(...) Nakon što smo dva dana ranije pripremili opremu, potrpali ju u automobile, napunili baterije i akumulatore, provjerili postavke, računala i informacije, u rano jutro, u 04:20 sati 06. lipnja 2012. godine našli smo se ispred trgovine u Svetom Đurđu i krenuli prema vrhu Bilogore. Za desetak minuta mala se kolona vozila zaustavila pedesetak metara od cilja. Malo pospani ali zato puni volje i veselja krenuli smo istovarivati sve što smo sa sobom ponijeli kako bismo mogli na vrijeme snimati i promatrati ovaj jedinstveni događaj. Sunce je u Virovitici trebalo izaći u točno 05:03 sati i nismo smjeli to propustiti. Odnijeli smo opremu na livadu udaljenu oko 50 metara jer se vozilima nismo mogli tamo dovesti i počeli sastavljati instrumente.
Znate li koja je najveća muka astronoma kada ne vidi zvijezde? Posebno jednu zvijezdu - Sjevernjaču! Svaki astronom želi što preciznije rektificirati (usjeveriti) svoj teleskop kako bi mogao bez brige promatrati kroz njega. Naime, suvremeni teleskopi imaju montaže s motornim praćenjem i da bi računalo teleskopa znalo kuda "gleda" treba mu pokazati tri referentne točke na nebu, a to su zvijezde. Kako zvijezda više nije bilo, trebalo je pogoditi otprilike gdje je sjever i koristiti motorno praćenje tako da se povremeno korigira os po kojoj teleskop prati dnevni hod Sunca. Što točnije postavimo orijentaciju teleskopa, manje ćemo morati vršiti korekcije praćenja. A zvijezde se više nisu vidjele. Tu u pomoć priskače moderna tehnologija koju svi nosimo u džepu. Pametni telefon, smatrtphone ili kako ga god zvali, je u stvari ručno računalo s telefonom i u njega možete staviti koji god program želite. A u ovom trenutku najkorisniji su se pokazali kompas i libela. Pomoću kompasa na mobitelu sam odredio sjever i najbolje što sam mogao okrenuo montažu prema nevidljivoj Sjevernjači. No, kako je tlo gdje se teleskop nalazio bilo neravno, sve je malo visjelo na jednu stranu. Trebalo je pomoću libele izvući noge montaže na strani koja visi. Stavio sam mobitel na površinu na koju obično stavljamo okulare, a to je ona mala trokutasta "tepsija" između nogu stativa i pomoću digitalnog pokazivača na libeli doveo cijeli setup u ravnotežu. I to je bilo to.
Još nam je ostalo malo vremena da možemo uživati u nevjerojatnom prizoru koji je bio pred nama. Ljudi moji, ovo je bilo jedno od najljepših jutara koje sam vidio. Kao da je znalo da smo tamo gore i da će se za koji trenutak dogoditi nešto čudesno i prekrasno. Nebo je bilo prekrasno, plavičasto i bez oblaka, zrak čist i proziran, dan prije je padala kiša, baš kao i nekoliko dana prije toga i iz atmosfere isprala sve nečistoće. Bistro jutro, baš onakvo kakvo bismo svaki dan poželjeli.
Iskoristili smo priliku malo snimati taj prizor. Bližio se trenutak bez povratka i pohrlili smo dočekati ga kako i treba.
Pogled nam je gledao ravno u Mađarsku čija je granica od nas udaljena nekih 15 kilometara, a u dubini Mađarske jasno su se vidjela brda oko Pečuha, udaljena oko 68 kilometara zračne linije. Nekoliko minuta prije nego je trebalo izaći Sunce, dogodilo se nešto prekrasno. Vrlo daleko u Mađarskoj, pojavilo se područje zagasito žuto-crvenog svjetla. Doista neobičan prizor kakav nikada nisam vidio. Mjesto je to odakle nas je čekao adrenalinski početak izlaska naše zvijezde koji ću pamtiti dok sam živ. Sjeo sam pored teleskopa i okrenuo ga ravno u to svjetlo u daljini. Na ekranu prijenosnog računala pokazao se prizor od kojega sam ostao bez daha. Svi smo počeli ispuštati uzvike iznenađenja.
