Višestoljetna virovitička povijest odgojila je mnoge generacije Virovitičana. Znani smo još od srednjega vijeka, a ni poznate osobe nam nenedostaju. Iz djetinjstva, kada se sjetimo povijesti, u misao nam dođu teško oklopljeni vitezovi na snježno bijelim konjima, raskošni dvorci, princeze, a rijetko se sjetimo da je to bila naša ne tako davna stvarnost. Ta sve promjene u visokim slojevima društva, najviše osjeti niže građanstvo koje je brojnije. Ona idila iz našega djetinjstva postojala je i u našoj Virovitici. Međutim, što se dogodilo kada je ta sjajna idila nestala?
(Historia osma)
NAPOMENA! Klikom miša na crveno obojene i podcrtane riječi otvara se poveznica na tu riječ.
Kada pomislimo na nešto najstarije u Virovitici odmah se sjetimo raskošnoga dvorca, velebne crkve i nažalost oronule palače. I tada griješimo! Niti jedno od ovih velebnih zdanja nije najstarije u našemu gradu, izuzev temelja dvorca. Najstarija virovitička „zgrada" tako je mala i povučena od nas. Nalazi se ona između crkve sv. Roka i šetališta Edite Schubert. Od glavne je ceste prilično uvučena. Je li vam sada poznato? To je mala kučića u kojoj su dva frizerska salona: jedan za muškarce i jedan za žene. Također se vjerojatno prisjetimo obitelji Pejačević. Oni su gradili naš današnji dvorac. Taj dijamant našega grada još ju de fakto uredili knezovi Schaumburg-Lippe. Zbog znanja njihovih vrlo obrazovanih arhitekata i vještih ruku Virovitičana imamo i najljepšu povijestu zgradu u gradu - prvu hrvatsku stambenu štedionicu, poznatiju danas pod nazivom FINA. Nakon knezova virovitički dvorac kupuje grof Drašković. On nije ništa značajno učinio za Viroviticu, ali anali su ga obilježili kao posljednjega virovitičkog vlastelina. Osim dvorca, palače, štedionice i ostalih zdanja, naši vlastelini imali su goleme posjede. Kada kažem goleme, mislim na površinu veću od dvjesto kilometara kvadratnih. Od Terezinoga Polja, preko Kapele Dvora, Lukača, Gradine, Okrugljače, Bušetine, Korije, Podgorja, Gologa Brda pa sve do Suhopolja bili su njihovi posjedi. U prvom kvartalu prošloga stoljeća virovitički veleposjednici odlaze, a njihovim odlaskom dolazi do usitnjavanja posjeda.
Tada njihove posjede preuzima država, tj. Kraljevina Jugoslavija - točnije Ravnogorska banka. Povoljnim kreditima banka prodaje zemljišta pučanstvu i parcelira ih. Važno je napomenuti da su ta zemljišta besplatno dobivali srpski, tzv. solunski borci iz Prvoga svjetskog rata, dok je hrvatski puk morao plaćati kredit za zemljišta.
Kako se zemlja prodavala (i dijelila besplatno), tako je dolazilo do kolonizacije starih vlastelinskih posjeda, tj. pretvaranje otvorenih polja u naselja. Postoji jedna zanimljiva priča o kolonizaciji naših krajeva koja je ispričana 13. listopada 2010. u Gradskom muzeju Virovitica. Tada je održana promocija moje biografije o Mari Matočec, prvoj hrvatskoj političarki i prosvjetno-kulturnoj aktivistici. Ona je ostala sama s četvero djece u Đurđevcu nakon smrti njezinoga muža u Prvome svjetskom ratu. A sada morate saznati tadašnji bizarni zakon Kraljevine: nakon suprugova nestanka ili pogibije u Prvome svjetskom ratu, udovica mora muževoj obitelji ustupiti njihovu stečenu imovinu. Ako ima djece, 1/5 dijela dijeli se na broj djece. Tako je Mara Matočec bila prisiljena prodati i ovu petinu posjeda kupiti novu. Tako je došla u Koriju, gdje je od Ravnogorske banke kupila 6,5 jutara zemlje i kuću, s time da je i podigla kredit. Osim nje došlo je još obitelji u naše krajeve. Moramo imati na umu kako su Hrvatsko zagorje, Međimurje, Podravina i Posavina bili prenapučeni krajevi (puka željnoga korice kruha i motike). I tako dolazi do kolonizacije naših krajeva. Najzaslužnije osobe za kolonizaciju oko Virovitice su Đuro Basariček i Mara Matočec. Đuro Basariček je zbog naših kolonista dobio spomenik prije nego Stjepan Radić! Glavni inicijator projekta podizanja spomenika Đuri Basaričeku bila je Mara Matočec. Od 30. rujna 1928. spomenik još uvijek ponosno stoji u Okrugljači, na samomu raskrižju prema Dravi i Marofu. Preživio je čak tri rata netaknut!
Prvi val kolonizacije ovih krajeva trajao je od 1919. do 1933. Drugi su val od 1946. do 1950. pokrenuli komunisti.
Klikom OVDJE možete pogledati dokumentarni film o Mari Matočec.
OD SADA I VI MOŽETE BIRATI TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.
U sljedećoj historiji bit će riječi o novoj knjizi u virovitičkoj zavičajnoj knjižnici, a nakon toga ćemo saznati zašto se u samom centru grada pojavilo ime Edita Schubert.