Danas se malo zna da su baš u Virovitici stvarani prvi krimići na području jugoistočne Europe. Tko ih je stvarao? Milan Nikolić, zameten prašinom zaborava, rodom Osječanin, a dušom i tijelom Virovitičanin. Još se manje zna da je Nikolić imao ukupnu nakladu nešto manju od milijun primjeraka! Kamo je nestao njegov lik i djelo? Zašto je bio toliko popularan? Što Virovitica kaže i kako mu se treba odužiti?
(Historia trinaesta)
Među prvim domaćim nakladnicima koji će objavljivati kriminalističke romane domaćih autora bez pseudonima bila je sarajevska Džepna knjiga, koja je lansirala Virovitičanina Milana Nikolića. Taj vrlo neobičan čovjek je nekoliko godina prije Brixyjeva debuta publicirao već polovicu svoga opusa. Tako je posao jedan od najtiražnijih i najčitanijih pisaca toga žanra u nas.
Milan Nikolić rođen je 20. lipnja 1924. u Osijeku. Sin je oca Franje, jugoslavenskoga oficira i majke Ane rođ. Dvoržak. Ako želimo sada raspraviti o porijeklu, prezime Nikolić potječe iz bosanske Posavine i okolice Imotskoga i 32. je hrvatsko prezime prema brojnosti. Milanova majka svjedok je njegovoga, također, i češkoga podrijetla. Primarno obrazovanje stekao je u Osijeku, gimnaziju je završio u Beogradu. Bio je čak u Bugarskoj, gdje nije završio vojnu školu, a nakon toga se upisuje na zagrebačko sveučilište gdje nije završio studij prava. Prije početka Drugoga svjetskog rata pridružio se mladim komunistima (skojevcima), a nakon rata radi u domaćoj obavještajnoj službi te živi u Istri, na samoj granici kod Trsta. To je područje bilo plodno tlo špijuna, „švercera" i kriminalaca. Vjerojatno je život na tom području utjecao na njegovo buduće književno stvaralaštvo.
Nakon liječenja (ne zna se od koje bolesti) u Zagrebu dolazi u Viroviticu oko 1950-te. Ovdje se počinje baviti pisanjem što dokazuje pošiljka svoga prvoga romana Prsten s ružom nakladičkoj kući Džepna knjiga. Tamo piše i adresa: Gundulićeva 11, Virovitica. Roman je Nikolić posao pod pseudonimom Malin.
Nikolić je izvrsno govorio čak 9 stranih jezika (talijanski, njemački, francuski, bugarski, engleski, češki, ruski, mađarski, švedski)! Literarni su uzori mu bili, logično, Agatha Christie, Georges Simenon i Mickey Spillane.
U Džepnoj knjizi izdao je 16, a u beogradskoj Dugi 11 svoj djela. S prvim romanom Nikolić se pojavio 1957. U tom prvijencu novinar Miki sasvim slučajno preuzima ulogu detektiva da bi na kraju raskrinkao međunarodnu mrežu preprodavača droge, koja je operirala od Trsta preko Opatije i Rijede pa sve do zagreba. Roman je dvije godine kasnije preveden na slovenski jezik. Iste godine Nikolić objavljuje svoj drugi roman Partija karata sa suvremenom temom u ambijentu radnje prvoga romana.
Sljedeće godine Nikolić objavljuje roman Obračun na obali. Radnja se odvija na dubrovačkoj rivijeri, na kojoj se Nikolićev Miki sastaje sa Simenonovim Maigretom. Suradnjom pomalo podsjećaju na slavne parove a la Doyleov Sherlock Holmes i dr. Watson.
Nakon Obračuna na obali 1958. Nikolić objavljuje roman Špijun X javlja. Kod istoga će izdavača roman doživjeti dva velika izdanja, a u međuvremenu je preveden na slovenski te je prema njemu snimljen naš prvi špijunski film Špijun X javlja, a premijera filma održana je u Virovitici. Roman govori o podvizima jednoga dvostrukoga obavještajca, i njemačkoga i partizanskoga.
Hrvatski književni povjesničar i sveučilišni profesor Vinko Brešić o Milanu Nikoliću je rekao sljedeće:
„Međutim, Nikolić koristi ono što klasični detektivski roman, iz sasvim razumljivih razloga, ne podnosi: to je pričanje u prvom licu (ich-form) u većini njegovih romana. Međutim, čitatelj to ne osjeća kao prepreku jer Nikolić znalački izbjegava zamkama takve naracije (vlastita umovanja), tek mjestimice u čitatelja narušavajući dojam o „sveznajućem junaku". Istodobno, Nikolićevo fabuliranje i uistinu majstorsko građenje zagonetke, enigme i skrivačice zahtijeva od čitatelja potpunu koncentraciju i ne trpi nikakvo površno čitanje, što je zapravo zahtjev klasičnoga detektivskoga romana."
