Dobro ste čuli. Nije kreativno pisanje, nego pišanje (nije tipfeler). Fiziološka potreba prilikom koje muškarci stoje, a žene sjede ili čuče, ako su u prirodi.
Baš o tom čučanju je ovdje riječ. Ovako, krenula sam na put sa dva muškića. Put je bio poduži i naravno da nas je sve stisnulo. Prijedlog je bio da se zaustavimo u prvim kukuruzima. ON, tako ću zvati vozaća, pošto sam svečano obećala da ga neću imenovati, zaustavi se na prvoj livadi.
- Halo dečki, pa to je livada! Lako je vama, a ja?
- Pa, budi kreativna, smisli nešto. Eno, imaš tamo neki žbun, kaže mi ON.
- Koji? Ono? Ti to nazivaš žbunom? Pa to jedva da ima deset centimetara visine?! I sad kad bolje pogledam, pa to ti je ambrozija. Gle, vi stanite i pišajte, ja odoh dalje.
Pogledam lijevo, pogledam desno, naprijed, nazad, gore dole..čistina. Ok, tamo negdje u daljini se nazire nešto gdje bih mogla obaviti pi-pi. Prošetat ću se do tamo, a oni nek čekaju. Jest da im se žuri, ali namjerili su se na tvrd orah. Frknuh nosom, i uputim se na odredište, polako sa noge na nogu. Po mojoj slobodnoj procjeni, prevalila sam kilometar i pol tamo i isto toliko nazad, dakle u oba pravca četiri kilometra. Očekivala sam da su dečki obavili što su trebali, da nervozno stoje kraj auta i da će me dočekati rafalna paljba. Ali, ne.. Oni i dalje stoje u stavu mirno i dalje „ žubore“. Kulturna kakva jesam, sakrila sam se iza one ambrozije i čekala da završe. Sudeći prema gestikulaciji, vodila se žestoka polemika. Napokom su završili pa smo mogli krenuti dalje.
Po povratku sa puta smo navratili u jedan od kafića, Cug. Svi znate kavi su zidovi između Wc-a, to vam ne moram objašnjavati. Uglavnom, naručili smo pivo. Kako to biva nakon nekog vremena, mora se.. Shvatim da je u susjednom odjeljku ON.
- O, opet ti?
- Aha, morao sam.
- Baš sad? Nisi baš bio korektan znaš? Danas na onoj livadi.
- Gle, jesi obavila? Jesi. Nego, onaj tvoj nastavak priče, volio bih da ga napišeš. Znaš o onoj nevinosti.
- Ajme, pa jesam. I poslala ti. Pa jel nisi pročitao?
- Jesam, ali nije to to. Znaš moraš pustiti mašti na volju i biti kreativna. Uživiti se u pisanje. Što te briga što će tko misliti. Mašta može svašta.
-Slušam ga, ma nema taj pojma. koja mašta? Pa ljudi vole istinite priće, pomislim u sebi.
Nekoliko mjeseci nakon toga, ON je izdao knjigu. Imao čak i promociju.Knjiga je bila čitana i prodavana, uvrštena u lektiru i nagrađivana. Bio je pozvan i u Rusuju gdje je zaradio vreće novca. A ja? Piskaram i dalje istinite priče koje nitko ne čita.