historia dvadeset i peta, dio drugi)
I. Komunistički pokret do Travanjskoga rata (1941.)
Prema popisu stanovništva 1931. Virovitica je imala 9 366 stanovnika. Bila je, prema zaključcima Ante Milušića, povjerenika za općinske izbore Slavoniji (1920.) jedan od deset najvećih gradova Slavonije i Hrvatske. Vjerujući tim podacima, Virovitica je bila odličan teren za agitaciju različitih političkih frakcija među kojima su u uzletu upravo bili komunisti. Komunisti su osobito radnicima, pa i seljaštvu, podigli politički i socijalni moral te vrednotu koju kao izrazito veliko izborno tijelo posjeduju. Sve je snažnija socijalistička propaganda, s istoka dolaze informacije o uspješnosti sovjeta u Rusiji; više nitko apsolutno ne priznaje vlast Habsburgovaca, a ubrzo će stanovništvo ostati podvojena mišljenja i oko Karađorđevića. Takve su pojave produktirale rađanje različitih stranaka. Međutim, prema aktivnostima zasigurno će tek kasnije „profitirati" komunisti.
Glavni nositelji komunizma i učitelji marksizma i ostalih socijalističkih ideologija za Virovitičane bili su Franjo Bendak i Rudolf Kudelj. Oni su, između ostaloga, predstavljali „virovitičku socijalističku masu" na Zemaljskoj konferenciji SDS-a Hrvatske i Slavonije. Oni su potaknuli opći štrajk u obije pilane 6. veljače 1918. - tada su radnici, točnije oni koji su bili opijeni komunističkom propagandom, po prvi puta stupili podno crvene zastave. Štrajk je nastavljen i 1919. godine, a okončan je povišicom nadnica za 17%.
Ista je godina bila izrazito važna za virovitičke komuniste. Oni pred Virovitičane dovode Đuru Cvijića, Gejzu Barbaša, Kamilo Horvatin i ostale istaknute komunističke ličnosti kako bi agitirali svoj napose politički, a zatim i revolucionarni program. Njihovi su sastanci, prema dr. Miri Kolar, održavani u kinu „Danica" (nekadašnje Kino „Zvijezda", danas caffe bar Melon u Gupčevoj). Nakon djelovanja među radničkim sredinama komunisti nastoje svoj pokret proširiti i na selo. U tomu su uspjeli: već u jesen 1919. osnovan je jedan od prvih ogranaka na ovomu području u Špišić-Bukovici.
Nakon izbora, spomenutih u prethodnoj povjestici, komunisti su dobili apsolutnu većinu u vijeću grada Virovitice prešavši 50-postutni udio među vijećnicima. Prema izvještajima u „Proletarcu" ovdje je i popis vijećnika SRPJ-a. Bili su to:
Rudolf Kukolj, tipograf
Dragutin Korbelik, zidar
Viktor Bartolović, postolar
Antun Lazić, privatni činovnik
August Richter, zidar
Mate Šuprina, zidar
Franjo Hlavaček, stolar
Antun Majtanić, drvodjelac
Đuro Majtanić, zidar
Stjepan Mandić, tesar
Dranjo Mandić, brijač
Ante Ruttar, strojovođa
Ivan Veles, skladištar.
Iz ovoga popisa možemo ustvrditi da su komunisti uspjeli u svomu naumu. No, gdje su seljaci?
Ovih dana čitam knjigu Vladka Mačeka Memoari. Ako bi takvo djelo trebalo imati autobiografski karakter, moj mi je imenjak dokazao kako to uopće ne mora biti tako. Umjesto tih elemenata Maček poučava o političkoj povijesti svoga vremena. Vrlo malo govori o sebi. On u svomu djelu objašnjava kako seljaštvo isprva nikako nije prihvaćalo komunistički pokret. Dokaz tomu najbolje je prikazala Mara Matočec, žena-seljakinja našega kraja napisavši sljedeće:
Seljak dakle već daje čim se rodi, i neprestano do smrti. To mu je u životu i kako se može nekoga od seljaka nazivati komunistom? Onoga, koji se veseli i svome blagu u štali, svome žitu u polju, svojoj travčici na livadi. Onoga nazvati komunistom, koji pozna svaku travku na međi svojoj, koji pokazuje veselo svome susjedu i prijatelju: to je moje, bilo polje bilo blago. I dok on sa ponosom pripovijeda o rodbini i djeci svojoj, tu ne ima komunizma, dok je ponosan na nje i dok ljubi sve svoje, dok je kod njega VISOKO: to je moja djedovina, a to sam privredio. Tu ne ima komunizma...
Upravo će uzlet seljačkoga pokreta dvadesetih godina drastično oslabiti moć komunista. Uostalom, i Obznana je učinila svoje. Na izborima 1920. za Viroviticu HSS je dobio čak 2975 glasova u odnosu na komuniste, koji su dobili 463. Unatoč tomu, djelovanje komunista u ilegali uvelike je omogućilo organizacijsko ustrojavanje organizacija i rukovodstva.
Ipak su komunisti uspjeli javno djelovati na sljedeći način: osnovali su Radničku čitaonicu. Organizacija „prosvjetna karaktera" u Kraljevini Jugoslaviji bila je u potpunosti legalna, iako o prosvjeti na njezinim sastancima gotovo da nije bilo niti govora. Organizacija je djelovala do 1940. kada je u potpunosti ukinuta.
Zanimljivo je kako se u komunističkim dokumentima zametnuo jedan zanimljiv podatak. Godine 1939. iz virovitičke je gimnazije u Vinkovačku premješten profesor Vladimir Babić zbog širenja komunizma među učenicima. Osim njega, kaznu je dobio i učenik Žarko Marijanović, koji je izbačen iz škole te sekretaj virovitičkih gimnazijskih skojevaca Dragan Volner.
Te se godine tajno obnavljaju komunistički ogranci diljem okolice Virovitice. Uoči rata Virovitica je imala 70 registriranih članova Komunističke partije Jugoslavije. Kotarski je komitet u potpunosti konstituiran 1940. u Čemernici. Usporedno s njim jačaju i skojevske organizacije. Komunisti se pripremaju za revoluciju...
FOTOGRAFIJA
- vodstvo Radničke čitaonice snimljeno oko 1935., izvor: dr. M. Kolar, Klasna borba u Virovitici, Zbornik CDISB,v. 21, Slavonski Brod, 1984.
OD SADA VI MOŽETE BIRATI TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.
Digitalizirana biografija o Mari Matočec autora Vlatka Smiljanića od sada je svima dostupna za čitanje na sljedećoj poveznicihttp://issuu.com/smiljanicvlatko/docs/mara-matocec-biografija?mode=window&backgroundColor#222222.