Nikola Plečko (1974.) od „malih nogu“ voli crtati pa je prvi strip dovršio 1980., prvu karikaturu nacrtao 1986., „ozbiljno“ se počeo baviti portretnom karikaturom krajem 1993. i ubrzo mu u studentskom listu „Puls“ (1994.) objavljuju karikaturu pjevača Davora Gopca. Početkom 2000. počinje objavljivati u nekoliko listova koristeći pseudonim Nik Titanik, a od ožujka 2005. za list „24 sata“ crta dnevno po dvije karikature što je premašilo broj od 14 500. Podaci se nalaze u katalogu izložbe „Mi Hrvati“ kojom je autor u Galeriji „Vladimir Filakovac“ Narodnog sveučilišta Dubrava, Zagreb (16.9.-10.10.2024.) obilježio 30 godina umjetničkog rada (tu je 2009. imao prvu samostalnu izložbu!) i koja predstavlja svojevrsni nastavak retrospektivne izložbe „Kronika hrvatske gluposti“ kojom je Plečko obilježio četvrt stoljeća rada i koja je obišla brojne galerije (što i ovoj novoj želim).
Izložba „Mi Hrvati“ i dalje predstavlja „korektiv društva“ (autorica predgovora Sonja Švec Španjol) samo se ova, za razliku od prethodne, sastoji od pojedinačnih figura velikog formata (i dalje jakih boja) u kojima srećemo neke „sumnjive“ profesije poput „šalteruše“, „sponzoruše“ ili „infuencerice“, groteskne figure „konvertita“, „uhljeba“, „krkana“ i „modnog mačka“ (kojih je već toliko da rezignirano odmahujemo rukom) ili pristiglih neočekivanih članova društva kao što je „indomir nepalović“. Meni omiljeni segment izložbe je onaj posvećen hrvatskim predsjednicima i - predsjednici. Svi su predsjednici (Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović) odjeveni u bijele gaćice a u rukama drže prepoznatljive „rekvizite“ : prvi se bori s vragovima dok ga motri stoka sitnog zuba, drugi priča pošalice urešen kapom sa zvončićima, intelektualac je slaba inspiracija pa ga se ostavlja na miru, dok je sadašnji čelni čovjek pravi macho i automatski predstavlja radost za oči. Nikada nisam uspjela shvatiti kako se našoj patrijarhalnoj državi dogodila predsjednica (Kolinda Grabar Kitarović) ali ružičasta oprava i novčanice koje lepršaju oko nje dosta toga kazuju. Baš kako piše Švec Španjol: „Nik Titanik je (…) prikazao s temeljnim simbolima koji su obilježili njihovu vladavinu bilo da je riječ o ključnim gafovima, dominantnoj karakternoj crti ili pak aktima koji su najviše ostali zapamćeni u njihovim mandatima.“
Budući da je većina nas pomalo ljuta na životne uvjete kojima smo izloženi, možda je ova izložba prigodan trenutak da se pitamo koliko smo sami doprinijeli aktualnoj situaciji, recimo na izborima ili dozvoljavajući da nam se kojekakve kreature „nekažnjeno“ uvuku u živote… Zato još malo iz kataloga: „Nik Titanik vlastito djelovanje ne percipira kao posao već kao način života. Karikatura za njega predstavlja kritički korektiv društva, no iso tako i osobnu terapiju i borbu protiv sustava u kojem živimo. Sve ono doživljeno i spoznato, Nik procesuira, obrađuje i pretače u karikaturu. Kroz stereotipe, on komunicira i vlastite traume i iskustva koja je doživio tijekom tridese-togodišnjeg bilježenja i komentiranja političke i društvene svakodnevice u Hrvatskoj. Pritom, ne štedi ni sebe (...)“ ili drugim riječima, karikaturist Nik Titanik „liječi“ građanina Nikolu Plečka.
Pitanje „Jesu li Hrvati sposobni našaliti se na vlastiti račun?“ ima potvrdan odgovor samo ukoliko se karikatura odnosi na onoga do nas a ne na nas osobno: uvrijeđen karikaturama o prikazu svog odnosa s braćom Mamić, Krešimir Antolić je prvo tužio list a onda i samog autora. Budući da ishod tužbe još nije poznat, za sada je izazvao već zamrli interes javnosti (nitko ga nije upozorio na izraz „čačkati mečku“).
Nikola Plečko je nesumnjivo duhovita i pametna osoba, ali pitam se bi li uspio stvarati takvim intenzitetom da na njega ne „vrebaju“ brojni likovi i uzbudljiva zbivanja koja mu se naprosto nameću… Lako je tako!