Vidiš sine, ovaj grad više ne živi. Mrtav je.
- Mrtav? Pa kako? Vidim ljude koji šeću, pričaju i druže se.
- To su ti sitne duše sine. Oni ovdje rade, dišu, ali ne žive. Bar ne onako kako bi slobodan čovjek trebao živjeti.
- Sitne duše?! Ne razumijem. Što to znači?
- Mlad si, ali shvatit ćeš. Sitne duše, to su ljudi koji su puni sebe, napuhanog ega, koji su zavidni, zlobni. I svoje su duše prodali zlodusima.
- A što su to zlodusi?
- Zlodusi su nekada bili ljudi, ali je njima ovladala pohlepa i želja da budu moćni. To su i postali, gazeći sve pred sobom, bez imalo srama i straha. A onda su počeli pomalo vladati ljudima. Ljudi su nekada bili naivni, otvorena i dobra srca. Vjerovali su zlodusima i nasjedali na njihove slatkoriječive priče. Kada su shvatili pravu istinu, bilo je prekasno. Postali su roblje u vlasti zloduha. Zapravo, mnogi još nisu shvatili. Ili zavaravaju sami sebe. Nego, vidiš li onu šačicu ljudi?
- Koju? Tamo pod svjetlom? Nisi li rekao da je to grad sitnih duša?
- Jesam. Ali ono su ljudi. Možeš ih prepoznati baš po tom što se ne skrivaju u mraku.
- Malo ih je. I zašto imaju ozbiljne izraze lica? Jesu li bolesni?
- Nisu sine, nisu. Oni vole ovaj grad. Tu su rođeni, tu su napravili prve korake, prvi puta se zaljubili, odrasli su ovdje, ali oni svoje duše nisu prodali zlodusima. Bore se protiv njih. Žele svim ljudima slobodu i život.
- Čini mi se da ih čeka težak i trnovit put.
- U pravu si. Ali dok su tu, možda ima nade. Možda ovaj grad ipak nije posve mrtav. Krenimo prema njima. Upalimo bar još jedno svijetlo, možda nam se netko i pridruži.