VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama
Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke

  Putujem i pišem

Makedonija – Bitola, Kruševo i Veles: Tri bisera Makedonije

  Žarko Klaić           06.11.2012.
Makedonija – Bitola, Kruševo i Veles: Tri bisera Makedonije

Zima je okovala glavni grad Republike Makedonije. Skopje je utonulo u zimski san, u privremeno mirovanje do ponovnog buđenja vegetacije. Vardar je nosio svoju mutnu vodu i krivudao centrom grada, pored stadiona, prema Grčkoj. Kameni most prenosio je smrznute pješake na drugu stranu grada. Iako je bilo predblagdansko vrijeme u zraku se to nije osjećalo, a hladnoća je stezala sve više i više. Okolne planine ogrnule su se svojim teškim plaštevima bjeline. Na njima, u daljini, pod oblacima, nizale su se kuće, tamo je bio život. Makedonsko sunce se uzdizalo i zaranjalo svakoga dana na horizontu Jakupice, a njezin vrh Solunska Glava uzdigla se ponosno na 2 540 m i zauzela nebo. Svjetlost narančasto crvena budila je duhove prošlosti. Pri jednom takvom izranjanju sunca kretali smo se autocestom prema krajnjem jugu Makedonije. Zelena lada samara skopskih tablica nosila je dvojicu putnika, možda generacijski različitih, ali duhom sličnih. Na jugu, tamo daleko na granici s Grčkom, u Pelagoniji toj antičkoj pokrajini, ležala je Bitola.

Autocestom preko Tetova, Gostivara i prema Demir Hisaru približavali smo se Bitoli. Bezbroj naplatnih kućica nisu nas omele u razgovoru o kraju u koji idemo. O Bitoli nisam znao gotovo ništa. Doznah tako podatak da je poznati rukometaš Kiril Lazarov, zvijezda makedonskog rukometa igrao par godina u RK Pelisteru koji je iz Bitole. Vrijeme nije bilo savršeno, bilo je hladno, ali barem nije padao snijeg. Krajolik kroz koji smo prolazili polagano se mijenjao. U udolinama snijeg se pokušavao održati dok pri pogledu kroz vjetrobransko staklo na planine činilo mi se kao da će se snježni ogrtač tamo zauvijek zadržati.

Prema popisu stanovnika iz 2002. godine Bitola ima 86 528 stanovnika, koji više ili manje. Okružila se s dvije planine, Baba i Nidže i danas živi relativno mirnim životom. Pred kraj 20. st. život Bitole uvelike se razlikovao. U godinama pred kraj Osmanskog carstva grad je nosio ime Konzulski grad jer je u to vrijeme bilo čak 12 konzulata. Danas grad slovi kao jedan od ljepših u Makedoniji te smo odlučili prošetati glavnom ulicom koja je nalikovala na korzo nekog grada u Dalmaciji s razlikom u tome što su se minareti džamija pružali prema nebu; suživot pravoslavlja i islama na ulicama Makedonije. Šetali smo tako ulicama Bitole. Pronašli smo i Hrvatski konzulat u Bitoli ispred kojega se nalazi bista pokojnog predsjednika SFRJ-a, maršala Josipa Broza Tita, zanimljiv detalj. Pratili smo tok rijeke Dragor, koja je protjecala gradom.

Kada vas pritišće kratkoća zimskog dana, onda se obilazak mora ubrzati, osim ako imate opciju noćenja koju mi nismo imali u planu. Pošli smo prema starom dijelu grada, no prije toga smo naumili kupiti tradicionalno piće bozu, tradicionalno i poznato piće u krajevima bivšeg Osmanskog carstva, no nismo imali sreće pri kupnji iz razloga što su je ili već prodali ili što smo morali dugo čekati na pravljenje. Zamijenio sam kupnju boze za trgovanje s prodavačem starog novca koji je izložio prodajne primjerke na ulici. Eto, barem nešto od trgovine!

