Kad bi postojala knjiga postignuća osobenjaka plemenita podrijetla na samom bi vrhu stajali Neuschwanstein i Jankovac i njihovi tvorci:Ludwig II i Josip pl. Janković! Iako je Neuschwanstein i danas veleban dvorac, a Jankovac park šuma ( na mjestu nekadašnjeg lovačkog dvorca nalazi se lijep planinarski dom koji arhitekturom podsjeća na švicarski chalet), duh njihovih kreatora snažno se osjeća u njihovim „djelima". Ludwig II (1845. - 1886.) bio je bavarski kralj i potjecao iz poznatije i znatno bogatije velikaške loze pa je i mogao izgraditi jedan od najzanimljivijih dvoraca, a Josip pl. Janković (1780. - 1861.) potomak je loze kojoj je tek Marija Terezija dodijelila grofovski naslov. Obojica su bili gospodska podrijetla, što je u ono doba predstavljalo prevenstveno obavezu, a tek potom privilegiju. Plemićko obrazovanje obuhvaćalo je baratanje jezičnim (gramatika, retorika, logika) i numeričkim vještinama (aritmetika,muzika, geometrija, astronomija), umješnost mačevanja i doličnog vladanja. Obojica su teško podnosila stegu i formalan karakter mnogih protokolarnih obaveza. Ludwig II izbjegavao je bavarski dvor u Münchenu, a grof Janković, poručnik austrijske vojske s pristupom na bečki dvor, ostavio je vojnu karijeru i dvorske čari i povukao se u osamu Jankovca kojeg je s ljubavlju kultivirao. I jedan i drugi bili su obrazovani i obučavani za vladare, doduše, različito velikih imanja, a bježali su od dvorskih „kako se dolikuje i priliči" pravila ponašanja u brda. Ludwig II u Alpe, a grof Janković na Papuk. Odgajani da bljesnu kao vladari, obojica su bili plahe ćudi, ljude su izbjegavali, nisu se ženili i dobivali potomke, a utjehu i smisao nalazili su u osami prirode i lijepim umjetnostima.
Kad 1817. godine umire otac - Ivan Nepomuk pl. Janković, obiteljski posjed se dijeli na veći dio sa sjedištem u Voćinu kojeg preuzima stariji Josip i na manji dio sa sjedištem u Terezovcu (današnjem Suhopolju) koji preuzima mlađi Stjepan (koji se ženi i dobiva nasljednika Josipa, a ovaj Elemira koji ima sina Andriju koji 1931. imanje prodaje.) I dok Ludwiga II zovu još i kraljem bajki (Märchenkönig), Josipa pl. Jankovića mnogi su doživljavali kao kralja vilenjaka (Erlkönig) koji je živio po šumama, a grobnica mu je po vlastitoj želji smještena u špilji strme litice.
No ipak najprije valja reći kako do Jankovca stići: ako dolazite iz Zagreba (187 km) vozite do Požege i mjesta Velika koji je jedan od ulaza u središte Parka prirode. Park je od Osijeka pak udaljen 96 km. Lijepi i slikoviti su također i ulazi Voćin i Orahovica, a kad napustite asfaltiranu cestu i počnete voziti širokom kamenom i pošljunčanom cestom, dovoljno širokom, a ipak zavojitom i mjestimice dosta strmom, bit ćete prisiljeni usporiti i tako pomalo ulaziti u mitski svijet Jankovca. Iako se osjeća ljudski boravak, zapanjit će vas starost drveća (neki su dijelovi stari više od stotinu godina), a ponegdje i izgled prašume. Tu je otkriveno oko 500 vrsta biljaka i više od 1500 životinjskih vrsta. Prevladavaju gorske bukove šume (80%), a na manjim dijelovima i južnim pristupima raste hrast kitnjak. Šume gorskog javora i jasena pokrivaju najhladnije dijelove područja na kojima se i snijeg duže zadržava. I dok vozite cestom diskretno će vas početi pratiti žubor potoka s lijeve strane i strašiti lišće divovskih grmastih paprati koje izgleda poput ogromnih lepeza, a na jednom mjestu, baš prekoputa slapa Skakavac (35m) morat ćete zastati i bliže prići velebnom bloku migmatita, najstarijeg stijenja, starog otprilike 260 milijuna godina, iz vremena potkraj paleozoika.. Tu valja izaći i rukom prijeći po stijenju i potražiti odraze nekadašnjih biljki i životinja. Ta nalazite se zapravo na dnu nekadašnjeg Panonskog mora! Nemojte žuriti jer su na području Jankovačke doline vidljive stijene nastale u različitim razdobljima geološke prošlosti i jer se nalazite na teritoriju jedinog geoparka u Republici Hrvatskoj. Na informativnim stranicama www.pp-papuk.hr i www.papukgeopark.com saznat ćete brojne podatke koji će vam boravak učiniti osobito poučnim i pomoći vam pri odabiru jedne od pet edukativnih staza opremljenih s interpretacijskim tablama.
