Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
(Antun Branko Šimić, Opomena)
(Historia četrnaesta)
Nakon izgradnje zavjetne crkve sv. Roka i franjevačkoga samostana u Virovitici, nakon razornoga potresa iz 1757., Nikola Bogdanić i Ana rođ. Dajmanić dobili su 5. studenoga 1762. drugo dijete, sina Mirka Danijela. Trebalo je i ovo biti samo jedno od rođenja, nas običnih smrtnika, ali Mirkova inteligencija i upornost je nadjačala sve zapreke. Mali je Mirko odgajan u pobožnom i domoljubnom duhu. Do devete godine je života ostao u Virovitici, a nakon toga se seli s roditeljima. Tatjana Kren u studiji Astronom Mirko Danijel Bogdanić i zemljopisna karta Mađarske navodi da je to vjerojatno posljedica očeve „prekomande" ili zbog Mirkova školovanja. Prema F. Francevu Mirko se školuje na Zagrebačkoj akademiji, dok Tatjana Kren navodi da se Bogdanić školuje na nekom isusovačkom samostanu što je vrlo moguće. Najbolji i neoborivi dokaz toj teoriji je Bogdanićevo djelo iz 1792. Događaji svieta. Knjiga je objelodanjena u Beču. U njoj Bogdanić opisuje svjetsku povijesnu kronologiju počevši prema biblijskoj teoriji o postanku svijeta. Osobito se osvrće na grčkoga znanstvenika i filozofa Talesa, na znanstvena pitanja i istraživanja prvih civilizacija. Između ostaloga, u svojoj knjizi, prvi objašnjava pojam geografska širina i dužina. Prema sadržaju ove knjige dade se zaključiti i da je tada Bogdanić, u vrijeme pisanja, bio u „prijelazom razdoblju". Postoje naznake da se dvoumio između povijesti i znanosti. Međutim, povijest znanosti i jest znanost, kako je rekao Goethe. U proslovu knjige navodi sljedeće: „Shto pako jezik gleda, xeliobi vechju spravnost u njemu imati, nego shto imam; u mlogo mjestieh nisam ni sebi zadovoljio , josh manje uffamse dachu zadovoljiti shtiocem mojim; ali koi promisli, dasam priko dvadeset godinah, to jest od djetinjstva mojega oddaljen od rodjene darxave: i dasam vechji od xivota u teegu mathematskomu proveo: onajchemi ovo nastojanje moje za dobro primiti znati." Na više mjesta Bogdanić utemeljuje današnje astronomske nazive nasuprot Belostenčevu rječniku. Riječi kao npr. opseg te takmen (ekvivalencija) i danas su u uporabi.
Mirko Danijel Bogdanić svoje je školovanje nastavio u Pešti. Za tri je godine završio studij matematike i astronomije u klasi tada uvaženoga profesora Ivana Paskvića. Nakon studija, iako to nije želio, prihvaća mjesto profesora matematike i grčkoga jezika na kraljevskoj akademiji u Velikom Varadinu. Smatrao je kako mu je posao ondje previše statičan te kako ništa ne može istraživati. Međutim, poznato je da 1791. dolazi u Beč kako bi dobio dozvolu za izdavanje novina na hrvatskome jeziku, koje nikada nije objavio iz nepoznatih razloga.
Devedesetih godina osamnaestoga stoljeća (poslije 1791.) Bogdanić dolazi u Beč gdje još objavljuje astronomsku raspravu De orbitis comentarum. Godine 1796. Bogdanić dolazi u Budim gdje je vršio službu drugoga pristava na sveučilišnoj zvjezdarnici. Dokaz o radu u Budimu je njegovo djelo Ephemerides astronomicae.
Posljednjih godina osamnaestoga stoljeća raspravljalo se o potrebi izrade zemljopisne karte Mađarske i Hrvatske koja bi se temeljila prema točnim astronomskim motrenjima. U rad se uz kartografa Lipszkyog pridružio u Bogdanić, a preporučio ga je profesor Paskvić uz riječi: „Bogdanić je osobiti genij i jedan od prvih matematičara u Austrijskoj monarhiji." Za mjerenja Bogdanić koristi francuski kvadrant, akromatični Dollondov dalekozor i uru-njihalicu. O njegovim putovanjima za izradu karte znamo sve iz njegova dnevnika. Tako Bogdanić navodi da je njegovo prvo odredište u siječnju 1799. bio Trsat. Iz dnevnika doznajemo još da je Bogdanić tri dana i tri noći nespavajući vršio mjerenja te je tako zadobio tešku groznicu, koja će kasnije bitno utjecati na njegov život. Također doznajemo i strah ostalih svjetskih znanstvenika o zdravlju Mirka Danijela Bogdanića, koje je, očito, bilo vrlo kritično: „On šteti sebi i znanosti svojim vatrenim marom. On bi djelovao više kad bi djelovao duže, nego što bi djelovao kratko i brzo." Nakon Trsta, Bogdanić odlazi u Rijeku. Znanstveni su usporedili kako Bogdanićevo mjerenje zemljopisne širine Rijeke od norme odstupa tek pola minute! U svibnju iste godine Bogdanić dolazi u Viroviticu. Vjerojatno je i ovdje vršio mjerenja za izradu karte, no konkretni dokazi o razlogu posjeta nisu nam poznati.
Godine 1801. Bogdanić vrši svoja posljednja motrenja i to Saturnove opozicije sa Suncem. Ugledna austrijska inteligencija predložila je Bogdanića za jednoga od autora velike karte. Tako je bio pozvan na sastanak u Petrovaradin, ali nažalost je bio bolestan. Naime, razbolio se od upale pluća (uzrokovano još od oboljenja na Trsatu), koja se kasnije razvila u tuberkulozu, najgoru bolest toga vremena., do toga stupja s izbacivanjem krvi. Tako Bogdanić nije mogao raditi u zvjezdarnici. Bio je neumoran i uporan pa je nastavio „statički djelovati". Proučavao je astronomsku literaturu i napisao djelo o nebeskoj mehanici Mechanica coelestis. Njegova bolest je sve više napredovala te je preminuo 31. siječnja 1802.
U čast Mirku Danijelu Bogdaniću postoji spomen-obilježje u Budimpešti (fotografije u prilogu). Virovitica se ovom zaslužnom znanstveniku odužila nazivom ulice te nazivom astronomske udruge, koja je osnovana 2007. godine. Za jubilej 245. obljetnice rođenja Mirka Danijela Bogdanića profesor Zlatko F. Kovačević izdao je Virovitički astronomski zbornik, zbirku tekstova o astronomiji u Virovitici i virovitičkom kraju. Zanimljivo je da u tako malenom gradu postoje interesi za takvu znanost koja traži „ne svoga gospodara nego slugu", takvu znanost za koju treba uložiti mnogo truda, vremena i napora - znanost za koju se prolijevala i krv i znoj.
OD SADA I VI MOŽETE BIRATI TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.
Biografija o Mari Matočec, autora Vlatka Smiljanića, dostupna je za čitanje i preuzimanje na ovoj poveznici: http://issuu.com/smiljanicvlatko/docs/mara-matocec-biografija
U sljedećoj historiji će biti riječi o knjizi Ladislave Horak Jergović, Zlatne godine virovitičkoga rukometa.