Kada su Hrvati početkom sedmoga stoljeća (poslije Krista) naselili Podravinu, današnju Viroviticu su utemeljili na ruševinama nekadašnje rimske naseobine. Poput imena ostalih mjesta nije niti ime Virovitice bilo jasno napisano. U pisanim izvorima nalazimo sljedeća imena: Wereucha, Weroucha, Werewche, Vöröcze, Werewitiz, Werylicha, Vervzha itd. Prema dokazanim povijesnim činjenicama na jeziku srednjovjekovnih hrvatskih starosjedilaca našega grada izgovaralo se Verevče.
Postoji nekoliko teza o imenu grada Virovitice. Promatramo li ime Virovitica s latinskoga pogleda, najbliža riječ nam je vir koja znači muškarac, muž, junak. Možda smo baš mi bili mjesto junaka! Naši susjedi Mađari misle da smo ime dobili prema njihovoj riječi Veröcze što znači mala vrata. Više od pola tisućljeća Virovitica ima pograničnu ulogu. Kao najbolji dokaz svjedoči nam današnji granični prijelaz s našim susjedima Mađarima.
Virovitički zbornik „sa sigurnošću tvrdi" da je Virovitica dobila ime prema potoku koji je silazio s obližnje Bilogore i proticao pored samoga naselja. Isti potok danas se zove Ođenica, Odžin potok. Na starijim kartama isti potok nosi ime Odčenska rijeka. Stoga neće biti sigurna hipoteza da je Odžbeni potok nastao u tursko doba prema nekom hodži koji je na tom potoku imao vodenicu. Da se naziv Verevče u predtursko doba odnosio na naselje i potok, dokazuje nam ranije spomenuta povelja iz 1248. Tako se, primjerice, o virovitičkom samostanu piše 1508. da je „in opido Werewcze prope fluvio Werewcze" (u gradu Verevče kraj rijeke Verevče). Možda je osnutkom naselja taj hidronim usvojen kao toponim. Na velikoj karti Slavonije od Laziusa iz 1556. grad je označen kaoi Werewcze, a naziv Virovitica (Virouiticza) susrećemo prvi put u Vramčevoj kronici.
Nakon što su Hrvati naselili ove prostore s pravom možemo reći da su došli i Mikeši! Nadam se da mi nećete zamjeriti ako nadalje budem autohton.
Divani se o različitom porijeklu Mikeška imena. Jedni divane da je Mikeš izvedeni iz samohvale „MI KraljEvi Šusteri". Ukazom kao dobri šusteri, dobili su velike povlastice kraljice Marije Terezije. Drugi divane da je to zbog Mike, našega kirijaša, za kojega je kirijalo puno ljudi. Pitali su ga čiji je i odakle je, a on je govorio da je od Mike il' Mikeša iz Virov'tice. Treći divane daj to zbog Mike Mandića, gradskoga odbornika iz Ljubljanske, koji se fortom bunjo i borjo za bolje pa su mu rekli: „Tis k'o onaj Mika Mikeš Mandić!" Ondak njeko divani daj to od kneza Schaumburg Lippea što je našima tak kazo, kad su ga nješt išli iskat, da su pravu Mikeši, što bi po čekoga bilo, mački preporedeni.
Mikeša ima svugdje i svagda! Oni žive tijelom kuljko Bog da, a duhom vječno. Uglavnom zauzimaju teritorij grada Virovitice, a ima ih i u dijaspori. Oštroumna su i dobra karaktera. Zbog urođenog opreza skolniji su študiraju nego razmahivanju. Snažne su građe tijela. Pravoga Mikeša imade jedan i po' metri žita. No nijhov obujam struka je sitan spram obujma njih'a srca. U iću i piću skromni su kuljko mogu bit'. Za doručak jedu štaj ostalo od jučer il' šterc. Kasnije mal prigablicuju malo šunke il' kobasica u komšiluku. Ručak uvijek ovisi o polovici, a potlam podne su na dijeti. Za večeru jedu čvarke, ćurke, kobasice, ladnet'ne...ali samo ak' su sami doma, a ak' dojdu gosti onda kruva s mašćom. Piju pravu virkomaču - vodu iz bunara. Znaju poteći i komovice, tuduma raznoga dnevno, a šiljer samo na svetke.
Mikeštvo je prvi puta spomenuto u Hrvatskom listu, tjedniku koji je izlazio u Virovitici, za badnjak 1940. Tamo se pojavljuju napisi na mikeškom jeziku potpisani od Iveša. Pojavom radija u Virovitici slavu i tradiciju uspostavlja Tomo Terzić (1919. - 1987.). Osobito je bio cijenjen od strane svojih sugrađana. Bio je izuzetna ličnost. Osobito se zalagao za razvoj virovitičkoga kazališta. Odigrao je oko 150 uloga, uglavnom vodećih. Režirao je sedam premijernih djela, a njegovo djelovanje trajalo je 36 godina.
Svaku nedjelju u podne Tomo se javljao svojim sugrađanima na radiju u emisiji „Mikeš". U toj emisiji interpretirajući vlastite tekstove doticao je suvremene teme i događanja pojedinih ljudi i njihovih zgoda i nezgoda. Govorio je o životnim zbiljama i aktualnim događajima u gradu i okolici. Vrlo je popularan za svoga vremena, ne samo u gradu nego već i šire. Blagi humor i dobroćudne misli unosio je u obiteljske domove tijekom nedjeljnoga objeda.
Danas tu tradiciju su nastavili Mijo Paveliko (Mikeš) i Draško Zidar (Prco). Kroz povijest stari su Mikeši zasijali jedno divno sjeme baštine. Mi, mlađe generacije, trebali bismo njihove plodove žeti, ali i ponovno zasijati!
U sljedećoj historiji će biti nešto više o arheološkim nalazima Virovitice.