U ciklusu kolumni „Dvorci i kurije Virovitičko-podravske županije" bit će obrađene sljedeće teme:
1. Dvorac Janković, Suhopolje
2. Dvorac Pejačević, Virovitica
3. Kurija Janković, Kapela Dvor
4. Kurija Špišić, Špišić-Bukovica
5. Dvorac Janković, Cabuna
6. Kurija Schaumburg-Lippe, Mikleuš
7. Kurija Mihalović, Orahovica
8. Ružica grad, Orahovica
9. Crkva sv. Roka, Virovitica
10. Crkva sv. Terezije Avilske, Suhopolje
11. Biskupski posjed u Vaški
12. Crkva sv. Josipa, Slatina
13. Crkva Gospina Uznesenja, Nova Bukovica
14. Crkva sv. Petra i Pavla, Čađavica
15. Crkva sv. Križa, Orahovica
16. Pravoslavni manastir sv. Nikole, Orahovica
17. Crkva sv. Duha, Crkvari-Feričanci
18. Crkva Pohođenja BDM, Voćin
Dvorac grofa Pejačevića u Virovitici
Urbanistička i arhitektonska jezgra Virovitice je srednjovjekovna tvrđava koja se nalazila gdje je današnji dvorac. Unatoč ostalim gradnjama koje su bile intenzivne 60-tih i 70-tih godina (uglavnom stambene zgrade) dvorac je dan-danas ostao glavno obilježje grada - identitet Virovitice. Darovnicom kraljice Marije Terezije (1749., 1750.) virovitičko imanje i utvrdu dobivaju Marko III. barun Pejačević (prvi srijemski župan) te njegovi rođaci Henrik, Josip i Ignjat. Muškom je potomstvu kraljica dodijelila Viroviticu u trajno vlasništvo, a ženskom uz plaćanje svote od 37 000 forinti i uz nakladu za melioraciju zemlje. Povijest obitelji Pejačević seže još u 14. stoljeće. Čak se povezuju s bosanskim kraljem Stjepanom Dabišom (1391.-1395.), odnosno da potječu od njegovog sina Parčije, čiji su se potomci nazivali Parčevići, a kao jedan od ogranaka te obitelji nastali su Pejačevići.
„Začetnikom virovitičkog ogranka Pejačevića još se zapravo može smatrati Josipa II., koji je, nakon što su izumrli njegovi rođaci, vlasnici virovitičkog vlastelinstva, preuzeo to imanje 1769. godine. Isplatio je sve ranije nastale dugove, koje su njegovi rođaci napravili, te uložio znatna sredstva (oko 125.000 forinti) u unaprjeđenje gospodarstva. On je dobio veliko priznanje 22. srpnja 1772. godine, kada mu austrijska carica i hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija dodjeljuje nasljednu titulu grofa. Od tada cijela obitelj nosi naslov "Pejačevići od Virovitice", a Josip mijenja svoj potpis, pa se, kako to navodi već spomenuta prof. Lučevnjak, od tada potpisuje kao virovitički, a ne više našički. Josipa II. na virovitičkom imanju nasljeđuje njegov najmlađi sin Antun (*1749; †1802), punog imena Antun Mihajlo Ignjat Nepomuk Viktorin Pejačević, prvi pravi predstavnik virovitičkog ogranka. Bio je oženjen Barbarom groficom Drašković, a školovao se na bečkoj Terezijanskoj vojnoj akademiji. Ostvario je zavidnu vojničku karijeru u Habsburškoj carskoj vojsci, napredovavši vrlo brzo u časničkoj hijerarhiji i stekavši 1801. visoki čin podmaršala. Sudjelovao je u mnogim bitkama i ratovima, među kojima u ratu za bavarsko naslijeđe, u bitkama protiv Francuske na rijeci Rajni, te u ratovima s Turcima na bosanskoj granici. Godine 1800. započeo je s izgradnjom novog velikog dvorca u središtu Virovitice, čije dovršenje 1804. nije dočekao, jer je u međuvremenu umro.Virovitički ogranak Pejačevića nastavljaju Antunovi sinovi Antun (*oko 1775; †1838) i Stjepan (*iza 1775; †1824), koji nisu uspješno vodili gospodarstvo, pa su zapali u dugove. Poslije njihove smrti Antunov istoimeni sin prodao je 1841. godine virovitičko imanje preopterećeno dugovima te se preselio u Ugarsku, u Budim. Zbog toga neki taj ogranak zovu i budimski. Ni Antun, kao niti njegov brat Ivan Nepomuk, nisu imali potomstva, pa je ova grana obitelji izumrla." (prema Wikipediji) Više o Pejačevićima možete pročitati ovdje.
