Franjevci ili Red Manje braće (ili Red male braće) crkveni je red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182.-1226.). Latinski naziv za Franjevce je Ordo fratrum minorum (krat. OFM). Red Manje braće osnovao je Franjo Asiški 1209. godine. Nekoliko godina kasnije, nakon osnivanja reda, o franjevcima se već piše i priča u Virovitici. Uz pavline i dominikance, franjevci su jedini i posljednji katolički red koji se nastanio u našemu kraju.
(Historia osamnaesta)
Franjevci u Viroviticu dolaze oko 1280. prema nalogu kraljice Marije, vlasnice virovitičkoga posjeda. Tada su imali drveni samostan i drvenu crkvu posvećenu sv. Mariji, vjerojatno u čast kraljici i Bogorodici. Nakon stogodišnje turske hegemonije franjevci su ponovno dobili svoje posjede i crkvu i samostan. Od 1684. osnivaju i svoju župu. Jedan od prvih spomena o ovomu samostanu nalazimo u 18. st. u djelima o. Leonarda Potočnjaka. Između ostaloga o. Leonardo piše kako su franjevci zasigurno ovdje već bili prije Turaka (od 1280.). Nešto pobliže o veličini i izgledu te drvene nastambe franjevaca u Virovitici ne znamo. Budući da su u Virovitici redovito djelovala dva a ponekad i tri svećenika franjevca sve do 1727. zaključujemo da je taj prvi drveni samostan bila obična kuća, koja se nije mogla razlikovati od ostalih kuća u to vrijeme u Virovitici. Godine 1721. upraviteljem virovitičke rezidencije i župe Svetoga Roka postaje o. Dominik Paljak, rođen u Čakovcu. Bilo mu je 32 godine. Odlikovao se poduzetnošću i već slijedeće godine - 1722. - pokreće misao za izgradnju novog samostana u Virovitici. Započinje s pripremama, jer zna da se za takvo zamašno djelo traži i materijalnih i novčanih sredstava koje Franjevci u Virovitici sami nemaju a ne mogu mnogo očekivati ni od svojih vjernika. Po sačuvanom pismu što se čuva u samostanskom arhivu vidi se da je došao na zanimljivu zamisao o pribavljanju građevnog materijala. Obratio se carskoj Komori u Osijeku dopisom od 30. rujna 1722. gdje je iznio kratku i preglednu povijest o dolasku i boravku franjevaca prije Turaka do 1552. i njihov ponovni dolazak 1684., kad su primili i upravu župe i nastanili se "u bijednoj drvenoj nastambi koja je dotrajala", i moli da mu Komora dopusti i odredi: mjesto, neko zemljište u Virovitici, na kome bi Franjevci mogli podići ciglanu (domus latercia) i vapnaru (domus calcina) za izgradnju samostana i crkve. Na istom spisu - četvrta stranica - Komorska inšpekcija Slavonska odgovara da molbu uvažava uz ove uvjete: za podesno mjesto, gdje će podići ciglanu (fornix lateritia), neka se dogovore s gradom Viroviticom; ciglanu mogu podići isključivo za gradnju crkve i rezidencije. U protivnom će se ukinuti. Odobrenje su potvrdili pečatom i svojim potpisom: Aleksander Ivan de Kallanuk i Nikola ing. Šeng, kontrolor Komorske inšpekcije Slavonske, a izdano je u Osijeku, 5. listopada 1722.
Virovitički je samostan svake godine služio 12 Svetih Misa za svoga Utemeljitelja u Ladislavskoj provinciji, a jednako ih služi svake godine po 12 još i danas za dušu plemenitog i darežljivog Andrije Grličića. Velikodušnost i darežljivost traže za uzvrat zahvalnost.
Kamen temeljac za gradnju današnje crkve i samostana postavljen je 23. srpnja 1726. O tomu događaju svjedoči sljedeći tekst o. Dominika Paljka:
„Pod upravom oca Elzearija Besedičeka, jubilarnog lektora, definitora Provincije oca Anzelma Dolera, Kapistrana Štibera, Ambrozija Sakašića, Ladislava Szente, te oca Godfrida Mauzera, kustosa i Dominika Paljaka, upravitelja virov. rezidencije započeta je gradnja ovoga samostana (Virovitice) dana 23. srpnja 1726. Temeljni kamen blagoslovio je namjesto oca Elzearija Besedičeka otac Antun Fabsić, isluženi definitor i aktualni magister novaka. Kamen temeljac je namjesto gospodina Andrije Gerlechicha, apostolskog sindika, postavio gospodin Đuro Vugrinchich, čazmanski kanonik."
Samostanska zgrada je dobrim dijelom podignuta i dovršena kroz nešto više od dvije i pol godine. Potočnjak kaže do 1729. Potvrđuje to i činjenica, da je Virovitica 23. travnja 1729. na provincijskom sastanku u Varaždinu proglašena i podignuta na samostan kao što smo to već prije naveli. A mogla je postati samostanom, ako je samostanska zgrada prikladno uređena za provođenje samostanskog zajedničkogživota. Potpuno dovršen i sa svim potrebnim namješten osiguran bio je tek 1751. To je zapisano od druge ruke na koricama one spomenute knjige u samostanskoj knjižnici u prijevodu: "1751. samostan je potpuno sazidan i dovršen. Dovršio ga je gvardijan o. Ignacije Junak, rođen u Varaždinu."
Po uobičajenom načinu izgradnje i virovitički samostan ima oblik zatvorene pačetvorine. Djeluje kao utvrđenje, jer su mu vanjski i unutrašnji zidovi preko jednog metra široki, a razlog je u tome što se iznad današnjeg prvog kata namjeravao u budućnosti dodati i drugi kat. Zidan je ciglom a dodavano je i kamenje.
Zapadno krilo samostana proteže se od juga prema sjeveru i duljina mu iznosi oko 38 metara. U katu ima 8 prozora a u prizemlju 7 i izlazna vrata u samostansko dvorište, u koje se inače ulazi iz grada kroz zidana velika vrata.
Sjeverno krilo se nastavlja u pravom kutu od zapada prema istoku i duljina mu je 35 metara. U katu ima 9 prozora. Radi blagovaonice u prizemlju to je krilo široko 11 metara. Za dva je metra šire od zapadnog i istočnog krila.
Ova dva samostanska krila podignuta su od 1726. do 1729. godine. Istočno krilo je sagrađeno tek 1750. do 1751. godine, jer je tada već bila sagrađena i crkva, pa se samostan i s istočne strane mogao povezati sa crkvom. Duljina je tog krila 38 metara a ima u prizemlju i u katu po 11 prozora.
OD SADA I VI MOŽETE BIRATI TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.
Biografija o Mari Matočec, autora Vlatka Smiljanića, dostupna je za čitanje i preuzimanje na ovoj poveznici: http://issuu.com/smiljanicvlatko/docs/mara-matocec-biografija
U sljedećoj historiji će biti riječi o knjizi Željka Weissa, Židovi Virovitice i okolice (1790. - 2011.)