To je možda i mjesto i prilika da se raskrsti s mitom da je Slavonija satkana samo od ravnica. Bilogora, a pogotovo Papuk i Krndija, kičma su nizinskih udova i i izvor snage kojom struji Slavonija. Ispod naizgled dobroćudnog karaktera dika i lola skriva se stamen karakter vječnog gorja i nepropusnih šuma s brojnim izvorima vode.
A onda kad stignete u dolinu zastat će vam dah od ljepote. Gusta zelena trava i veliko i staro drveće poput vijeća seoskih staraca okružuju i štite dolinu postojanošću i mudrošću. Sve je vrlo lijepo održavano, s puno znanja i ljubavi. Park prirode Papuk osnovan je 1999.godine i vjerujem da grof Janković sada mirno spava jer ustanovom upravlja tim stručnjaka koji su rekonstruirali sva grofova postignuća i dodali još neka primjerena našem dobu.
U dolini je planinarski dom koji nudi okrepu i smještaj, a ako ne možete uzeti „sabbatical" i odmoriti dušu i tijelu na duži rok, preporučujem vam da u domu provedete tjedan dana i bit ćete kao novi. Prekrasan krajolik i mir u kojem duša može otpočinuti čine da počnete smišljati načine kako da u dolini što duže ostanete ili bar što češće navraćate. I tad zamišljate kako bi bilo lijepo šetati i imati možda i tečajeve slikanja i mačevanja, turnire bridža ili šaha, uvježbavanje pjevanja, sviranja ili dramskih komada, tečajeve za učenje jezika i vezenja zlatnim koncem, baš kao što je nekoć činilo plemstvo u svojim ladanjskim dvorcima. Tijekom boravka u Jankovcu u čovjeku se zbiva neprestana borba da li da isključi mozak i samo upija prirodu i zvukove ili da se posveti podacima o svijetu prirode na didaktički savršeno opremljenim pločama, kojih je ukupno 23 , a nose primamljive naslove poput: Putovanje jedne kapljice, Geološki stup, Gozba na panju, Šumska kraljica itd. Grofova staza je poučna staza u najljepšem dijelu Park šume Jankovac i kreće tik ispred planinarskog doma. Laganom šetnjom uz ponegdje strme uspone računajte s dva i pol sata hoda uz dva prelijepa jezera koja je dao izgraditi grof Janković potpuno u stilu s uređenjem okoliša po načelima Kulturlandschaft-a u kojima plivaju divovske pastrve. Jezera su čista i prozirna, na dnu rastu trave, a divlje patke su se razgoropadile jer ih više ne love plemenita gospoda. Iako im idilu zna prekinuti poneka ptica grabljivica! Nedaleko od drugog jezera počinje gustiš prašume i uspon uz strmu liticu kojoj se može prići uz pomoć drvene konstrukcije stuba. Grofova se grobnica obnavlja i zaštićuje jer je već dva puta u zadnjem stoljeću bila metom razbojnika u potrazi za blagom. Nalazi se u litici, na poprilično strmom mjestu i njena opora ljepota kao da vas transponira u vječnost u kojoj poslovni rokovi i termini i obaveze više ne postoje nego se samo ćuti prisutnost zanesenjaka koji je sve ovo izgradio. I pitate se kako bi izgledao život kad bi se bar na tren mogao živjeti posve bez obaveza, osim onih koje vam nametne srce i vaše osobno nagnuće!
U blizini je i „brlog" grofova suvremenika, neki izvori kažu i dobra druga, slavonskog Robin Hooda, poznatog hajduka Maksima Bojanića, za kojeg se zna da je u tim krajevima hajdukovao od 1850. do 1862. godine i da se nakon razbojništva često skrivao u šumi i špilji nad izvorom u Jankovcu. Ulaz u špilju dosta je dug i uzak, a unutrašnjost malena. Pazite da vas ne iznenadi letom i krikom koji šišmiš, jer i njih je na Jankovcu puno!