Tako obitelj Pejačević stoluje Viroviticom 90 godina. Osim Virovitice posjedovali su još 29 sela i 5 pustih terena. Česte su bile bune seljaka tijekom Marka III. Pejačevića. Josip II. grof Pejačević napustio je vojnu službu te se posvetio poljoprivrednom radu. Isušio je močvaru Rogovac, zasadio nove voćnjake i vinograde te naseljavao pusta sela.
Dvorac je započeo gradili Antun III. grof Pejačević (sin Josipa II.) 1800. godine Glavni arhitekt dvorca bio je N. (Nikola?) Roth. Međutim, Antun III. umire pa gradnju do 1804. nastavlja njegov sin Antun IV. Do završetka 1804. Pejačevići su živjeli u već trošnoj srednjovjekovnoj tvrđavi koja se nalazila u sklopu srednjovjekovnoga graditeljskog okružja grada. Antun IV. sa suprugom Marijom Sidonijom (grofica Janković od Voćina) uselio se u dvorac 1804. godine. Smatra se da počiva na temeljima srednjovjekovne utvrde. Sobe su smještene na sjevernoj strani dok je hodnik okrenut prema jugu. Do početka 20. stoljeća bio je okružen vodom.
U obliku izdužena pravokutnika, dvorac je oko 88 metara duljine i 13 metara širine. Altana, nošena sa 16 stupova najdominantniji je i središnji dio dvorca. U prizemlju nalazile su se pomoćne i gospodarske zgrade, dok su na katu bile grofovske sobe. Godine 1831. Dvorac je imao 38 soba.
Godine 1841. za 35 000 000 kruna dvorac i imanja Pejačevića kupuje njemački knez Georg Wilhelm Schaumburg-Lippe. Od tada virovitički posjedi dobivaju najjači gospodarski uspon. Tomu svjedoči činjenica da je tada bilo jedno od najvećih vlastelinstava u Hrvatskoj. Zapremalo je čak 77 450 jutara od čega je bilo 60 000 jutara šuma, 8 500 jutara oranica, 3 000 jutara livada, 2 850 jutara pašnjaka i 177 jutara vinograda. Od 1846. postojala je čak omanja šećerana na parni pogon, a još su utemeljene tvornice žestice, pecara rakije i nekoliuko manjih cigalana. Georga Wilhelma nasljeđuje sin Adolf Georg, pa zatim Georg. Oni su dvorac nešto preuredili i doveli ga u današnje stanje. Njihovim odlaskom (1910.) dvorac prestaje gubiti svoju primarnu namjenu. Općinsko je zastupstvo tada mislilo pretvoriti dvorac u Hrvatski dom, no Prvi svjetski rat ih je omeo u tom naumu. Grof Drašković pokušao je kupiti dvorac poslije rata no gradsko ga je zastupstvo odbilo. Godine 1931. u njega je smješteno gradsko poglavarstvo.
Posebice je vrijedno okružje dvorca - perivoj. Na starijim fotografijama (1896.) već se vide niži cvjetni i grmoliki nasadi. Posebice je uobičen tijekom Schaumburg-Lippeove vladavine. Od 1962. perivoj je zaštićen kao spomenik kulture te 1967. kao spomenik parkovne arhitekture. Ove će se godine (konačno) temeljito obnoviti. Godine 1942. (nažalost) izgrađen je bazen i time je narušen cjelokupan sklad perivoja. Time je bitno narušen i povijesni identitet središta grada.
Od 1972. u dvorcu je smješten Gradski muzej. Godine 1976. postavljen je prvi stalni postav u potkrovlju ispod središnje kupole, a 1984. uređeno je istočno krilo prema rasporedu iz 1909. Osim muzeja, u dvorcu se danas nalazi restoran, kuglana, prostorije HPD „Rodoljub"...Usroko će biti postavljen i stalni postav za Domovinski rat našega kraja.
Sudeći prema sadašnjem stanju dvorca samokritički možemo zaključiti da mu je (hitno) potrebna obnova. Dvorac Pejačević, kako ga mi nazivamo, najreprezentativnije je zdanje grada Virovitice. U njemu je utkana stoljetna povijest grada, građana i događaja. Nestane li njega, nestaje povijest, nestajanjem povijesti budućnost ponire u propast.
Izvori
-dr.Mladen i Bojana Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji Slavonije - Od Zagreba do Iloka, Denona d.o.o., Zagreb, 2001.
-Dr. Dragutin Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i Zapadnoga Srijema, Hrvatski zemljopis, Zagreb, 2002.
-Skupina autora: Virovitički zbornik 1234.-1984., JAZU, Virovitica-Zagreb, 1984.
-prof.dr. Rudolf Horvat: Povijest grada Virovitice, Matica hrvatska - ogranak Virovitica, 2001.
~ 2013. - DRUGA GODINA VIROVITIČKE POVJESTICE ~
...više od 40 eseja i reportaža o povijesti našega zavičaja...
KOMENTIRAJTE I IZABERITE TEMU
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.