(historia dvadeset i šesta)
PRIČA U PRIČI
Prije dvije ili tri godine prisjećam se, sjedio sam na terasi caffe bara „Duje". Više iz dosade nego iz znatiželje uzeo sam Večernjak u ruke i počeo čitati (samo zadebljane naslove). Malo sam čitao, a malo osluškivao rasprave neke starije grupe ljudi koja je uvijek sjedila s lijeve strane kafića. Među njima je bio i šef Duje. Raspravljalo se ondje o svemu i svačemu: aktualni događaji, sport, politika, a ponekad je znalo biti riječi i o povijesti. Upravo sam ovu posljednju temu uvijek očekivao. I toga subotnjeg prijepodneva sam ju dočekao. Ne sjećam se sada točko tko je iz te grupe ljudi došao do teme sada aktualni Olimpijskih igara. I odjednom sam čuo gromki muški glas koji je s uvjerenjem rekao:
„Imamo i mi Virovitičani svoga olimpijca, Odickog iz Ljubljanske!", rekao je.
Tada sam iznenada podigao glavu i prestao listati Večernjak. Nisam htio ništa reći nego se upustiti u pustolovinu istinitosti ove tvrdnje.
Kako su samostalni istraživački radovi iz povijesti u sklopu školovanja jedini način kojime bismo prikazali svoj rad kao mali doktorat odlučio sam se upravo na taj način. Međutim, koliko god sam želio istraživati ni od kuda nisam mogao doći do potrebnih informacija. Jedino što sam tada znao bilo je ime i prezime osobe i to da je virovitički olimpijac. Sve do veljače 2011. gotovo sam zaboravio za Odickoga i olimpijca: izradio sam tada rad o operaciji „Otkos-10", koji je uvršten i u sadržaj „Virovitičke povjestice".
Te veljače 2011. u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Virovitici imao sam predstavljanje svoje knjige, biografije o Mari Matočec, u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu. Sjećam se i adrese - Gajeva 42.
Uobičajeno, nakon promocije potpisivao sam knjige koje ljudi žele kupiti. Tako je jedan gospodin pedesetih godina, s naočalama i štakama prišao mi i susretljivo rekao: „Mogu li dobiti posvetu?" Naravno, pristao sam. Zamolio sam ga da mi kaže ime i prezime. I tada je rekao „Napišite Branimiru Odickomu...a dalje možete vi." Nisam niti vršak penkala prislonio papiru i odmah sam pogledao gospodina i u isti mah bez imalo srama upitao: „A je li vama možda Josip Odicki štogod u rodu?" Na to mi je rekao Branimir: „Da, to mi je otac!"
U sebi sam tada pomislio: „Bože, zašto mi ga nisi ranije poslao?!"
Odmah smo sjeli na stranu i popričali nekoliko minuta. Ispričao sam Branimiru koliko poznajem priče o njegovu ocu i on mi je obećao kako će mi mailom poslati ono što on zna. „Taj tekst koji ti pošaljem možeš smatrati intervjuom.", rekao je.
Nakon dugo vremena, dakle prošlo je već više od godine dana od toga maila, pronašao sam u arhivi tekst koji mi je Branimir poslao. I sada ga uz Branimirovo dopuštenje predstavljam Vama!
OD DJEČARCA DO SPORTSKE VIROVITIČKE ZVIJEZDE
Josip Odicki rođen je 1908. godine u Brodu. Majka mu umire još kada je bio dječak, pa mu otac ženi Josipovu tetu. S njome dobiva još troje djece. Nakon rođenja posljednjega djeteta obitelj se seli u Viroviticu u Kačićevu ulicu. Mladi Josip nakon pučke škole završava i dva razreda opetovnice izučava limarski i vodoinstalaterski zanat u Zagrebu. Osim zanata mladi se Josip pridružio Hrvatskom Sokolu. Naime, to je prethodnica današnjih teretana. Ondje se okupljala mladež (pa i stariji) kako bi vježbali i „gombali se" (prekretali se) - zato se nekada gimnazijska dvorana za tjelesni odgoj nazivala gombaona. U Virovitici je Hrvatski Sokol imao svoj prostor u zgradi današnjega virovitičkog kazališta.
„POLITIKA GA DOŠLA GLAVE"
Josip je dakle dvadesetih godina prošloga stoljeća pošao u Zagreb na izučenje zanata. Osim sporta i zanata ulazi u politiku „koja mu je na kraju došla glave", kako piše Branimir. U početku je „Radićevac", ali odmah nakon što dr. Ante Pavelić (HSP) uzima dosta „desnoga članstva HSS-a" ka sebi prelazi u Ustašku organizaciju. Vjerojatno je na prelazak ka Paveliću imao veliki utjecaj i atentat u beogradskoj skupštini iz 1928. godine. Naime, Josip nije odslužio vojni rok zbog spuštenoga stopala, tzv. „platfusa". Zbog toga je morao plaćati vojnicu, naknadu za služenje vojsci.
„Kako je izučavao borilačke vještine za poklon je dobio revolver sa sedefasitim rukohvatom za kojega je bilo vrlo teško nabaviti municiju.", piše Branimir.
Nekoliko godina kasnije Josip Odicki u Virovitici otvara vlastitu limarsku i vodoinstalatersku radionicu. Tako nastavlja bavljenje gimnastikom u hrvatskom Sokolu i postiže toliko dobre rezultate da je ubrzo imenovan predvodnikom gimnastičkoga društva.
ZANAT I „BLAGAJNIČKI DNEVNIK"
Jedan od prvih poslova koje je Josip radio u svojoj struci bilo je postavljanje građevinske limarije na staroj gradskoj knjižnici. Vjerojatno je to tzv. „Francetićeva kuća" u kojoj je danas smješten „ie-centar". Osim toga, 1934. od lima je načinio maketu crkve iz Turčević Polja i maketu Titanika. I crkvu i brod je izlagao na limarskim izložbama.