Putanja Grofove staze vijugava je i uska, penje se u visinu, a zna biti i prekrita palim drvetom koji trune i tako nudi stanište drugim živim bićima, oko njih tristotinjak stoluje na i u naizgled mrtvom deblu. U parku se ne sječe i ne sklanja srušena stabla, poštuje se prirodni tijek stvari. Proći ćete i pored nekadašnje jazbine urednog jazavca kojeg je istjerala lukava lija, a zapanjit će vas i prava prašuma božikovine koja je u Hrvatskoj zbog rijetkosti zaštićena vrsta. Iako više nema risova, vukova i dabrova, šumsko obilje obuhvaća divlje svinje, jazavce, veprove, jelene, srne i 110 vrsta ptica. U šumi raste i crni tartuf, ali se ne eksploatira. Uz stazu sam, po prvi puta u životu ugledala i crvene gljive s bijelim točkicama (kao iz slikovnice o Snjeguljici) koje narod zbog otrovnosti zove ludarama ili muharama. Nekoć su se brale i stavljale visoko na ormare, daleko od dohvata djece, a kao prirodni insekticid na koji bi se lovile muhe i moljci. Na drugoj polovici staze, na malom proplanku, nalaze se tri groba u kojima počivaju upravitelj staklane Ivana Gasteiger, njegova supruga Katarina i sin Karlo. Jankovac se naime, i spominje prvi put kao „Staklana na Skakavcu" - zapisano je tako 16.rujna 1801. u matičnim knjigama u Voćinu. Staklana je radila sve do 1841. na Jankovcu, a tada je preseljena u Zvečevo. Bukva je bila važan sastojak u proizvodnji stakla pa je to i razlog što su u Jankovac došli češki i austrijski staklari, tu radili, živjeli i umirali.
Za mnoge je međutim, najveća atrakcija slap Skakavac i stijene koje ga okružuju. Ima nešto velebnog u slapovima i iznenadnim proplancima, u stanju su prikovati ljudsku dušu na daščicu vječnosti na koju se ona nasloni kao da je riječ o mekoj mahovini i postane naprosto nepomična. Opčinjena. A oči okovane u kapljice koje pršte poput nestašnih domaćih iz bajke Ivane Brlić Mažuranić. Grof je ljubio slap i okolno stijenje prekriveno mahovinom pa je dao izgraditi šetnicu do slapa sa stubama isklesanim u sedri. Živio je na Jankovcu od 1840. do 1861.godine., kad je i umro. Posvud se osjeća trag njegove predanosti i potpune posvećenosti voljenom imanju. Zato i pokušajte odvojiti cijeli vikend za Park prirode Papuk s noćenjem u planinarskom domu. Jer vrijedi zastati, osluhnuti i odmoriti. Bilo bi idealno da to možete učiniti i tako bez žurbe posjetiti Rupnicu, prvi hrvatski geološki spomenik prirode (oko 1km od Voćina). Na lokalitetu Rupnica naučit ćete puno o fenomenu stijena - vulkanskih stupova. Četverostrani i šesterostrani prizmatski stupovi nastali su kao posljedica stvaranja pukotinskih sustava pri hlađenju magme na prolazu prema površini Zemlje. Danas je sve mirno, ali ćuti se potmula snaga Zemljine utrobe koja kao da poručuje: „Sa mnom nema šale"! U blizini je također i spomenik prirode „Stari hrastovi". Riječ je o divovskim hrastovima koji su visoki oko 33 m, a stari između 420 i 500 godina! Ma kako užurbani bili i kako vam se važni činili vaši poslovi čovjek osjeća neki Memento mori kao dašak koji zašušti kroz krošnje i sve se u njemu smiri. Staloži. I čeka - jer otići od ovih giganata nije lako! U blizini je još i specijalni rezervat šumske vegetacije Sekulinačke planine i spomenik prirode Stanište tise, a na svakom od navedenih lokaliteta isplati se zastati i boraviti neko vrijeme kako bi duša upila ljepotu pa s mirom Slavonije , kao da je riječ o biseru u najdubljoj nutrini bića, nastavila okrijepljena i osnažena svoje putovanje kroz život.
Članak je objavljen u putnom časopisu Croatia Croatia Arlines, zima 2010./2011.