Kiro se dokoturao do mene na kotačićima pričvršćenim za batrljke svojih nogu.
Široki osmijeh prepoznavanja, veseo glas.
- Šefe, imaš danas kunu?
- Nemam, Kiro, tanak sam, drugi put! I sam sam gladan, nemam ni za sendvič!
I ne zovi me “šefe”, već sam ti rekao! – viknuo sam kroz otvoren prozor moje
stare “Kie”, da nadglasam buku prometa:
- Šefe, skreni na onaj parking, nešto važno će ti kažem!
Kiru sam upoznao na tom križanju, obično sam mu pružao novčić kroz prozor. Nisam
imao pojma što bi mi on to tako važno imao saopćiti ali sam skrenuo na parkiralište
čim mi je to dozvolilo zeleno svjetlo na semaforu. I on je iskoristio istovremeno
zeleno svjetlo za pješake i projurio preko zebre, odguravajući se o asfalt dlanovima
u rukavicama. Izvježbanost je učinila da je jurio kao na motorni pogon.
Zaustavio se kraj auta, mahnuo mi da izađem i produžio do prazne klupe u hladu.
Sad mi stvarno nije preostalo ništa drugo nego da odem do te klupe. Sjeo sam,
on je skinuo svoje “pogonske” rukavice i odložio ih na klupu. Uzeo je ruksak
s leđa, izvadio iz njega pola kruha i razmotao papir u kojem je bila narezana
tirolska salama.
- Evo, šefe, danas ja tebe častim!