„Kato zlato, sretno na terenu danas", pozdravljali su tako 29. godišnju poštaricu Katarinu Sertić kolege i kolegice kada je punih ruku i u punoj radnoj spremi napuštala zgradu slatinske Pošte da bi u pratnji novinarke krenula svojom uobičajenom rutom slatinskim ulicama isporučujući pisma, račune, čestitke. Najmlađa poštarica na području Virovitičko-podravske županije jedna je od pet žena koje pošiljke svakodnevno isporučuju sa svojih pedeset i pet kolega. U rujnu prošle godine osvojila je zlato u brzom hodanju na sportskim igrama Hrvatske pošte u Umagu, gdje je sa oko 20 kilograma teškom torbom za 30 minuta prošla oko 5 kilometara i tako posramila i neke od svojih uvježbanijih kolega. No „zlata vrijedna" je, kažu u slatinskoj Pošti najviše zbog vedrine kojom zrači te pristupa ljudima koji su je odmah prigrlili kao svoju u poslu u kojem su dosad većinom radili muškarci. A kako je kad dva puta pozvoni poštarica, a ne poštar, pitamo, dok ona izvlači žuti bicikl na kojemu će provesti šest sati i koji joj je prijevozno sredstvo u svim vremenskim uvjetima.
- Isprva, žene su me znale dočekati u kupaćim kostimima, spavaćicama, no kad su vidjeli da im je poštar žena, odustale su od posebnog uređenja - priča Katarina, provjeravajući punu košaricu, bisage, torbu. Nakon prvih mjesec dana, nestale su, kaže, upale mišića koje su je redovno pratile zbog teških pošiljki. Zahvaljujući opremi ne strahuje ni od snijega, leda, kiše.
- Muškarci su me odmah prihvatili. Vele, sada oni čekaju kod kuće da im netko pozvoni. Najviše mi se pak raduju bakice, zovu me Lorena, po uzoru na lik iz jedne hrvatske serije, nekad sam im i omiljena unuka, pa i zgodan mladi poštar kada stavim kapu na glavu i donesem mirovinu. Meni su svi dragi, volim ljude, volim biti u prirodi i ovaj je posao po tom uvjetima idealan za mene - smiješeći se priča Katarina. Završila je gimnaziju, osam godina radila u pizzeriji, prodavala i osiguranje neko vrijeme, no pronašla se, kaže, tek u ovom zanimanju. Prolazimo ulicama, a svatko poštarici uputi osmjeh, želi reći što ima novo. U dvije godine otkako je na njihovoj ruti, već je svi znaju, zovu na kolače, provu, bombone. Pričaju o injekcijama koje primaju, o prinovama u obitelji, ocjenama iz matematike.
- S njom je lakše i račune dobiti - poručuje Petar Radošević (67), iščekujući pošiljku oko jedanaest sati, kada Katarina dolazi u njihovu ulicu. - Izvrsna je, samo prebrza. Nikad nema vremena, u dvije godine ni kavu nikad nije popila s nama. Uvijek žuri - priča i njegov susjed Darko Kupres (46).
Žene je hvale kao vrijednu i dragu poštaricu, punu razumijevanja, a muškarci pak ističu da ih šarmom uspije nagovoriti i da potpišu pozive za sud, opomene...
U drugoj pak ulici neizostavan dio svakog radnog dana. Dva velika crna mješanca trče do bicikla, laju, reže, opasno prilaze do Katarinine lijeve noge. Nimalo smetena, ona uzima u ruke sajlu i maše. Zbunjeni, psi odustaju i odlaze, poput desetaka drugih koji će tijekom dana učiniti isto.
- Sajlu sam dobila u naslijeđe od kolega prvi dan posla. Njome samo prijetim. Uvijek djeluje. Rekli su mi da psi tako reagiraju na nas jer na terenu pokupimo razne mirise, koji ih zbunjuju. Napali su me nekoliko puta, no srećom, samo za gležnjeve ili za nogavicu - kaže Katarina, pokazujući gležnjače koje je, kaže, spašavaju od ugriza i injekcija protiv tetanusa.
Uskoro će kraj smjene, no u pošti se još radi. Kolege Alen Sertić i Tomislav Medved vade iz povećih vreća nove pošiljke. Ističu da bi bilo dobro da imaju još kolegica u ovom poslu jer su odgovorne i sposobne, ali i pribrane u katkad napetim trenutcima. Poštarice hvali i potpredsjednik Pošte za područje Virovitičko-podravske županije Zdenko Blažičević koji kaže da će u skoro vrijeme poštarica na cijelom županijskom području biti još i više.