Jako, jako daleko, Google Earth pokazao je da je taj prizor bio udaljen 90 kilometara duboko u Mađarskoj, u Šomođskoj županiji, a to je već ravno kod njihovog poznatog jezera Balaton, odnosno Blatnog jezera, iznad brda koje se tamo nalazi, pojavio se sloj magle ili niskog oblaka koji je zasvijetlio kada ga je obasjalo svjetlo izlazećeg Sunca kojega mi još nismo vidjeli i ostavio dojam da se zapalila šuma na vrhu tog brda. Gledali smo u taj prizor bez glasa i napeto čekali što će se sljedeće dogoditi. Nismo trebali dugo čekati. Kao iz nekakvog filma strave, pojavila se zvijer razjapljenih usta koja je ognjem gutala sve čega se dotakla.
Između dva šumarka, okomila se na onaj desni i nezaustavljivo rasla, i rasla, i rasla... Bio je to uvod u pakao koji slijedi. Zrak je zakuhao, činilo se da dolazi sudnji dan. Pogledavši iznad teleskopa, prostim okom vidio se bljesak koji je naviještao izlazak Sunca, baš kao i svako sunčano jutro. Lijepi prizor no ništa poput onoga što se vidjelo kroz teleskop, a vidjelo se nešto nevjerojatno.
Vatrena kugla koja je nezaustavljivo rasla iznad te šumice, gorila je ognjem koji je bivao sve jači, gutajući obrise šumice iza koje je rastao. I onda se u jednome trenutku pojavio zeleni bljesak! Počeo sam mahnito pritiskati tipku na laptopu i snimati fotografiju za fotografijom, istovremeno vičući u sav glas "ZELENI BLJESAK, VIDI SE ZELENI BLJESAK"!!! Svi su me pogledali čudeći se što ja to vičem, a Zlatko je petljajući nešto po Celestronu rekao da to ne može biti. E pa može, počeo sam se histerično veseliti vičući "MOŽE, MOŽE, EVO SNIMAM GA!!!" I zaista, potpuno nenadano, neočekivano, pojavio se na možda 2-3 sekunde zeleni bljesak na gornjem rubu Sunca.
Sigurno ćete se pitati o kakvom ja to zelenom bljesku sada trabunjam. Astronomi znaju za tu rijetku pojavu koja se pojavljuje samo u određenim trenucima kada se za to stvore uvjeti u atmosferi u kojima se ta svjetlosna pojava može vidjeti. Kada zrake svjetlosti prolaze kroz atmosferu, zbog promjene u gustoći zraka, lome se. Na svakom sloju zraka različite gustoće dolazi do loma svjetlosti pa se tako svjetlost svija prema površini Zemlje. Kut loma svjetlosti u zelenom dijelu spektra malo je veći od kuta loma svjetlosti u crvenom dijelu spektra pa je prilikom izlaska i zalaska Sunca njegov gornji rub zelene boje, a donji crvene. No s obzirom na sjaj Sunca, to je teško primijetiti. Da bi se takav fenomen mogao vidjeti, ne smije biti izmaglica, Sunce mora biti duboko u horizontu i mora biti velika temperaturna razlika u slojevima zraka. A upravo je tako bilo toga trenutka. Kako se pojavio, tako je brzo i nestao. Izgleda da sam ga jedino ja uočio i snimio jer nitko drugi nije ništa više komentirao u vezi njega. Ili nisu bili pažljivi ili nisu znali o čemu se radi. Iznenađenje za iznenađenjem. Prateći dalje prizor koji je dolazio kroz teleskop, vatrena se lopta povećavala i rasla, zrak je kuhao lomeći svjetlost tako da ono što je slijedilo ostavljalo je dojam pakla. Gorilo je nebo, gorila su brda, šumica se izvijala, vijorila, treperila, podrhtavala ispod te goleme ognjene vatre koju više ništa nije moglo zaustaviti na njezinom putu.
Cijelu reportažu, odličnu Danijelovu priču, pročitajte i prekrasne fotografije pogledajte na portalu Zvjezdarnica.com