Reza, moja baka i Mara njena sestra, dvije prekrasne osobe koje su obilježile moje djetinjstvo i učinile ga bogatijim. Dijelile su isto dvorište, jedna bez druge nisu mogle, ali odnos im je bio kao u psa i mačke. Mara se budila ranom zorom pjevajući. Reza je na to njeno pjevanje uglavnom reagirala režanjem i gunđanjem. Voljela sam ih obje. Baku zbog njenih prefinih kolača, a Maru zbog njene vedre naravi.
Jednom su me prilikom povele na tržnicu. Subotnja gužva između betonskih klupa, meni, djetetu sa sela to je bio pravi doživljaj.
- Pazi da se ne izgubiš, rekoše mi.
Maru nije bilo teško slijediti, njena kričavo roza haljina vidjela se na kilometar. Osim toga, na glavu je umjesto šubare natakla periku, žarko crvene boje. Donesla joj teta iz Kanade. Baka Reza u tamnoj obleki je već teži slučaj. Ali bit ću pažljiva i nastojati ih imati na oku.
Gužva, vreva i svako malo zastajkujemo. Svatko svakog poznaje, tako i ove moje dvije stare Mikešice. Baka Reza uglavnom priča sa poznanicima o reumi, a Mara o penzionerskim zabavama, tko je kako pjevao, tko zna plesati, o kavalirima… Nestrpljivo sam cupkala pored njih. O reumi tad nisam znala baš ništa, A Marine kavalire sam upoznala na jednoj od tih zabava. I pjevanje sam tad čula. Kao petogodišnjakinju nisu me baš oduševili.
Napokon krenusmo. Mrkva, celer, peršin, sir mlijeko..to me ne zanima, ali pazim da se ne izgubim. Na oku držim roza haljinu i tamnu obleku. Prolazimo kraj čovjeka koji prodaje klompe, slatke klompe u svim bojama. Za oko su mi zapele crvene sa bijelim rubom.
Zastala sam i pogledala moju pratnju sa molbom u očima. Baka je bila tvrd orah, zato sam se okrenula Mari, i kao svaka mala prefriganka pustila suzu. Znala sam ja već onda da to pali , sa svojih četiri, pet godina. Mara, ko Mara, uzdahnula je pogledala svoju sestru Rezu i predložila da kupe klompe pola - pola. Znala je Mara jako dobro kako obrlatiti baku. Klompe su na mojim nogama i možemo dalje. Veselo cupkam dalje za njima. Svako malo ponosno bacim pogled na nove klompe, pa dignem pogled da vidim gdje su roza haljina i tamna obleka.
Odjednom shvatim da je baka u onoj silnoj gužvi nestala, Marina roza haljina je još tu, ali bake nema. Pokušavam se progurati ne bih li ju ipak negdje našla. I dok sam ja tržila baku, iz vidokruga mi nestade i Mara. Moje nove klompe su me hitrim korakom nosile kroz tržnicu, ali bez uspjeha. Zavirila sam svugdje, ali njih dvije kao da su u zemlju propale.
Stala sam ispred Velike posluge na tržnici, bespomoćna i izgubljena. Spustim pogled na moje nove klompe koje ne znaju kamo da me odvedu i počnem plakati. Spazila me jedna gospođa i prišla mi.
- Mala, zašto plačeš? , upita me.
- Izgubila sam se, odgovorih kroz suze.
- Ajde, smiri se. Sa kim si ovdje?
- Sa bakom i Marom.
- A gdje su one?, nastavi moja nova poznanica sa pitanjima.
- Ne znam- odgovorim joj.
Da znam, ne bih bila izgubljena, pomislim, ali to mudro prešutim.
- Kako ti se zove baka? Iz koje je ulice?
- Reza, a ime ulice ne znam.
- Aha, pa da, Mara i Reza iz Velke uličke. Pa znam ja njih. Ajde ti sa mom, odvest ću te.
Obrisala sam suze, pružila ženi ruku i krenula sa njom kući.
Na početku ulice gospođa me upita prepoznajem li što i da li je to ta bakina ulica? Tek toliko da bude sigurna vodi me pravoj Rezi i Mari.
- Aha, je, odgovorim joj sa osmjehom.
Ugledala sam bakinu zelenu kapiju , istrgla se ženi iz ruke i uletjela u dvorište. Na sred dvorišta stoje Reza i Mara, dva zmaja ljuta, okrenuta jedna drugoj rigaju vatru.
- Ti stara ludaro! Što nisi pazila na nju?, viče baka
- Ja? Ja? Pa čija je to unuka? I tko ju je više trebao paziti? , urla Mara iz petnih žila.
- Pa rekla sam ti da moram još u mesnicu i da ju ti malo držiš na oku, ali ne, morala si okolo klepkat i lajat, nastavlja baka optužbe.
- Ja sam stigla, dovela me neka žena, tiho se oglasim.
Bacile su pogled na mene, odmahnule rukom i nastavile prepirku, sretne što bar ovaj puta imaju dobar razlog za to.