sjela je pored semafora i pustila praznini da previre.
Nije joj bilo neugodno, nije ju bilo briga, jednostavno ništa više nije zaokupljalo njene misli. Sve je odavno prevrnula u svojim mislima, svaki “kamenčić” je podigla i vratila kamo se i nalazio. Sve je sagledala i shvatila da jednostavno više ništa nije vrijedno naprezanja.
“Tereza!” Netko je viknuo, radosno, zbunjeno i ujedno se pitajući dali dobro vidi.
Polako je podigla pogled, sporo klizeći u stvarnost. Trebala je vremena da lik pred sobom negdje smjesti. Ah, da sjećala se.

“Ana!” Širom je otvorila oči ne vjerujući. Zar ona nije u Australiji? “Otkud ti?”
“Vratila sam se prije par mjeseci. Već danima razmišljam o tebi. Tako sam te htjela vidjeti. Konačno mi se želja ostvarila. Tako sam sretna zbog toga!” Uzviknula je podižući prijateljicu sa tla. Grlile su se dugo, jako dugo. Tereza je plakala i mucala, pokušavajući Ani objasniti što joj se dogodilo.
“Š,š,š,..sve je u redu draga moja.” Šaptala je Ana ljubeći svoju najbolju prijateljicu nakon dvadeset godina tuđine i samoće.



Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

ivana
4.3.2008. 19:02
hehehe......pa prica je ok... sam mozda mal tuzna,al dobra je
julija
4.10.2007. 16:59
patetično!
Davor
3.10.2007. 12:57
Vrijeme koliko će pojedina priča ostati na portalu ovisi od toga koliko je novih je priča pristiglo u redakciju. Planski to je sedam dana, ali, ako priča stoji duže, znači da redakcija nije zaprimila novu priču. Do tada na portalu ostaje zadnja koju smo objavili. Zato molimo autore da nam šalju svoje uratke.
josipa
3.10.2007. 12:07
slažem se sa ostalima da je priča vrlo zanimljiva .Isto tako čini mi se da priče dugo stoje na portalu .Po meni dosta je sedam dana da onaj koga zanima i pogleda stranicu
27.9.2007. 14:31
Da,još jedna vrlo lijepa priča na Vašem portalu
23.9.2007. 18:06
Lijepa prica, sa radanjom mogucom i u bivsoj domovini a ne samo ovdje u New Yorku....odnos djeca -roditelji


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.