Svi Nikolićevi romani pisani su prema srpskom standardu, i to na zahtjev izdavača, a protiv autorove volje, koji je jezičnu redakturu u početku radio u vlastitoj režiji.
Godine 1960. Nikolić objavljuje čak šest romana, dva prijevoda, jedan film i jednu kriminalističku TV-igru (Poštar zvoni dvaput, RTV Zagreb, 1960.). Iste je godine Nikolić pobijedio na natječaju nakladničke kuće Duga s romanom Pošalji čoveka u pola dva, a otkupljena su mu još dva romana Drug Pi i Igra klonova.
Udovoljavajući svojemu, kako kaže, lokalnom patriotizmu, Nikolić poneke epizode još nekih romana smješta u Viroviticu, ali joj ne spominje ime.
Pred kraj svoga književnoga stvaralaštva Nikolić se predaje vestern-pričama, koje su imale izvrsnu prodaju na našem sve masovnijem, ali i sve probirljivijem tržištu. Piše ih pod pseudonimom Milton S. Nikols. Nikolić se osobito želio domoći stranoga tržišta, ali dok su to filmovi prema njegovim scenarijima uspijevali, s romanima je ostao tek na prvoj stubi.
Tako su o Nikoliću pisali sljedeće: Virovitički list prvi roman svojega sugrađanina ocjenjuje ne samo kao prvi koji je izašao iz tiska nego i kao „jedan od prvih domaćih detektivskih romana uopće što se može smatrati pionirskim radom na jednoj novoj vrsti u našoj književnosti." Joža Vlahović u Borbi 1958. Nikolića naziva „Virovitičkim Simenonom" i dodaje: „Nikolić s uspjehom donosi nešto novo, nešto u uspjeh čega se dugo vremena dvojilo i gledalo s priličnom skepsom. A to je domaći zabavni roman, u prvom redu detektivski, u kojemu osnovu čini borba protiv zla, a u davanju uzbudljivih i originalnih zapleta Nikolić je pokazao izraziti smisao, tako da su njegova djela prije svega zanimljiva i privlačna."
O Nikoliću također postoji i dosta kritika. Tako nepoznati novinar M.N. u sarajevskom Oslobođenju piše da Nikolić voli kriminalističke zaplete i da su u svakom romanu događaji zapleteni u smislu načina koje su tako izvrsno znali zakomplicirati A. Christie i G. Simenon. Također, dotični kritičar primjećuje i to, da ono što Nikolićevim romanima oduzima onu uzbudljivost koja plijeni pažnju i izaziva poseban interes jest nedostatak jednoga nasušenog literarnog minimuma bez kojega se ova vrsta literature ne može zamisliti."
Kakav je i koji je to „nasušeni literarni minimum"? Svašta...
Nikolić je izvrsno surađivao i sa svojim suvremenicima. Tako je Agatha Christie pismeno Nikoliću poslala niz dragocjenih savjeta i želja za uspjeh mladoga pisca, a slično je pisao i G. Simenon, koji je želio da se njegov Maigret i Nikolićev Miki sretnu na dubrovačkoj rivijeri.
Jedan od posljednjih intervjua s Milanom Nikolićem napravio je virovitički novinar Milan Neff. U tom je intervjuu Nikolić komentirao svoju orijentaciju na pisanje vesterna te iznio mišljenje između ostaloga, i o tada aktualnom problem „šunda", a na kraju je zaključio:
„Zabavni roman pisan lijepim čistim jezikom, a koji sadrži izvjesnu moralnu i društveno-odgojnu poruku ne može biti šund. Njegova je svrha da premorenom radnom čovjeku pruži razonodu i izvjesnu relaksaciju u slobodnim trenucima poslije svakodnevne napregnutosti što je izaziva današnji tempo i način života. Svrha je takva romanima pozitivna."
Milan Nikolić preminuo je u Virovitici 18. rujna 1970. (u 46. godini života). Ostavio je za sobom bogatu biblioteku od trideset i dva djela, pretežno detektivskih romana. Profesor Vinko Brešić nastoji valorizirati i objaviti još neka rukopisna djela koja posjeduje.
Pretpostavlja se da je Nikolić tako rano preminuo zbog toga jer je prije pisanja bio sklon okrijepi u konjaku, a o tomu svjedoče starije generacije Virovitičana koje ga se sjećaju.
Uskoro će se približiti i 90. godišnjica Nikolićeva rođenja. Tim povodom naš grad bi se konačno trebao primjereno odužiti spomenikom ili barem spomen-pločom na mjestu gdje je nekada živio i djelovao Milan Nikolić. Još ljepša i trajnija gesta grada bilo bi dodavanje Nikolićeva imena i prezimena u ime virovitičkoj knjižnici i čitaonici. Čini se da u ova recesijska vremena kultura, znanost i umjetnost će još morati pričekati konačan oporavak.
OD SADA I VI MOŽETE BIRATI TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.
U sljedećoj historiji će biti riječi o Mirku Danijelu Bogdaniću.