Islamska arhitektura je ostavila značajan trag u gradu; Isakova džamija iz 1506. g, i Jeni džamija primjeri su te sjajne arhitekture. Ipak biser Bitole je poznati Satni toranj iliti sahat kula građena 1664. g. Mnoge priče, što u povijesti dokazane što u legendi ispričane kruže o Satnom tornju. Jedna od tih priča kaže da su osmanski graditelji ugradili 60 000 jaja, prikupljenih od raje, u građevinski materijal kako bi građevina bila vječna. Što reći, osim što je građevina još uvijek tu, prkosi i zimi i zubu vremena. Lijep je to primjerak arhitekture kojim se Bitola može dičiti. Krije Bitola još mnoge tajne koje nismo sve stigli obići, pa ću tako samo navesti da vrijedi posjetiti Crkvu sv. Dimitrija, Stari Bazar ili Bezistan i Muzej grada Bitole gdje se nalazi i memorijalna soba posvećena Mustafi Kemalu Atatürku koji je ostavio traga u ovome makedonskom gradu.

Uputili smo se prema Kruševu, još jednom biseru Makedonije. Premda je zima bila u punom jeku, odlučili smo posjetiti ovaj grad koji je u našim prostorima postao poznatiji nakon što je svoj glas na ovaj svijet donio sada već pokojni Toše Proeski. Cesta Bitola-Prilep-Veles izgledala je još uvijek prohodna i nedotaknuta uvjetima koji su vladali. Skrenuli smo na lokalnu cestu koja nas je trebala odvesti prema Kruševu. Krenuo je uspon. Lada samara uspješno se nosila s postavljenim zahtjevima. Cesta je krivudala sve više i više, konstruirana tako da se svlada velika nadmorska visina. Grad još uvijek nisam vidio jer su oblaci prekrili nebo. Snijega je bilo sve više i više. Z. je zaustavio automobil. Panorama je bila očaravajuća. Cesta je vijugala prema dolje dok se žuti kamionet polagano uspinjao. Pogled prema nebu otkrio je tajnu. Oblaci su se raspršili. Doslovno na stijenama, poput brižno čuvanog orlovog gnijezda,  smjestio se grad na nevjerojatnih 1350 m nadmorske visine. Malen je to gradić od svega nešto više od 5000 ljudi, ali bogate prošlosti. Kretali smo se polagano automobilom zbijenim ulicama ovim neobičnim gradom. Pa što ga to čini neobičnim? Neobičnim ga čine njegovi stanovnici. U 18. st. doseljavaju se, naime, u grad Vlasi. Pokazalo se to vrlo značajnim kada je 1903. g. podignut Ilindenski ustanak, te je vlada ondašnje Kruševske republike bila multietnička. Najveći junak tog razdoblja bio je revolucionar iz Kruševa, Vlah Pitu Guli.

Dovezli smo se do najveće znamenitosti Kruševa. Zrak je bio toliko svjež i oštar da je gotovo svaki udah bio popraćen s boli. U daljini, u veličanstvenoj bjelini stajao je spomenik Ilindenskom ustanku, Makedonium. Neobičan je to spomenik u kojeg se može ušetati, arhitektonski ljepotan. U blizini spomenika leži i Kruševsko groblje Gumenj na kojem je pokopan i slavljeni sin Makedonije, slavuj Kruševa, Toše Proeski. Kruševo je samo po sebi maleni muzej tradicionalne arhitekture 18. i 19. st. Biser Makedonije.

Cesta nas je vodila prema Velesu, gradu koji je dobio ime po slavenskom bogu Velesu, bogu podzemlja i smrti, ali tako i simbolu šuma i zelenila. Prošetali smo tim gradom koji leži na obalama Vardara. Nad njim se nadvio predivni Plavi most koji je izgledao nestvarno, poput sna, usred zimske slike. Na malenom trgu slavenski bog Veles krotio je svoga konja čudesnom snagom.  Pošto se već dan bližio kraju, nismo imali previše vremena za obilazak grada. No, ostalo je dovoljno vremena da se načini pokoja fotografija i da se sjedne u tradicionalni restoran na obali Vardara. Kada je čovjek već umoran i gladan makedonska čorba čini čuda. Topla kiselkasta janjeća čorba okrijepi i dušu i tijelo. Pokoji dobro pripremljeni ćevap uz šopsku salata i rakiju, popravlja raspoloženje u trenu.

Sunce je zalazilo, a posljednje zrake sunca hvatale su se za vrhove planina. Noćna svjetla Skopja privlačila su nas poput noćnog leptira koji nasrće na lampu. Dan je bio dug, iako to kazaljka na satu možda nije pokazivala. Zima je i dalje držala Skopje u čvrstom zagrljaju.

Prosinac, 2008.

Komentari


dr. evil
26.11.2012. 20:39


Još iz kategorije Putujem i pišem



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.