Zanimljiva je i jedna lokalna dogodovština koju mi je ispričao Branimir:
„Nakon jedne snažne oluje s grmljavinom u kojoj je grom udario u križ na tornju crkve Sv. Roka u Virovitici Josip se ko vrstan majstor i gimnastičar popeo do savinutog raspela i ispravio ga te vratio raspelo u prijašnje stanje. Bila je to velika atrakcija kojom prilikom se ispred crkve sakupilo puno gledatelja, gotovo cijela Virovitica."
Vrijedna ostavština Josipa Odickog je „Blagajnički dnevnik" koji je vodio čak jedanaest godina. Osim što ima sentimentalnu vrijednost, on nosi i povijesnu vrijednost. Čitajući ga, lako se može iz mjeseca u mjesec pratiti intenzitet i vrste obavljanih radova, prihod te devalvacije i vrijednosti pojedinih poslova. Osobino su vrijedni podaci koliko su koštale svakodnevne ljudske potrepštine. Tako u „Dnevniku" Josip piše:
Radno odijelo i kapa, 315 dinara (1933.god.)
Nove cipele, 180 dinara (1933.god.)
Hlače, 98 dinara (1935.god.)
Cement, 3,50 kuna/kg (1943.)
Kukuruz, 0,9 din/kg (1934.)
Kukuruz, 3,05 din/kg (1940.)
Svinjska mast, 14 din/kg (1939.)
Brašno, 16 kn/kg (1942.)
Brašno, 30 kn/kg (1943.)
Brašno, 52,41kn/kg (1944.)
Vino, 60 kn/l (1942.)
Vino, 150 kn/l (1943.)
Vino, 200 kn/l (1944.)
Bicikl, 1572 din (1940.) + 110 dinara poreza za bicikl
Plaća u Hrvatskom Junaku (Hrvatski Sokol), 1500 kuna (1941.)
Osim što je vodio bilješke ovakve vrste, pisao je i kod koga je radio razne limarske i vodoinstalaterske radove.
ODICKI JE PRVI VIROVITIČKI OLIMPIJAC?
Josip Odicki je tridesetih godina prošloga stoljeća bio jedan od najuspješnijih virovitičkih sportaša gimnastičara. „Godine 1936. s ovećom grupom u Berlin.", piše Branimir Odicki no ne navodi razlog puta. Naime, iste su godine u Berlinu održane XI. Moderne ljetne Olimpijske igre na kojima je sudjelovalo 4066 športaša (1 Jugoslaven je osvojio srebrnu medalju). Gimnastika je bila jedan od sportova na Igrama i stoga je vrlo vjerojatno kako je upravo Odicki predstavljao Viroviticu kao i prvi virovitički olimpijac. Koliko je vjerojatno, toliko je i diskutabilno.
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA I JOSIP ODICKI
Nakon ustroja Ustaške mladeži Josip Odicki je postavljen za logornika i za tu je dužnost primao i novčanu naknadu. U isto je vrijeme bio postavljen i za profesora tjelesnoga odgoja u virovitičkoj gimnaziji.
U prethodnoj povjestici opisan je Drugi svjetski rat u Virovitici. Kao član Ustaša i Josip Odicki je sudjelovao u ratu. Prema pričanju Branimirove majke, tj. Josipove supruge, Virovitica je pala u ruke partizanima zbog izdaje i nedovoljno municije. Jedan se pilot u dogovoru s partizanima dogovorio spustio na njihov teritorij i predao im pismo. Tako da su partizani neposredno prije napada poslali ultimatum da se grad preda. Članovi Ustaške mladeži bili su mladići i djevojke do sedamnaest godina, učenici i šegrti, a stariji su bili u vojsci. Josip Odicki bio je u jedini koji je raznosio municiju, hranu i ostale potrepštine vojsci.
„Otac se sa svojom grupom izvukao kroz prvi i drugi obruč oko dvorca. Uputili su se prema Osijeku no njihova je grupa bila velika, pa je bila lako uočljiva. Kod tadašnje šintarnice naišli su na jednu partizansku patrolu i ondje su zarobljeni. Zatvorili su ih u štagalj na šintarnici, skinuli odjeću s njih, povezali žicom i streljali ih dum-dum mecima. Tri dana nakon pokolja partizani nisu dozvoljavali pristup šintarnici. Tek kasnije su obitelji dozvolili dostojan pokop. Kako tada sunčani dani u kolovozu '44. obiljevali kasnoljetnom žegom njihova su se tijela napuhnula i jedva su ih postavljali u ljesove. Njihova su tijela bila doslovno unakažena, a Josip je prepoznat prema čarapama.", priča nam s tugom Branimir.
Nakon smrti Josip je za sobom ostavio ženu s troje djece. Život samohrane majke i djece bio je osobito težak u poslijeratnim gotovima osobito zbog toga jer su to bila „djeca okupatora", kako je antifašistička koalicija govorila. Josip Odicki, uspješan sportaš, nelegitimirani prvi virovitički olimpijac postao je žrtva totalitarnoga režima.
Tko zna koliko smo medalja mogli imati u Muzeju i s ponosom ih prikazivati da Josip nije bio ubijen...
OD SADA VI MOŽETE BIRATI TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.
Digitalizirana biografija o Mari Matočec autora Vlatka Smiljanića od sada je svima dostupna za čitanje na sljedećoj poveznici http://issuu.com/smiljanicvlatko/docs/mara-matocec-biografija?mode=window&backgroundColor#222222